Bio sam u velikoj dilemi kad sam planirao putovanje u Portoriko i skoro sam odustao od cijele priče zbog covid restrikcija. Naime, početkom prosinca prošle godine na snazi je bila odluka da Europljani iz Schengena ne mogu letjeti za Ameriku. No, ipak sam odlučio otići i povratne letove od Zagreba do Istanbula te odande do Miamija platio sam 4800 kuna. Za povratnu avionsku kartu do Portorika izdvojio sam 250 dolara. Na aerodromu u San Juanu dočekali su nas u zaštitnim odijelima, a na svakom koraku provjeravale su se covid putovnice te negativni PCR testovi.
Srećom, uspio sam proći i s negativnim antigenskim, koji sam napravio u Zagrebu večer prije leta za Istanbul. U Portoriku ljudi nose maske na ulici, čak i joggiraju s maskama, na ulazu u svaki shopping centar tražit će vas covid putovnicu ili negativan test, a i dodatno ćete ga morati pokazati u svakom dućanu unutar centra. Djelatnici neprestano upozoravaju da se moraju koristiti dezinficijensi - zbog čega mi je koža na rukama vrlo brzo počela nalikovati šmirgl papiru.
Lijepo je putovati, maknuti se i isključiti iz uobičajene svakodnevice, ali u doba covida vrlo je stresno. Mjere se mijenjaju iz dana u dan i variraju od države do države, tako da sam stalno provjeravao uvjete koje moram zadovoljiti želim li se po planu vratiti u Zagreb.
Parkiranje
Poučen iskustvom otprije petnaestak godina, kad sam usred zagrebačke zime otputovao u Miami te onamo stigao u jakni i čizmama (i skuhao se), ovaj put sam se spakirao bez greške. Kod kuće sam obuo tenisice koje su mi udobne za hodanje, navukao hlače dugačkih nogavica, majicu s kapuljačom i vjetrovku. U kofer sam spremio samo bermude, majice kratkih rukava i kupaće gaće. Kad sam stigao u Miami, ondje je bilo 30 stupnjeva, baš kao i u Portoriku u koji sam stigao tri dana poslije.
Unajmljeni auto
Željezničke i autobusne linije prilično su im loše pa sam odmah nakon slijetanja u Portoriko s prijateljima unajmio automobil. Nije jeftino, ali isplatilo se jer smo na taj način obišli cijeli otok. Smješteni smo pak bili u Luquillou, prekrasnom mjestu na sjeveroistočnoj obali otoka, dvadesetak minuta vožnje udaljenom od San Juana.
Jezik
Posvuda su dvojezični natpisi, ali zapravo je glavni jezik sporazumijevanja španjolski, koji ja ne govorim, ali s obzirom na to da kao Riječanin dobro vladam talijanskim, samouvjereno sam umjesto “buenos dias” govorio “buon giornos”. Naprosto sam talijanskim riječima dodavao slovo “s” i svi su me razumjeli. Mlađi ljudi govore engleski, stariji baš i ne.
Čitajte i: Riječka poduzetnica vodi nas u Oslo: Dobar život na sjeveru uz povratnu kartu od 18 eura
Otok odojka
Svi su jako ležerni i usporeni, što me u početku nerviralo, ali sam se priviknuo. Riječ koju najčešće koriste je tranquillo (u prijevodu, polagano, smireno). U praksi to izgleda otprilike ovako: sjedneš u kafić i onda neko vrijeme čekaš da ti konobar priđe, a nakon uzimanja narudžbe čekaš još petnaestak minuta da bi piće stiglo na stol. I na posluživanje hrane ćete se načekati. A ono što me iznenadilo jest da im je omiljeno jelo - odojak, unatoč tome što su karipska država koja obiluje ribom. Vjeruju samo u meso, a unutrašnjost otoka me podsjetila na Ličku magistralu. Naime, ondje se posvuda na ražnju okreće svinjetina, kao kod nas janjetina.
San Juan
To je golemi grad u kojem ima siromaštva, ali i blještavila. U četvrt Ocean Park, primjerice, automobili ulaze samo kroz rampu i izgleda kao luksuzni resort, a u centru grada - čiji su zaštitni znak fasade karipskih boja - žive najbogatiji. Divan je najstariji dio grada, povijesna jezgra koju, među ostalim, čine tvrđave El Morro i San Cristóbal. Građene su između 16. i 18. stoljeća, a uvrštene su na UNESCO-ov popissvjetske povijesne baštine.
Prekrasno je i gradsko groblje s pogledom na more. Grobovi su od bijelog kamena, a svaki je obilježen i portorikanskom zastavom. U nastavku je dio koji je nekoć bio prostor karantene, poput lazareta u Dubrovniku. Sve do prije desetak godina to je bio geto, prepun droge, u koji se nije zalazilo. Lokalci će vam reći da je to doslovno i preneseno bio najmračniji dio grada, jer ondje nije bilo čak ni gradske rasvjete. No, situacija se mijenja: sada ondje žive ljudi koji su dobili stanove na korištenje od grada, a turisti konačno obilaze i taj dio San Juana. Inače, grad je vrlo živ, tulumari se kao u Miamiju, ali istodobno je i vrlo sigurno mjesto. Nisam se ni u jednom trenutku osjećao nelagodno, a ljudi su vrlo ljubazni.
Čitajte i: PR stručnjak Hrvoje Ratkić otkriva zašto je oman pustinja prepuna iznenađenja
Crne plaže
Portorikansku obalu karakterizira crno kamenje i divlje more. Na plažama su česta i crvena upozorenja, jer je riječ o opasnim mjestima za kupače i surfere, uglavnom zbog oštrih koraljnih grebena. Osim toga, struje se vrlo brzo mijenjaju. Ja sam prilično dobar plivač, ali jedno jutro me more tako povuklo i izvrtjelo da nisam znao gdje sam. Inače, na plažama se roštilja i druži, kao na zagrebačkom Jarunu ljeti.
Miss svijeta
Natjecanje za Miss svijeta im je poput nacionalnog sporta. Za pobjednicu organiziraju veliku feštu, a misice se redovito susreću s visoko rangiranim političarima. No, moram reći da na ulici nisam vidio osobite ljepotice, svakako žene kakve se mogu vidjeti na zagrebačkoj špici ili na splitskoj rivi. Kao nacija su pomalo zdepasti, a moja teorija je da je to zbog iznimno kalorične prehrane. Naime, sve voće, povrće, meso i ribu prže i pohaju.
A škampa ili jastoga serviraju, primjerice, na štapiću, zamotanog u tijesto. Osim toga, piju velike količine mojita, koktela koji je krcat šećerom. Baš kao što je i pina colada, napravljena od ruma, kreme od kokosa ili kokosovog mlijeka te soka od ananasa. To im je nacionalno piće na koje su jako ponosni.
Najbolji čips na svijetu
Nacionalnoj liniji ne pomaže ni činjenica da imaju bezbroj vrsta čipsa. Najfiniji je od manioke (naziva se i kasava te yucca), a riječ je o gomoljastoj južnoameričkoj biljci. Čips se radi i od zelenih banana, koje pripremaju i kao popečke te serviraju kao prilog uz meso. Jako ukusno pripremaju i bakalar: također izgleda kao popečak, a jelo se zove bacalaíto.