Iz nevjerojatnog planinarskog iskustva Via Adriatica Trail od 1100 kilometara u 45 dana medicinske sestre iz Zagreba, Tatjane Šavorić, rodila se njezina prva knjiga "Moja planina - Kroz gore u more, od Prevlake do Istre" u kojoj opisuje svoja znanja i vještine koje je primijenila u do tada najdužem pothvatu.
"Staza Via Adriatica Trail došla je kao kruna cijelog mog dotadašnjeg planinarenja", govori nam Tatjana čiji su odlasci u planine nekoliko godina unatrag uključivali boravak od nekoliko dana hodajući planinskim masivima. Ubrzo je shvatila da ju jednodnevni ili dvodnevni izlet u planine ne ispunjava, a paralelno s "gladi" tijela i uma za većim izazovima, uranjala je u svijet dugometražnih staza i povezala se s ljudima iz Aktiv Nature - planinarske udruge koja je osmislila i oformila Via Adriatica Trail, te je s njima radila i na njenoj promociji.
Čitajte i: Grad svjetla i romantike budi stare strasti i priziva nove ljubavi, vodimo vas u Pariz
Sve se nekako posložilo, a Tatjani je postalo važno da ju prehoda, kako bi ju promovirala iz vlastitog iskustva. Tako je prihvatila "poziv prirode" i uputila se na dug put. Svaki dan joj je donio neprocjenjiva iskustva, prije svega u izazovima.
Priroda kao glavna motivacija
"Uz predivne poglede na more, ćudljivo planinsko vrijeme, bogatu povijest te divne ljude, dani su se redali", opisala nam je slikovito Tatjana čiji je glavni motivator bila priroda. Kad bi joj bilo najteže, samo jedan pogled na okolinu je bio dovoljan za idući korak. Vizure su se mijenjale i po nekoliko puta u danu, baš kao i godišnja doba. Bilo je to nevjerojatno iskustvo, opisala je kratko i jasno planinarka, bivša alpinistica i pripadnica HGSS-a.
Mala pomoć anđela
Na tom putu srela se i s mnogim "pomagačima" koje smatra najsnažnijom karikom traila - riječ je o ljudima, odnosno trail anđelima, koji žive u okolici staze i aktivno pomažu hodačima.
Većina njih planinare prati na društvenim mrežama te se sami javljaju s nekim oblikom pomoći. Osim njih postoje i razne grupe podrške u kojima se hodači spajaju sa trail anđelima, a cijela zajednica dobro je uigrana kroz stazu, po dionicama, tako da hodač svakih par dana ima dobru točku opskrbe, ako to želi.
"Trail anđeli taj svoj zadatak obavljaju iz dubine svojeg srca, ponosni što je njihova pomoć bila dodatni vjetar u leđa hodačima u svladavanju njihovog puta. Nevjerojatna je to skupina ljudi. Iznimno sam ponosna što me smatraju prijateljicom", ispričala nam je svestrana Tatjana.
Stvari bez kojih se ne smijete uputiti
Takav pothvat uključuje veliku pripremu i puno opreme, a Tatjana nam je otkrila što je to nužno bez čega se put ne može završiti.
"Ruksak, šator, vreća za spavanje, kuhalo, neki su od osnovnih komada. Poželjno bi bilo da je sva oprema što lakša i ugodnija, kako bi planinar mogao svu tu opremu kompaktno nositi svaki dan na leđima, nekoliko desetaka dana u komadu", ispričala nam je Tatjana koja se ovih dana trebala spremati za američku stazu Pacific Crest Trail, no s obzirom na cijelu situaciju s pandemijom, taj je odlazak rezervirala za neke bolje dane.
"Do tada ću hodati trailovima u Europi", odlučila je neumorna Tatjana.
"Planini priđi skromna i s poštovanjem, rekao mi je otac davno, još dok sam bila dijete. Tome učim svoju djecu i savjetujem to onima koji me zatraže savjet. Planinu treba voljeti i poštovati. Treba biti spreman na njezino ćudljivo vrijeme, odustati od daljnjeg hodanja ako se to pokaže nužnim, slušati sebe i svoje mogućnosti i djelovati u skladu s time. Uvijek iznova učiti nove stvari i ne sramiti se pitati za savjet ili put, one starije i iskusnije. I naravno, uživati u onoj jednostavnoj slobodi postojanja, koju možeš osjetiti samo u srcu divljine, kad si sam sa sobom i svojim šatorom", zaključila je medicinska sestra koja je u prirodu zaljubljena od malih nogu.
