Otkako sam se krajem kolovoza 2020. vratila u Kinu, u Xi’an, gdje živim već više od četiri godine, sve je isto kao i prije pandemije - ali bez putovanja. Sve do travnja 2021. čak je i po Kini bilo teško putovati pa sam na vijest da ćemo za Praznik rada imati dvanaest slobodnih dana odmah krenula u potragu za destinacijom. Unutar Kine, naravno.
Bilo mi je jasno da će gužve biti nezamislive na svim zanimljivim mjestima pa sam se odlučila za najveću kinesku pokrajinu Xinjiang za koju sam pretpostavila da neće privući mnogo domaćih turista. Velika je kao tri Francuske, ali u njoj živi samo 25 milijuna stanovnika.
Okružena je s čak osam zemalja (Rusija, Mongolija, Kazahstan, Kirgistan, Afganistan, Tadžikistan, Pakistan i Indija) pa stanovništvo čine nacionalne manjine svih tih zemalja, uz velike etničke grupe Ujgura, Huija, Han Kineza i mnoge druge.
Kako je moj suprug Ivica Šimić iznenada morao ići raditi na jug zemlje, nazvala sam prijateljicu, glumicu Suzanu Nikolić, koja živi u Šangaju, da ide sa mnom. Suzana je odmah pristala i pripreme su počele. Naša mala ekipa uključivala je nas šestero, iz Njemačke, Francuske i Hrvatske.
Let iz Xi’ana, koji se nalazi u srcu Kine, do Urumqija, glavnog grada pokrajine, trajao je gotovo četiri sata, što je samo jedan od pokazatelja o kojim je razdaljinama riječ. Čim smo stigli u hotel, odmah su nas testirali na covid! Bili smo spremni na to da će kontrole biti pojačane pa smo nakon kratkog objašnjavanja kako nema logike da se ponovno testiramo, odustali i - zinuli. I to nam nije bilo zadnji put!
Najveći Bazar na svijetu
Radovali smo se odlasku na veliki Bazar koji je, kažu, najveći na svijetu, ali se stuštio takav pljusak da smo odlučili odgoditi ga za neki drugi put. Sljedeći dan krenuli smo kombijem za Turpan. Xinjiang nam je, nakon kiše prethodnoga dana, ponovno pokazao zube.
Zbog vjetra koji svojom silinom ruši čak i vlakove, zaustavljeni smo ispred autoputa zajedno sa stotinama vozila koji su krenuli u istom smjeru. Nakon otprilike dva sata vjetar je popustio i naša je avantura napokon počela. Turpan je oaza na rubu pustinje, poznat kao važna točka na Putu svile, koji počinje u mom Xi’anu, a poznat je po nepreglednim vinogradima i po dudu, od kojeg se pravi svila.
Najniža točka mu je 154 metara ispod razine mora pa je drugo najniže naseljeno mjesto na svijetu nakon naselja na obali Mrtvog mora.
Posjetili smo Emin minaret, najveći u Kini, a osobito snažan dojam na sve nas ostavile su ruševine drevnog grada JiaoHe, nekadašnje prijestolnice kraljevstva Jushi, stare 2300 godina. Nalazi se na stijeni visokoj 30, dugačkoj 1650, a širokoj 300 metara, okruženoj dvjema rijekama koje ga štite.
Sve do provale Mongola u 13. stoljeću tamo se kontinuirano odvijao život, a nakon toga je nestao. Grad je bio na Putu svile, a 2014. njegovi su ostaci stavljeni pod zaštitu UNESCO-a. Prolazeći kroz njega, kao i mnogi prije nas, zapitali smo se - zašto su stanovnici odlučili napustiti ovo posebno mjesto? Život na stijeni okružen dvjema rijekama sasvim je sigurno bio sigurniji nego u otvorenoj pustinji.
Druženje s Ujgurcima
Dan prepun uzbuđenja završili smo kod ujgurske obitelji. Učili smo pripremati njihove rezance i plesati uz ujgursku glazbu, a na kraju smo jeli ukusnu hranu za stolom oko kojeg smo sjedili bosi. Jeli smo i rezance koje smo sami napravili, a uz to i pilaf, rižu s povrćem i janjetinom, ujgursku pogaču nan te svježe ubran dud.
U obitelji se govori ujgurski, ali mlađi naraštaji tečno govore mandarinski pa čak i engleski. Djeca pohađaju nastavu i na svom, ujgurskom jeziku, ali i na mandarinskom, kako bi kasnije mogli studirati bilo gdje u Kini.
Uživanje u specijalitetima
Naš drugi turpanski dan odveo nas je u pustinju, a u jednom od kanjona nalazi se selo Touyuq, staro 2600 godina. Pili smo sok od svježe ubranog duda, jeli tek ispečeni nan i kiseli jogurt! Kinezi, naime, jedu samo zaslađeni jogurt pa nas je itekako razveselio ujgurski običaj da u svježi jogurt ne stavljaju šećer!
Na putu kroz pustinju došli smo i do pećina Bezeklik, iskopanih između 5. i 14. stoljeća, s muralima koji prikazuju Budu i pokazuju da su prije islamizacije i Ujguri bili budisti. Iznad Bezeklika popeli smo se na devama na pustinjsku visoravan preko koje je prolazio Put svile i zamišljali kako je izgledalo višemjesečno putovanje od Xi’ana do Europe.
Najtoplije mjesto u Kini
Prvi dio našeg putovanja završio je na Plamtećim planinama, najtoplijem mjestu u Kini, u kojem ljeti temperatura zna skočiti i na 50 stupnjeva. Nikada se u životu nisam usudila sjesti na motorni zmaj i letjeti, ali cijela atmosfera ove nevjerojatne pustinje tako me ponijela da sam odlučila - sad ili nikad!
Premda je puhalo i imala sam osjećaj da smo moj pilot i ja kao dva perca na nebu, uživala sam u letenju i pogledu na planine iz ptičje perspektive. Nakon bezbroj kontrola i nemogućeg prometa vratili smo se u Urumqi jer nas je sljedeći dan čekao odlazak na Tanšan i nastavak puta za grad Kashgar. Naravno da su nas u istom hotelu u kojem smo boravili prvu noć ponovno testirali na covid.
Tanšan je najveći planinski lanac u središnjoj Aziji, s najvišim vrhom od 7439 metara, na kojem su vječni snijeg i led. U jednoj kotlini, na oko 2000 metara nadmorske visine, nalazi se božanstveno plavo Tianchi - Nebesko jezero.
Teško nam je bilo rastati se s predivnom prirodom, ali morali smo se žuriti na aerodrom da uhvatimo let za Kashgar, najzapadnije naseljeno mjesto u Kini. Nažalost, većina povijesnih zdanja srušena je tijekom Kulturne revolucije i sada se obnavlja sve što se može obnoviti, odnosno gradi se novo prema onome što je nekada bilo.
Veličanstven kip Mao Zedonga
Na putu prema parku u kojem je muzej i u kojem se na različite načine prepričava povijest mjesta, prošli smo pokraj jednog od najvećih preostalih kipova Mao Zedonga u Kini, visokog 18 metara. Gledali smo “predstavu” o Kashgaru i konkubini važnoj za grad, igrokaz koji pokazuje kako izgleda ujgursko vjenčanje, obišli radionice za obradu drveta, bakra, tkanine…
Sve su Kinezi napravili ne bi li dočarali kako je Kashgar nekada izgledao, ali nedostaje autentičnosti. Sve podsjeća na Disneyland. Bili smo i na bazaru pa u starom gradu koji je također potpuno obnovljen. Sve je novo, osim vrata. Ona su sačuvana i postavljena na nove kuće.
Ulice su široke, djeca se posvuda igraju, stari zanati, začini, ulična hrana. Nakon nekog vremena počeli smo prihvaćati i uživati u stvarnosti i više nismo tražili autentičnost. Poslijepodne je bilo rezervirano za pribavljanje dozvola za odlazak na jezero Karaku.
Čitajte i: Helena Šopar Zadro stalno se vraća u Miami: U doba pandemije nešto je drukčiji, ali i dalje čaroban!
Od zime do ljeta u sekundi
Nakon više kontrola, na koje smo već navikli, došli smo na visinu od 3625 metara, do jezera Karakul. Oblačno je, hladno, teško dišemo. Pritišće nas u prsima i nalazimo zaklon u šatoru kirgiske obitelji. Vatra gori, kirgiska se jela kuhaju, a mi smo spašeni. Svako toliko provirujemo iz šatora, a na naše zaprepaštenje, godišnja se doba mijenjaju nevjerojatnom brzinom.
Od jakog snijega koji počinje padati do sunca koje nam je odjednom otkrilo čudesne planine. Jezero je okruženo planinama višim od 7000 metara. Pamirski plato ponudio nam je čarobnu sliku.
Jahali smo s lokalnim dečkima na konju, razgovarali sa starim Kirgistancem i otkrili da razumijem neke riječi njihovog jezika - kašika (žlica), tri - brojka tri…
Oprostili smo se od čarobnog prizora i napustili mjesto s kojeg su granice s Pakistanom, Afganistanom, Tadžikistanom i Kirgistanom na dohvat ruke. Nevjerojatan osjećaj… Nakon još bezbroj kontrola pomiješanih s predivnim prizorima deva, jakova, konja, kamenih planina i pustinje, završilo je naše nevjerojatno putovanje. Xinjiang me osvojio. Vratit ću se ponovno jednoga dana i dovesti kćer Bugu i Ivicu.
POLOŽAJ I UDALJENOST
Pokrajina Xinjiang nalazi se na zapadu Kine, a glavni grad Urumqi od Zagreba je udaljen oko pet i pol tisuća kilometara.
JUAN
Kineska je valuta juan. Za sto eura dobije se oko 780 juana.
KLIMA
Od Plamteće planine, na kojoj temperatura zna skočiti i do 50 stupnjeva, do visokih planina s vječnim snijegom i ledom, u Xinjiangu možete tijekom posjeta iskusiti sva godišnja doba