Gotovo cijelu godinu razmišljao sam o tome da pokušam ispenjati Matterhorn, san svih planinara. U tom naumu zvao sam nekoliko prijatelja, iskusnih i vrhunskih alpinista koji su ga osvojili, gledao videoklipove na YouTubeu i čitao blogove skupljajući tako informacije o zaprekama i problemima tijekom uspona i silaska. Važno mi je bilo također doznati kakav tip priprema je nužan za takav, za mene malo boljeg amatera, ipak pothvat.
Matterhorn me osvojio impresivnom pojavom, pričama i potresnim događajima što su se ondje zbivali zadnjih 150 godina. Posljednji je osvojeni vrh u Europi, što dovoljno govori koliko je težak i opasan.
Ništa od onoga što sam dosad penjao ne može se usporediti s Matterhornom.
Niti Elbrus, najviši vrh Europe, niti Kilimanjaro, niti Grossglockner, najviši vrh Austrije, koji je također vrlo zahtjevan. Pa čak ni moj prošlogodišnji odlazak na Himalaju, u sjevernoj Kini, gdje sam sa slovenskim prijateljima pokušavao osvojiti 7500 m visok vrh Muztagh Atu. To, naravno, nije bilo lagano, ponajprije zbog visine i svih problema što ih ona nosi, užasno promjenjivog i lošeg vremena, kao i spavanja na 6000 metara nadmorske visine u šatoru na temperaturi -25 stupnjeva, uz orkanski vjetar.
Moj prvi vrh, koji sam ispenjao s današnjim hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem, bio je 1913 m visok Troglav na Dinari, prije četiri godine. Poslije nepuna dva mjeseca odlučili smo se pokušati popeti na 2864 m visok Triglav, najviši vrh Slovenije. To je za mene bio okidač. Jednostavno sam se “zapalio” za planinarenje. Triglav je prekrasna stijena, vrlo zahtjevna i, na žalost, nepredvidiva.
Proba za pravu stvar
Uzela je živote mnogih dobrih penjača i alpinista. Taj prvi doživljaj, iskustvo okomitih stijena, zaleđenih površina, postavljanje dereza i hodanje u njima - priuštio mi je onaj dobar, pomalo već zaboravljeni ratni adrenalin.
Za uspon se pripremao više mjeseci
Za uspon se pripremao više mjeseci
Odlučio sam se za Matterhorn nakon što mi je, zbog korone i lockdowna, propao odlazak u Nepal u travnju i penjanje na 6100 m visok vrh Lobuche. Znajući sebe, trebao sam nešto žestoko za ovu godinu. Nazvao sam prijatelja Tomaža Jakovčiča, jednog od najboljih slovenskih alpinista, i pitao ga: “Što misliš, mogu li se popeti na Matterhorn?”. Šutio je neko vrijeme i onda rekao: “Ajde da prvo probamo ispenjati Slovenski smjer na sjevernoj triglavskoj stijeni. Vidjet ćemo kako će ti to ići pa ćemo onda odlučiti”.
Stalno sam mislio na jednu rečenicu prijatelja Tomaža - da će uspon i silazak biti najteže od svega što sam dosad prošao, uključujući i rat.
To je bilo sredinom svibnja, i kako je bilo još leda i snijega penjali smo se sedam sati do visine od 2300 m, što je bio moj prvi pravi alpinistički uspon. Na povratku u Zagreb, uoči rastanka, ponovno sam pitao Tomaža: ”Što misliš, mogu li ja to?”. Smijeh i odgovor: “Krećemo krajem srpnja, ako nam vrijeme dopusti”. Bio sam silno sretan i uzbuđen. Nisam o tome nikome govorio osim nekolicini dobrih prijatelja i obitelji. Kao “stari” vojnik napravio sam plan priprema. Četiri puta tjedno bio sam u teretani i radio vježbe snage, a skoro svaki vikend sam odlazio na Dinaru i penjao se po nekoliko sati gore i dolje. Zadnji mjesec svakodnevno sam radio 50 zgibova jer sam znao da me gore čeka puno veranja uz pomoć konopa.
Na vrhu je pokazao majicu s natpisom ‘Oluja ‘95’
Na vrhu je pokazao majicu s natpisom ‘Oluja ‘95’
Stalno sam mislio na jednu rečenicu prijatelja Tomaža - da će uspon i silazak biti najteže od svega što sam dosad prošao, uključujući i rat. Vrijeme je brzo teklo, malo sam se brinuo zbog prognoze jer je stalno predviđala snijeg i vjetar. Plan je bio da 26. srpnja krenem u Zermatt i da se ondje nađem s Tomažem. Nakon toga jedan dan bismo se penjali te aklimatizirali na visinu na obližnjem 4200 m visokom vrhu Breithorn. Dan poslije žičarom do jezera Schwarzsee pa dva sata hodanja do doma Hörnlihütte na visini od 3260 m, koji je dio uspona na Matterhorn. Tek treći dan uspon na vrh.
“O Bože”, pomislio sam, “mogu li se ja na ovo čudo popeti, pa izgleda zbilja strašno.”
Na put sam krenuo automobilom sa suprugom i kćeri. U Zermatt se može doći jedino vlakom iz obližnjeg mjesta, gdje smo parkirali, jer je on “zeleni grad”, bez motornih vozila - samo pješaci, nešto biciklista i još manje vozila na električni pogon. Gradić je prekrasan i nevjerojatno čist i uredan. Kad smo došli, padala je blaga kiša i vrh Matterhorn se nije vidio. Tek pred večer nebo se otvorilo. Šetali smo mjestom kad se kroz kišne oblake pojavio on - veličanstveni vrh. Izgledao je zastrašujuće, onako čist, oštar i visok. “O Bože”, pomislio sam, “mogu li se ja na ovo čudo popeti, pa izgleda zbilja strašno.”
S vrha Gornergrat, do kojeg vodi željeznica, pruža se fascinantan pogled na Matterhorn
S vrha Gornergrat, do kojeg vodi željeznica, pruža se fascinantan pogled na Matterhorn
Tu noć nisam se naspavao - drmala me lagana nervoza. Ujutro sam se našao s Tomažem, pripremljen za uspon i prepričao mu svoj prvi dojam. Slatko se nasmijao. Taj dan smo opet ispenjali vrh Breithorn, i bilo je prekrasno. Nakon pet sati penjanja prošli smo niz “testova” i uvidio sam da ću ja to moći jer sve što smo penjali vrlo je slično Matterhornu, samo kraće. Puno smo razgovarali o “danu D” i što nas čeka. Fizički i psihički sam bio potpuno spreman. Dan prije uspona popeli smo se do doma Hörnlihütte i smjestili se u sobu. Sjedili smo vani, na terasi, i proučavali stijenu koja je iz te blizine izgledala moćno.
Zabrinutost zbog prognoze
Za večeru smo pojeli špagete - laganu hranu punu ugljikohidrata. To sam uglavnom jeo nekoliko dana prije uspona da tijelo dobije energiju. Nakon večere, pripreme za uspon. Pregledao sam ranac s opremom: cepin, dereze, dva para rukavica, jakna za vjetar, lagana pernata jakna, 2 litre tekućine, energetske pločice, magnezij, naočale te čeona lampa i kaciga. Namjestio sam alarm na 2:45, polazak je bio u 3:20.
Planinarski dom Solvay, na 4003 metra, na najvišoj je poziciji na Matterhornu
Planinarski dom Solvay, na 4003 metra, na najvišoj je poziciji na Matterhornu
Sat ranije nego što se inače kreće na Matterhorn. Iskusni vodiči odlučili su tako zbog najavljene promjene vremena. Imperativ je bio vratiti se do 14 sati u dom. Spavao sam otprilike četiri sata i kad je alarm zazvonio, bio sam spreman za pet minuta. Probudio sam se potpuno miran i siguran u sebe. Oni leptirići u trbuhu su nestali i samo sam jedva čekao da se otvore vrata doma i da krenemo.
Penjemo se u navezu i prestižemo dva para ispred nas. Tomaž je kao vodič desetak puta bio na Matterhornu i zbilja je bio zabrinut zbog vremenske prognoze i našeg sigurnog povratka. Govorim mu da ja to mogu, prelazimo oštre okomite stijene. Svjetiljke dobro osvjetljavaju put ispred nas i vidim tri para kako se brzo kreću. Koncentraciju remete jedino povremeni odroni kamenja - par u navezu ispred nas je u jednom trenutku dosta neoprezno gurnuo nekoliko kamenova od kojih nas je, srećom, samo jedan manji pogodio.
Švicarski gradić Zermatt, polazna točka uspona, zelena je zona bez motornih vozila
Švicarski gradić Zermatt, polazna točka uspona, zelena je zona bez motornih vozila
Nakon jednog sata stajemo, uzimamo gutljaj vode i skidamo vjetrovke jer je postalo užasno vruće iako je temperatura bila -15. Gledam visinomjer koji pokazuje da se brzo dižemo. Tomaž me upozorava da se samo koncentriram na svaki korak. Uživam. Uhvati se rukama, nađi čvrst oslonac za noge, dovoljna je mala izbočina - stalno ponavljam u sebi. Najteži i najopasniji dio je prije skloništa Solvay na 4000 m i poslije njega - glatka stijena, okomica od 70 stupnjeva po kojoj je položen konopac kao pomoć pri penjanju.
Napokon ugledah malu brončanu skulpturu svetog Bernarda. Dolazim do njega i ljubim ga u čelo s molitvom za siguran povratak.
Na toj dionici su mnogi penjači poginuli. Sjetim se one moje muke s 50 zgibova dnevno. Sunce polako izlazi i to je nešto fenomenalno. Obasjalo je cijelu dolinu; četrnaest vrhova viših od 4000 metara na tom dijelu Alpa. Mislim, to je ono zbog čega se još jednom želim popeti - izlazak Sunca na Matterhornu! Sustižemo ekipu ispred nas na sjevernoj strani grebena. Na tom se mjestu moraju postaviti dereze na gojzerice.
Prije uspona mnogi prespavaju u domu Hörnli, na 3260 metara
Prije uspona mnogi prespavaju u domu Hörnli, na 3260 metara
“Do vrha još jedan sat ovim tempom”, kaže Tomaž. Sjeverni dio Matterhorna je čudo - glatka stijena pod ledom, jako opasna. Krećemo se vrlo oprezno, ali relativno brzo. Napokon ugledah malu brončanu skulpturu svetog Bernarda. Dolazim do njega i ljubim ga u čelo s molitvom za siguran povratak. Na vrhu smo. Za mene neopisiva sreća, vadim iz ruksaka majicu s natpisom “Oluja ‘95”. Ispenjao sam Matterhorn u čast i slavu Oluje ‘95 i svih mojih suboraca. Stigli smo na vrh za tri i pol sata.
Zdravica za uspješan povratak
Tomaž je sretan i kaže mi da je to super vrijeme. Meni to u tom trenutku nije ništa značilo, razmišljam o povratku. Toliko toga sam čuo i čitao o opasnostima koje vrebaju na putu dolje. Predlažem Tomažu da negdje u zavjetrini sjednemo i odmorimo se pet minuta. Pijemo vodu i uzimamo energetske pločice, napravimo nekoliko fotografija i krećemo.
Ante Kotromanović u pohodu na Matterhorn
Ante Kotromanović u pohodu na Matterhorn
Silazimo brzo i bez greške. Sada sam ja prvi u navezu i nevjerojatno je kako se čovjek može brzo izgubiti i zalutati među tim stijenama. Gdje je jako kritično, koristimo uže za spuštanje. Par tanjih rukavica raspao mi se zbog oštrog kamenja. Polako usporavamo jer smo shvatili da imamo super vrijeme. Znamo da nam ne prijeti nagla promjena vremena. Spuštamo se na sigurno. Sve zajedno trajalo je sedam sati. Grlimo se i polako odlazimo prema domu. Jako sam umoran. Dao sam sve od sebe. Ipak sam ja amater.
Poslije uspona, sa suprugom Anom Popovčić i kćeri Kajom
Poslije uspona, sa suprugom Anom Popovčić i kćeri Kajom
U domu uzimamo pivo i nazdravljamo uspješnom povratku jer na Matterhornu je dosad poginulo više od 600 planinara. Posljednji je stradao dva dana prije našeg uspona, stoga nazdravljamo njima u spomen. U Zermatt smo se spustili oko 17 sati. Moja kći Kaja jako se radovala povratku, nije se odvajala od mene cijelu večer, samo me grlila i ljubila - uživao sam. Puno prijatelja mi je govorilo - što ti to treba, preživio si rat, zašto sada riskiraš? Ne znam, nemam odgovor.
Jednostavno volim tu nervozu, leptiriće u trbuhu kao da si zaljubljen, neizvjesnost. Planina me naučila mnogo čemu, strpljenju, poniznosti, smirenosti. Ako si bahat, ona te samo strese sa sebe kao dosadnog komarca. Upoznao sam puno planinara, to su sve skromni ljudi, vukovi samotnjaci, ali neustrašivi. Da, i volim pobjeđivati samog sebe. Ono kad si postaviš pitanje - mogu li ja to?
Čitajte i:
Britanski The Times i The Sun nominirali Hrvatsku za najbolju destinaciju u 2020.
Od Atlantika do Azurne obale: Natali Dizdar provela nas je Francuskom gdje je bila s dečkom
Atena kroz oči Iris Cekuš: Fina hrana, dobra organizacija i veličanstven pogled s Akropole
Ne znaš tko je ljepši: Domaće zvijezde odabrale su neke od najdivnijih lokacija plave boje