Slavimo novi početak. Nova godina nam poput kolektivnog rođendana daje mogućnost da krenemo iznova, da već u siječnju sasiječemo sve što nam predstavlja teret ili višak pa poput firmi svedemo bilancu i složimo svoje želje i mogućnosti u budžet za iduću godinu. Nadamo se da će ona po nečemu dobrome nadmašiti ovu koja je na izdisaju. Neke od tih novogodišnjih odluka i želja toliko su stare da ih više i ne izgovaramo, jer očita je naša upornost da izbjegnemo njihovu realizaciju.
Poslije Božića, a prije Stare godine, primjećivali smo višak kilograma koji je uočljiv ispod slojeva zimske odjeće. Pušenje je, na primjer, oduvijek bilo loša navika, a u blagdanskom smo se periodu gadili sami sebi koliko smo cigareta zapalili na terasama božićnih domjenaka. Tješila nas je pomisao da je iza ugla početak ostatka našeg života, odmah od prvog siječnja, zapravo dan poslije njega, u kojem ćemo zdravije i bolje živjeti.
Čovjek je biće nade. I svaki put kao da je prvi, zaboravljamo i potiskujemo neugodna iskustva, greške i promašaje.
Dovoljno je bilo otići u teretane u siječnju, poslije skijaškog tjedna, i osjetiti u njima miris novogodišnjih odluka pomiješan sa znojem vježbača, koji su stenjali na trakama za trčanje i verali se uzbrdicama na sobnim biciklima u novoj opremi, kupljenoj na božićnim rasprodajama. Već u veljači gužva je splašnjavala, u teretanama su se okupljali oni koji nemaju problema s kilogramima i koji se ionako tamo vrte cijele godine. Tako je bilo sve do lani. Otkako je covid došao u naš život, doveo je u pitanje toliko toga, pa i ultimativno sanjarenje zvano “novogodišnje odluke”. Koliki su među nama baš prošlog siječnja konačno htjeli ući u tu teretanu i početi vježbati, ali su one bile zatvorene i ozloglašene kao moguća središta zaraze.
Novogodišnje odluke dolaze iz osjećaja nezadovoljstva nekim područjem funkcioniranja, koje želimo promijeniti ili poboljšati, a što smo više nezadovoljni i osjećamo frustraciju, veća je vjerojatnost da ćemo nešto učiniti, osobito ako se pokrenemo unutar zadanog roka.
Ali, što kada je frustracije previše i ako nije povezana samo s nama i našim načinom funkcioniranja, nego nas dočekuje na svakom koraku; u trgovini, na šalteru u banci, u stubištu u kojem je osmrtnica sa slikom osobe koju smo poznavali, bila je mlada i trebala je još živjeti, donedavno smo je susretali i normalno se s njom pozdravljali? Je li nam druga godina pandemije promijenila prioritete, kako je utjecala na nas, naše želje i odluke?
Krajem prosinca svojim sam sugovornicama postavljala isto pitanje: koje su vaše novogodišnje odluke i želje? Prva je odgovorila da želi prestati piti tablete za srce. Pod velikim je stresom bila u proteklom periodu, liječnik joj je rekao da samo smanjenjem tog stresa može svoje stanje staviti pod kontrolu. Njen prioritet je popravak narušenog zdravlja. Preostaje joj da počne bolje upravljati stresom, a to se može samo ako otkrijemo koji je izvor konstantnoga stresa u našem životu. To je promjena koju bi trebala učiniti svaka osoba kada dobije loše zdravstvene nalaze. Dovoljno sam puta vidjela negiranje i bijeg od vlastite odgovornosti pa mi se svidjelo što netko otvoreno kaže da svoje stanje želi mijenjati dok nije postalo alarmantno. Izvori stresa mogu biti situacije koje najčešće sami kreiramo, ali i odnosi na koje smo pristali ili ih toleriramo.
Čitajte i: Milana Vlaović Kovaček: ‘Starenje je postalo društveno nelagodno i sramno poput bankrota‘
Druga sugovornica je rekla da želi naučiti razlikovati bitno od nebitnog i prestati se nervirati oko nevažnih stvari, jer svakakve je sitnice izbace iz takta, toliko da doslovce poludi. Kad se smiri, shvati da je to bilo nepotrebno i da joj takve reakcije štete. Svjesna je da problem vuče već godinama, ali sad bi ga se doista željela riješiti. U pitanju je osobni rast i razvoj, sazrijevanje i bolje upravljanje ljutnjom i bijesom.
Moja treća sugovornica nešto je starija od prethodne dvije, rekla je da želi naučiti živjeti dan po dan. U prosincu joj je umrla poznanica, u šoku je zbog te vijesti. Bila je vrlo hrabra i sposobna žena, osjećala je prema njoj poštovanje i divljenje. Zbog onkološke je bolesti završila u bolnici i tamo dobila covid. Nije mogla vidjeti svoju djecu ni prijatelje. Umrla je sama u bolničkoj sobi, nisu se s njom mogli pozdraviti.
”Odakle mi pravo da se nadam da ću iduću Novu godinu uopće doživjeti? Zato sam sebi rekla da se moram mijenjati, trebam prestati očekivati da će život početi u svjetlijoj budućnosti i da ću imati vremena za sve što želim i čemu se nadam. Život je danas, imam ovaj dan i trebam ga iskoristiti najbolje što mogu. Više ništa neću odgađati. Silno mi je žao što se s njom nisam više i češće družila.”
Moja četvrta sugovornica poželjela je da ona i njena obitelj u sljedećoj godini budu živi i zdravi. Peta je dodala da ne želi živjeti dugo, nego kvalitetno.
”Kao da vrijeme ne prolazi. Stojim na mjestu i dok se svijet užurbano kreće, ne mogu se pomaknuti. To nije zbog straha, jednostavno stojim na mjestu, a vrijeme stoji sa mnom i čekamo vlak”, napisala je jedna srednjoškolka u svom eseju u doba pandemije.
Čitajte i: Milana Vlaović Kovaček: Pandemija je, osim na zdravlje, ostavila razoran utjecaj i na prijateljstva
To je lijepo i precizno izraženo razmišljanje jedne adolescentice. Samo u toj dobi je prirodno vjerovati da dok čekamo, vrijeme stoji zajedno s nama, a vlak koji će doći je život kakav želimo i kakav zaslužujemo.
Neki od nas će u ovom vremenu prestati čekati vlak koji nikada neće doći i napravit će promjenu. Ona ne dolazi iz zone komfora.
Potreba da se mijenjamo proizlazi iz frustracije, nešto nas mora žuljati i smetati, zaboljeti toliko da se moramo pokrenuti. Umjesto da tražimo tko je kriv za naše osjećaje ljutnje, frustracije i bijesa, možemo postaviti sebi pitanje: Kako se mogu mijenjati? Za koji sam dio sama odgovorna? Što mogu učiniti za sebe?
Moja je posljednja sugovornica rekla da prvi put u životu nema novogodišnju želju ni odluku, i to smatra svojim uspjehom. “Prije sam uvijek željela više, a sad želim da sve ostane takvo kakvo jest. Ako sam nešto usvojila u proteklom periodu, onda je to lekcija da uvijek može biti gore. Zahvalna sam na svemu što imam”, dometnula je i zapalila cigaretu.