BILJANA BLIVAJS/CROPIX
RAZOTKRIVANJE

Književnik Renato Baretić otkriva kako je proslavio ulazak u Mensu, što ga najlakše razljuti i čega se najviše boji

Rođen u Zagrebu, a već četvrt stoljeća stanovnik Splita, 58-godišnji književnik otkriva da se u oba grada osjeća i kao domaćin i kao stranac, da je grozan u piciginu te da je, baš poput junaka iz svog novog romana ‘Zadnja ruka’, često bio u spisateljskoj i financijskoj krizi.

Zašto je moralo proći čak trinaest godina otkako ste objavili posljednji roman?
- Zato što vrijeme neumitno teče, a kroz te sam godine pisao, ili na drugi način radio, gomilu koječega. Od 2003. do 2008. napisao sam te zapaženo objavio tri romana i trebao mi je nekakav predah, no, iskreno, nisam planirao da bude baš toliko dug.

Što vas je potaknulo na priču o piscu Zvonku Fildu, čiji likovi ulaze u tuđe živote?
- Jedan dugi razgovor s prijateljem, također piscem, Zvonkom Karanovićem i potom mnogo kratkih razgovora s urednikom, također prijateljem, Krunom Lokotarom.

Koliko ste se puta u životu, poput vašeg junaka, našli u “spisateljskoj i financijskoj krizi”?
- Nemalo. Srećom, nijedna nije predugo potrajala.

image

‘Zadnja ruka‘ je roman o piscu u čiji se život počnu uplitati likovi iz njegovih priča.

PRESS

Kako se rješavate spisateljske blokade?
- Detaljnim i obostrano potpisanim ugovorom s naručiteljem. Drugim riječima - čvrsto utvrđenim rokom i honorarom.

Imate li neki ritual dok pišete?
- Na žalost i na svoju sramotu, teški sam ovisnik o duhanu i ne mogu pisati ako nemam cigarete uza se, čak i ako ne zapalim. Ljetos mi je Sergej Borisov, prevoditelj “Osmog povjerenika” na ruski, darovao repliku nekog altajskog totema, mudrog i nasmiješenog bradonje s lulom u ustima, Sartakpal mu je ime, i otad se trudim da ta drvena figurica na stolu uvijek bude licem okrenuta prema meni.

Nakon četvrt stoljeća života u Splitu smatrate li se Splićaninom ili Zagrepčaninom?
- Donedavno sam bio “Zagrepčanin u Splitu”, ali posljednjih pet-šest godina više se osjećam kao “Splićanin iz Zagreba”. Podjednako sam i stranac i domaćin u oba svoja grada.

image

Pisac se zbog ljubavi iz rodnog Zagreba 1996. preselio u Split.

BILJANA BLIVAJS/CROPIX CROPIX

Zbog kojih se zagrebačkih navika i dalje razlikujete od Splićana?
- Hm, pa eto, i dalje se nepoznatim ljudima uvijek obraćam s “vi”, čak i znatno mlađima.

Kakvi ste u piciginu?
- Apsolutno nikakav. “Pričigin” mi daleko bolje ide.

Što vas najlakše razljuti?
- Bahatost bez pokrića.

Kada ste se posljednji put potukli?
- Pradavno, u osnovnoj školi.

Kako ste proslavili kad su vas s IQ-om 153 primili u Mensu?
- Koktelom Stocka i nevjerice.

image

Književnik više nije član Mense zbog redovitog neplaćanja članarine.

BILJANA BLIVAJS/CROPIX

Što bi se trebalo dogoditi da se vratite na fakultet i napokon diplomirate na studijima fonetike i komparativne književnosti?
- Eurojackpot. Ne za podmićivanje, nego zato da se lišim, barem na godinu dana, svih mogućih obaveza te da se vratim gradivu i kategorijalnom aparatu kojim sam prije više od tri desetljeća baratao bez osobitih problema, eda bi me onda sudbina nemilosrdno šutnula u aut. A za pisanje samog diplomskog rada, davno prijavljenog pod naslovom “Autopoetika Ivana Slamniga”, vjerujem da bi mi dostajala tri dodatna mjeseca.

Koju ste knjigu najviše puta pročitali?
- Eh, sad ste me zaskočili... Ne znam točno odgovoriti je li to Bulgakovljev “Majstor i Margarita”, Hašekov “Švejk” ili “Prerušeni prosjak” Ivana Kušana. A tu je još barem pet drugih naslova koji im dahću za vratom.

Koju biste pjesmu voljeli da ste sami napisali?
- Arsenovu “Brod s mojim imenom”.

image

Novi je roman najavljivao pod naslovom ‘Deseti povjerenik‘, ali na kraju je odabrao da se zove ‘Zadnja ruka‘.

BILJANA BLIVAJS/CROPIX

Kada ste posljednji put plakali?
- Sinoć, ali od smijeha. Po stoti put sam odgledao reprizu dviju epizoda serije “Moderna obitelj”. Sve ih već godinama znam napamet, ali uvijek me nasmiju do suza.

Jeste li djeci, kćeri Katarini i sinu Jakovu, pomagali u pisanju školskih sastavaka?
- Samo savjetima, ne i pisanjem. A i to samo kad bi me pitali.

Čime ste osvojili suprugu Maju?
- Otkud ja da to znam?!? Možda varljivom slutnjom da bi me se nekako dalo u kratko vrijeme promijeniti.

Čega se najviše bojite?
- Umiranja. Ne same smrti, nego baš umiranja.

Što priželjkujete za božićni dar?
- Smijanje sa ženom i djecom oko stola. A ni nova topla pidžama ne bi bila zgorega, ova lanjska već se nekako istanjila.

Linker
27. lipanj 2022 16:37