Igor Weidlich za sebe kaže da se dugo predstavljao kao freelancer, samo zato što je to zvučalo dovoljno apstraktno pa nitko nije postavljao više pitanja. A iza toga se krije činjenica da je dramski pisac i dramaturg, predavač novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i VERN'-u te glavni urednik studentskog medija Global. Radio je i na prijevodu, prepjevu i adaptaciji mjuzikla "Kiss Me, Kate za HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, u režiji Tihane Strmečki, pa se može računati i da prevoditelj. I PR drži u nekoj dozi, ali uglavnom se njime bavim za predstave kojih je u njegovoj riznici zaista puno.
I čak će tri njegove predstave igrati od danas na tek pokrenutom 'Teatru uz more' u Splitu ("Mi o vuku" 20.6. i 4.7., "Who the F**k is Biba?" 24.6. te "4 poze, sretan svršetak" 1.7. i 13.7.), a mi smo tim povodom s njim kratko popričali – o radu, umjetnosti, životu.
Recite nam nešto malo više o vašim predstavama koje će se naći na repertoaru Teatra uz more.
Ove godine pokrenuti kazališni festival 'Teatar uz more' u Splitu stvarno je velika stvar za kulturu na nacionalnoj razini, pogotovo jer su umjetnici pandemijom bačeni na koljena. Kako sam kao pisac na neki način stasao uz nezavisnu produkciju koja je jedan od organizatora festivala, tako su se na repertoaru našla dva hita koji su, bez lažne skromnosti, punili dvorane prije nego nas je udarila korona. To je komedija "Who the F**k is Biba?" sa Slavkom Sobinom i Petrom Kurtelom, u režiji Borisa Kovačevića, a koja progovara o muško-ženskim odnosima para koji se dva tjedna nakon vjenčanja našao s hrpom problema kod bračne savjetnice. Tu je i mjuzikl za djecu "Mi o Vuku" s Bojanom Jambrošićem i Manuelom Svorcan, u režiji Roberta Boškovića, koji neke bajke priča u novom ruhu, malo se dotiče i društvenih mreža, a zabavan je i roditeljima i djeci. A ono što je novo, svakako je, kako smo ju mi nazvali - strastvena komedija "4 poze, sretan svršetak". Predstava korijene vuče iz jedne moje starije predstave, ali imam osjećaj da će biti pravo ljetno osvježenje jer publiku do suza imamo namjeru nasmijati s timom vrhunskih glumaca koji čine Borko Perić, Katarina Baban, Petra Kurtela i Filip Detelić. Tu se opet poigravam muško-ženskim odnosima, ali na jedan otkačen i pomaknut način. Čuvamo i još jedno iznenađenje za zadnje dane festivala kad bi se u Splitu premijerno mogla odigrati i još jedna moja predstava.
Kako je došlo do ideje, realizacije, ali i vaše suradnje s 'Teatrom uz more'?
Pokrenut je na inicijativu Tadije Kolovrata i Ecije Ojdanić, odnosno B Glad Produkcije i Kazališta Moruzgva. Kako pandemija jenjava, tako svim snagama pokušavamo vratiti publiku pred pozornice, a nekako je ispalo da je Split dao vrlo pogodno tlo za takav projekt. Uostalom, to pokazuju i redovno rasprodane predstave. A i ambijent nije za baciti, sve je pod zvjezdanim nebom, na otvorenom, na Poljudskom šetalištu.
Čemu se kao autor i gost 'Teatra' posebno veselite?
Publici. Nakon prvog lockdowna još smo se nekako i nadali da ćemo predstave igrati već prošlog ljeta, a onda je udario novi val. Stvori to veliku depresiju jer kad pišete, onda to ne radite samo sebi za gušt, da bi imali doma na računalu samo još jedan tekst. Predstava je predstava tek kad oživi na pozornici za publiku. I svaki smijeh koji prekida predstavu, pa taj aplauz na kraju, to je neprocjenjivo. Jedva čekam da opet sjednem u zadnji red, kako to najčešće radim, i slušam reakcije.
Kako biste opisali svoj umjetnički smjer, svoje predstave?
Kod pisanja uvijek nađem neke stvari iz stvarnog života koje onda izokrenem naglavačke i počnem se njima igrati. Okidač može biti neka glupa situacija na ulici ili neka blesava rečenica koju usput čujem. To je prokletstvo novinarske struke, uvijek čuješ što ne bi trebao, pa onda to iskoristim za predstave. Iako sam se nekako najviše pronašao u formi mjuzikla, koja je itekako najzahtjevniji, ali u svijetu danas i najpopularniji scenski oblik, volim pisati komedije, i to one intimnije, osobnije, u kojima se ljudi mogu prepoznati. A na kraju me iznenadilo da kazališta sve češće traže da pišem za djecu. S jedne strane nemam djece, ne znam s djecom, ali kad pišem za njih onda u prvom redu izbrišem sve ono što oko sebe čujem da bi djeci trebalo prezentirati i na koji način, a kao drugo pustim djetetu u sebi da se razigra unatoč i usprkos očekivanjima roditelja, učitelja, pa i ljudi u kazalištu. Pokazalo se kao dobitna kombinacija jer na kraju ispadne da u tim predstavama jednaku guštaju i klinci i roditelji, a i glumci. Baš smo to doživjeli sad nedavno na mjuziklu "Mama, ja sam pozelenio" u Žar ptici, gdje je autor glazbe i glavni glumac Bojan Jambrošić, a predstavu je režirala Marijana Matoković. Nitko od nas nije mogao na kraju vjerovati da su na kraju iz dvorane s jednakom dozom sreće izlazili i veliki i mali. Moje su predstave uvijek svojevrsna kritika društva, iako se trudim da se na prvu čine kao lagana zabava i razbibriga. Danas malo tko želi doći u kazalište gledati dramu ili tragediju. A nakon što se publika dobro nasmije, ili možda odreagira na neki drugi način, uvijek nastojim da im ostane ono nešto što će ih kopkati možda sutra, možda za tjedan dana, ali je cilj da ih navede na promišljanje svijeta i društva koje nas okružuje. Dramimo mi svi svaki dan, ali komedija je teška.
Jeste i privatno humoristični i sarkastični?
Privatno sam daleko gori od humorističnog i satiričnog što se vidi na sceni. Oni najbliži koji me poznaju, dobro znaju da itekako znam i pretjerati, politički sam prilično nekorektan, ali samo zato što za mene u humoru nema svetinja. Uglavnom se ljudi ne naljute jer znaju da ću roastati samo one do kojih mi je stalo, a najmanje ću štedjeti sebe. Ali priznajem, ima trenutaka da pretjeram pa sam uspio ljude i rasplakati dok su meni suze curile od smijeha. No humor je takav da će uvijek nekoga povrijediti, ali nikad to ne radim namjerno. Ne može se biti kreativan i sterilan istodobno. Uvijek sam za slobodu govora i satire, dok god nije zlonamjerno i ne krši tuđa prava. Humor je za mene tu uvijek bio neka vrsta terapije. U jednom mračnom dijelu života, nakon što sam od raka izgubio oca, praktički godinu i pol nakon toga od raka sam izgubio majku, ostao bez krova nad glavom i posla jer se ugasio Vjesnik u kojem sam bio urednik, nakon sprovoda majke praktički već drugi dan morao sam nastaviti pisati humoristične replike za predstavu koju smo tada radili, jer nema bolovanja, pauza ili odmora kad si freelancer. Ta je predstava postala jedan od najvećih autorskih hit-mjuzikala u suvremenoj Hrvatskoj – Crna kuća, mjuzikl u boji. Tu sam vidio da je humor na neki način i moj obrambeni mehanizam, lijek. Ako moj lijek bar na kratko, dok traje neka predstava, može pomoći i drugima, onda sam najsretniji čovjek na svijetu.
Po kojim kriterijima birate glumce za vaše predstave?
Kako najčešće radim s nezavisnom produkcijom onda uglavnom s producentom i redateljem razgovaram o tome koga bismo mogli vidjeti u nekoj ulozi. Ono što sam vidio je da su naši glumci jako otvoreni prema autorskim tekstovima. Ako im na prvo čitanje klikne – to je to. A onda s vremenom već vidite s kim vam je lako raditi. Ne bih volio da se netko naljuti ako ga ne spomenem jer su tu brojni glumci s kojima mi je užitak upustiti se u taj kreativni proces, ali recimo totalno me oduševi kad Bojan Jambrošić ubaci u moj tekst pjesama nešto što nikad ne bih očekivao pa prasnem od smijeha, ili kad je Slavko Sobin, apsolutni glumački genijalac, zamolio da jedan dio predstave dodatno raspišem pa, kad mi nije mogao objasniti kako točno, samo je rekao: “Napiši kako bi to Slavko rekao“. I jesam, i sad je dio predstave. Tako da mi je najdraži cast onaj koji dodatno oživi napisane riječi, ugradi dio sebe, bez njih je sve ovo moje samo hrpa slova na papiru. A takvih je glumaca zaista većina od onih s kojima sam surađivao – otvoreni, kreativni i spremni na promjene. A ako nešto ne volim to je kad glumci od originalnog teksta koji se prvi put postavlja očekuju da bude svaka riječ odmah na svom mjestu i da ih sve dočeka servirano na tacni. Srećom, takvih je malo među novim generacijama.
Izdvojite nam neke najznačajnije mjuzikle koje ste napisali?
Osim već dva dječja koja sam spomenuo i kojima sam autor, radio sam i na Crnoj kući te na mjuziklu Pacijenti, čiji su autori Tonči Huljić i Miro Gavran. Bila su to dva zaista velika mjuzikla i to je nešto gdje imamo snagu i ideje s kojima bismo se mogli nositi sa svjetskim mjuzikl-pozornicama, ali nema tih financija koje bi to mogle izdržati. Nažalost, premalo smo tržište za velike mjuzikle. No zato sam radio i na dva manja – na Žutoj minuti, kao koautor s obitelji Huljić i Igorom Barberićem, te na jednom biseru čije će vrijeme tek doći – mjuziklu Mikrofoni, s dobrim prijateljem i vrsnim skladateljem Trpimirom Jerkovićem.
Vaše poznavanje mjuzikla kao forme za koju ste stručnjak nedavno vas je dovelo i u preko granice, u Beograd.
Na poziv velikog privatnog kazališta Madlenianum, čija je vlasnica i mecena Madlena Zepter, te redatelja Roberta Boškovića, našao sam se u ulozi dramaturga operete "Vesela udovica" koju smo napravili više u formi mjuzikla. Ispala je veliki hit, nema neprodane karte. Nedavno sam za njihov Dan Madlenianuma napisao i dramski tekst za taj program, da bi na kraju, na traženje publike, nešto što je bilo napisano za jednu izvedbu ušlo u stalan program kazališta. Istina je da na ovim područjima nema mnogo stručnjaka za suvremeni mjuzikl tako da su ovakve suradnje logičan slijed. Ali moram priznati i da me u Beogradu zadivilo koliko je kulturni život dinamičan i kazališta su tamo redovno krcata. Žao mi je što takvu naviku u Zagrebu tek treba dočekati, kod nas su uvijek krcati drugi gradovi, a najviše manja mjesta kamo odlazimo na gostovanja.
Kako je surađivali s Tončijem Huljićem?
Nema se što tu reći, čovjek je apsolutni profesionalac i dokazani multitalent, poznaje publiku i struku. Onima kojima se ne sviđa njegov domaći opus, svakako mogu preporučiti da poslušaju što je Tonči skladao za inozemno tržište. Tonči, ali ne samo on, nego cijela obitelj Huljić, to je jedan fenomen. A i on voli crni humor pa mi je s njim gušt popričati o stvarima koje nikad neće ući u neki projekt jer su prebrutalne, ali će barem nas nasmijati.
Možemo li se nadati nekom vašem TV projektu?
Kao vjerojatno bilo koji kreativac, obožavam izazove. Najgore je kad se ljudi ukalupe i ne mrdaju iz svoje zone komfora. To si pisci ne bi smjeli dopustiti. Pisanje za TV? Moram priznati da zvuči izazovno jer su to forme u kojima se još nisam okušao, nadam se da ću dobiti priliku, ideja mi ionako ne manjka.
Imate li ponekad kreativnu blokadu?
Kreativna blokada je tu uvijek i nikad. S jedne strane, u jednom trenu dođe ideja i imaš osjećaj da bi trebao sjesti i pisati i da bi u dva dana mogao sve dovesti do kraja. A onda se drugi dan probudiš i to više nije to. Dobru predstavu ipak treba dobro isplanirati, a ja ću priznati da sam kampanjac, najbolje pišem kad me stisnu rokovi. Ima i to svoje draži, iako žalim sve koji mi se nađu u blizini dok pišem u zadnji tren, nisam tada user-friendly osoba.
Po struci ste, u stvari, novinar - što vas je tome privuklo?
Znatiželja. Kao i kod pisanja, samo što u novinarstvu ne mogu sam izmisliti činjenice koje bi nekim akterima zagorčale život. U novinarstvu sam ipak malo pripadnik stare škole, iako sad više ne pišem toliko aktivno. Ali svoja praktična znanja nastojim predati novim generacijama na fakultetu, probuditi u njima tu znatiželju, ali i kritičko promišljanje koje se danas uzima zdravo za gotovo. Sad sam ponosan što poznajem sve više i više novih vrlo uspješnih novinara i urednika mlade generacije u našim vodećim medijima, a koji su svoje početke imali na fakultetskom projektu Global. Čak njih pedesetak našlo je posao u zadnjih pet godina, to mi je gušt jer danas svako malo na portalima ili na televiziji naletim na njihove jake tekstove ili priloge, a za mene su još prije koju godinu napisali svoj prvi tekst.
Na Fakultetu političkih znanosti se u ulozi mentora i urednika u studentskim novinama Global, a i studentima držite vježbe... kakav je osjećaj znati da ste mladima na neki način - uzor?
Nikad ne bih rekao da sam ja nekome uzor, mislim da se ljudi ne bi trebali fascinirati drugim ljudima jer smo na kraju svi krvavi ispod kože. Ali više bih rekao – primjer, i dobar i loš u nekim aspektima, od koga se može nešto naučiti. Ako netko nauči na mojoj greški i ne napravi istu – super. Ako nekom pomognem nekim svojim pozitivnim iskustvom koje mogu prenijeti – isto super. Mislim da je kod mene kao predavača malo drukčija nastava jer sam studentima novinarima više urednik i mentor, a manje profesor. I dobar je to osjećaj kad se studenti pohvale da im je nešto pomoglo u životu ili poslu. A onda je na njima odgovornost da to što su naučili pouče nekog drugog, kolege, prijatelje… To je neki cilj, lančana reakcija u kojoj svi pomažemo jedni drugima postati bolja verzija sebe, privatno i profesionalno. Jer, i ja od studenata učim, i to zaista mnogo.
Novinarstvo ili kazalište? Ili nešto treće?
Sve, pa i nešto treće, i nešto četvrto. Zašto? Zato što – znatiželja!