Ružičasta je najdraža boja osječkog slikara Zorana Šimunovića, a to se ne vidi samo na njegovim djelima, nego i u kući. Kompletno adaptirana secesijska katnica iz 1934. u centru Osijeka, u kojoj živi sa suprugom Ivanom i dvogodišnjim sinom Oskarom, puna je ružičastih detalja pa prostor pršti veseljem i optimizmom.
"Kuća je odraz moje osobnosti, a ja sam nepopravljivi optimist. Uvijek kažem da ne gledam svijet kroz ružičaste naočale, nego kroz ružičaste oči. Ta boja me beskrajno uveseljava pa se trudim ubaciti je na gotovo svaku svoju sliku. Isto je i s interijerom - nema toga što neki ružičasti detalj neće učiniti veselijim. Naravno, treba paziti, jer ako se pretjera, djelovat će sladunjavo, a to ne želimo. Najviše ružičaste ipak je na mojim slikama, koje smo rasporedili po cijeloj kući", kaže Zoran Šimunović.
Od fotelje i svijetlećeg flaminga, do prekrivača i dekorativnih polica - u tom carstvu ružičaste nitko ne može biti loše volje. A upravo tako su Zoran i Ivana zamislili svoj dom - kao mjesto na kojem se svi osjećaju dobro.
"Kuću smo kupili prije tri godine. Prijašnja vlasnica bila je etnologinja pa joj je je bilo jako stalo se pri obnovi pazi na izvorni projekt. Zato su svi prozori i vrata drveni, s originalnim secesijskim okovima. No kuća ima podno grijanje pa tako uživamo i u blagodatima modernog doba. Rekao bih da je naš dom eklektična mješavina tradicije, umjetnosti, retro stila i suvremenog dizajna. Tu je mnoštvo preuređenog starinskog namještaja i sitnica koje smo naslijedili od obitelji, ali i moderna, minimalistička kuhinja po mjeri, za koju je Ivana odabrala tamnosivu boju. Da bi kupili dizajnerske Calligaris stolce za blagovaonicu sam prije devet godina prodao svoju Guild Jazz električnu gitaru. Često mijenjamo namještaj i stalno nešto nadograđujemo, no ti stolci ostaju u svakoj postavi", kaže Zoran.
I on i supruga vole kućna druženja s prijateljima i tulume pa je u preuređenom potkrovlju, gdje je Zoranov atelje, vikendima uvijek veselo. Tu je i dodatni krevet, pripremljen za drage goste koji popiju koju čašicu previše. A kad se društvo okupi, Zoran rado na električnoj gitari zasvira blues, koji mu je najdraža glazba. U potkrovlju je i oveća biblioteka pa se u njihovom domu isprepleću razne vrste umjetnosti - likovnost, književnost i glazba.
No da je Zoranu Šimunoviću netko prije 20 godina rekao da će živjeti na taj način i baviti se slikarstvom, ne bi mu povjerovao. Odrastao je u dobrostojećoj obitelji u Nuštru, s ogromnim poljoprivrednim imanjem na kojem uzgajaju pšenicu, ječam, kukuruz, uljanu repicu... Djetinjstvo je, prisjeća se sa smješkom, proveo na traktoru i viličaru, pomažući svojima na polju. Otac Srećko Šimunović, diplomirani agronom, i majka Milena, koja vodi računovodstvo njihove obiteljske tvrtke, očekivali su da će se jednog dana pridružiti starijem bratu u vođenju obiteljskog posjeda.
S tim ciljem je završio srednju agronomsku školu i upisao Agronomski fakultet u Osijeku, no već na prvoj godini je shvatio da više ne može i - prekinuo studij. Život na selu ga uopće nije privlačio, no nije imao jasnu ideju čime bi se bavio u budućnosti. Ključnu ulogu u tom trenutku odigrala je Ivana, u to vrijeme studentica prava na Sveučilištu u Osijeku, s kojom se zbližio na fakultetu.
"Vidjela sam neke njegove crteže i jako su mi se svidjeli pa sam predložila da upiše Likovnu akademiju. Ispočetka je bio skeptičan, ali sam ga uspjela nagovoriti da makar proba", sjeća se Ivana.
Prvi pokušaj u Zagrebu rezultirao je padom na prijamnom ispitu. Tada mu je palo na pamet da pokuša upisati Likovnu akademiju u Širokom Brijegu, koju vode slikar Svetislav Cvetković i njegova supruga, slikarica Andrijana Mlinarević Cvetković. Ta odluka iz temelja je promijenila njegov život. Otkrio je ljubav koja je dugo skriveno tinjala i na trećoj godini dobio Rektorovu nagradu kao najbolji student.
Nakon diplome, vratio se u Slavoniju i zaposlio kao kustos u Gradskom muzeju u Vukovaru, a Ivana kao pravnica u tamošnjem Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture. Svakog jutra ustaju u 5.30 i odlaze na posao, a doma su već u 15.30. Nakon kratkog odmora, Zoran počinje slikati.
"Slikam svaki dan, a kad uđem u atelje zaboravim na vrijeme. Moje su slike spoj apstraktnog i figurativnog slikarstva, a inspiracija su mi predmeti iz svakodnevice i igračke iz djetinjstva. Na mnogima je medo koji je Ivana naslijedila od svoje mame, drveni vlakić s kojim sam se igrao kao dječak, banane za kojima je lud naš Oskar, gumene patkice i plišani konjić s kojim se godinama igrala naša jazavčarka Greta... Najviše me veseli kad ljudi postave moju sliku u svom domu i kažu da ih pogled na nju čini sretnima. Ne deponiraju ih i ne preprodaju nego uživaju u njima. Za mene nema većeg priznanja", kaže umjetnik, čije slike velikih formata na europskom tržištu dosežu cijenu od 6500 do 16.500 eura.
Prije sedam godina otkrio je još jednu strast - tetovaže. Dosad ih je samom sebi, i to bez ikakve skice, napravio stotinjak.
"Vlastito tijelo doživljavam poput produžetka slikarskog platna. To je moj cjeloživotni projekt, a omiljeni motiv su mi ptice, zato jer s nebeskih visina najbolje vide svijet. Tetoviram i fragmente svojih slika, geometrijske oblike, jabuke... Zimi se tetoviram jednom tjedno, a ljeti, kad je vruće, nešto rjeđe. To je za mene kreativna igra koja nikada neće završiti", kaže Zoran Šimunović.
