BORIS KOVACEV/CROPIX
bez brige s dijanom

Tanja Dejanović Šagadin: ‘Današnji način života podržava razvitak socijalne anksioznosti, posebice kod djece‘

Novi način života udaljio nas je od drugih ljudi i društvenih vještina, a psihologinja Tanja Dejanović Šagadin kao posljedicu ističe socialnu anksioznost koja se, srećom, redovnim treninzima može ublažiti ili posve eliminirati.

Sve je više mladih koji pate od socijalne anksioznosti i tjeskobe, a na to su iznimno negativno utjecale pandemija i online nastava, istaknula je prof. Tanja Dejanović Šagadin gostujući u emisiji “Bez brige s Dijanom”.

Poteškoće o kojima govori ova psihologinja i gestalt psihoterapeutkinja iz Psihološkog centra Tesa najjednostavnije je opisati kao “bezrazložan strah od situacija koje nisu opasne kao što se osobi čine”.

U pravilu je riječ o strahu da će je druge osobe negativno procjenjivati, a mnogi pritom razviju tjelesne simptome poput crvenila, znojenja dlanova, drhtanja, bolova u trbuhu ili probavnih smetnji.

Čitajte i: Psihologinja Tanja Dejanović Šagadin: ‘Sve je više onih koji žele kvalitetnije živjeti i na terapije dolaze zbog osobnog razvoja'

- Današnji način života podržava razvitak socijalne anksioznosti. Manje je druženja u obitelji i igre s vršnjacima, a više boravka pred ekranima, pa je i manja mogućnost za učenje društvenih vještina. U našim ordinacijama bilježimo porast socijalne anksioznosti kod djece, ali i u općoj populaciji. Prosječna dob je 15 godina i većinom je riječ o djevojčicama. Za djecu je nužno da su u vršnjačkoj skupini i vježbaju svoje vršnjačke vještine, a znamo da se socijalni kontakti izbjegavaju već godinu i pol. Stoga su nemogućnost druženja i povećana razina tjeskobe u društvu doveli do ovakvog rezultata. Mnoga djeca tinejdžerskog uzrasta sada odbijaju povratak u školske klupe ili pak u online nastavi odbijaju uključiti kameru jer im je neugodno da ih prijatelji i učitelji gledaju. Neki se čak sklanjaju iza maske i u trenucima kada se one ne moraju nositi. U pozadini toga nije strah od koronavirusa, već od toga da ih netko vidi - ističe Tanja Dejanović Šagadin.

image
BORIS KOVACEV/CROPIX

Osobe s tim problemom često mole kolege ili prijatelje da ih zamijene u određenim situacijama, jer ih preplave negativne misli o ishodu, preplavi ih strah od straha. Taj strah javlja se u različitim društvenim situacijama - kod upoznavanja, druženja, usmenog ispitivanja u školi, kod razgovora za posao, javnih nastupa...

Čitajte i: Profesor Josip Burušić: ‘Kod mladih očekujem odgođene, negativne posljedice pandemijskih vremena‘

Osobe koje zbog takvog problema dolaze po pomoć najčešće navode strahove da će pred drugima “ispasti smiješni, glupi ili da će netko nešto loše misliti o njima”. U ekstremnim slučajevima, koji se mogu izbjeći ranim prepoznavanjem, problem može otići toliko daleko da osoba završi hospitalizirana na psihijatrijskom odjelu.

- Strah je emocija, i to vrlo snažna. Ima jasnu tjelesnu osnovu te nas nagoni da se maknemo od njegovog izvora, no svaki takav odmak istodobno donosi olakšanje, ali i produbljuje strah. Kod poremećaja koji u osnovi imaju strah veći od same opasnosti nema drugog načina osim postupnog izlaganja njemu - tako se osoba polako uvjerava da je on bio bezrazložan i da ga možemo preživjeti. Bježanje i povlačenje samo povećava nelagodu, što može dovesti i do socijalne fobije. No, važno je reći da za to postoje treninzi i da se to uspješno liječi - zaključuje sugovornica.

Linker
27. veljača 2022 00:32