„Kao što se može slomiti ruka ili noga, kao što čovjek može imati dijabetes ili astmu, tako se mogu slomiti i emocije, a takve slomljene emocije trebaju sedativ koji će umanjiti bol. Čašica ili dvije, joint, heroin, kokain, moderne vikend droge, casino... sve to u trenutku odagna bol. I tako kreće ovisnost...“, pojašnjava nam ovisnički put dr. Ante Bagarić.
„Teško se nositi s vlastitim emocijama. Teško je razumjeti sebe i svoje reakcije. Nemamo svi jednak kapacitet za podnošenje života. Puno je razloga tome, od genetike, raznih razvojnih rana i trauma, neodgovarajuće skrbi, pa nadalje… O tome svemu ovisi hoćemo li u nekom trenutku posegnuti za ublaživačem tih nemogućih osjećaja koji nas obuzimaju, i tu je naravno klopka“, kaže dr. Hrvoje Handl.
Važno je zato govoriti o emocijama, važno je još u odrastanju imati neku osobu s kojom pričamo o tome što nas muči, što nas boli, kako doživljavamo svijet i ljude. Jer jednom kada uđemo u pakao ovisnosti, ne treba nam više vanjski poticaj, ovisnost je organizam koji sam sebe održava. Život svakog ovisnika je pakao, kojeg ovisnik nije niti svjestan.
.
Jednom je pokojni dr. Robert Torre dao najbolju definiciju tog pakla: “Ovisnik uzme drogu da bi se osjećao bolje, a kasnije uzima drogu da bi preživio.“ Upravo ta iskrivljena percepcija stvarnosti govori koliko su ovisnici nesvjesni situacije u kojoj se nalaze.
Mnogi ljudi su odvojeni od vlastitih osjećaja, a ovisnici rade sve da te osjećaje drže pod kontrolom na način da ih stalno potiskuju raznim načinima i sredstvima. Sediranje alkoholom, drogom, kockom, jedini je način preživljavanja za takve ljude. Odvojeni tako od sebe, ovisnost vide kao jedini način preživljavanja. I zato je teško pokrenuti proces izlječenja. Njima se izlječenje čini kao smrt, kao dokidanje osobnosti koju su uspješno umrtvili.
Žudnja je glavna stvar u svakoj ovisnosti tvrdi dr. Bagarić. Žudnja je ono što ovisnike tjera u daljnju konzumaciju svaki put iz početka. Dosegnuti korijene te žudnje, početak je izlječenja.