Pandemija, potresi, poplave, svi krizni događaji s kojima se borimo posljednjih godina, psihologinji Mariji Juzbašić gotovo da su svakodnevica. Kao koordinatorica programa psihosocijalne podrške u Crvenom križu na krizne je situacije navikla, a iako je pozitivna osoba, uvijek očekuje neočekivano - posebno od prirode. Na taj se način, kaže, najbolje priprema za krizu kakva ju je zatekla nedavno u području pogođenom potresom.
- Nakon što se ljudi suoče s katastrofom poput petrinjskog potresa, prvo ih preplavi šok i nevjerica jer u vrlo kratkom vremenskom roku ostanu bez svega. Zatim uslijedi strah i briga za bliske osobe, a potom izrazito izražen osjećaj neizvjesnosti i brige za budućnost. To stanje traje dulje vrijeme i ljudima otežava da se nose sa situacijom, na koju svatko reagira drukčije. Neki si postavljaju pitanja kada će se i hoće li se ikada oporaviti, no većina ljudi ipak je otporna i pronaći će u sebi mehanizme za prevladavanje tih problema - govori Marija Juzbašić, koja je gostovala u emisiji “Bez brige”.
Iskustvo joj je pomoglo da shvati kako je na terenu najvažnije pažljivo slušati što joj ljudi govore, tek tada ih pravilno može educirati i pomoći im da se nose sa svojim reakcijama na krizni događaj.
Zapravo, u nenormalnim okolnostima svaka je reakcija normalna, a nerijetko se dogode i zakašnjele reakcije - neki su tako pribrani tijekom katastrofe i tek nakon nekog vremena, kada shvate da je obitelj na sigurnom, krenu se “raspadati”.
Gotovo u svim kriznim situacijama
- Ljudima koje je zadesila katastrofa, osim nekih osnovnih potreba, najviše znači da se netko brine o njima i da će im pomoći, da neće ostati sami i zaboravljeni. Stoga su bitne točne i provjerene informacije, do kojih nije uvijek jednostavno doći usred krize, a vrlo su važne i mogu utjecati na smjer i brzinu oporavka zajednice - ističe psihologinja.
Posebno tužan prizor za nju i njezin tim su stariji ljudi, često sami i boležljivi, koji su već prije znali ostajati bez domova. Toliko su zahvalni na samo jednom posjetu i razgovoru, da je to upravo dirljivo i nerijetko od njih odlazi slomljena srca. Veseli je i činjenica da se vratio duh kolektivizma.
- Posljednjih nekoliko godina bila sam u gotovo svim kriznim situacijama u Hrvatskoj i uvijek me iznenadi koliko ljudi je spremno pomoći na različite načine - od malih stvari poput čuvanja životinja do gradnji štala i gradnji kuća. Posebno su mladi pomagali starijima tijekom pandemije i potresa. Mnogi naši volonteri koristili su svoj godišnji odmor i slobodne dane samo da bi mogli doći pomoći. Na taj način pomažemo drugima, ali i sebi. Tako se i sami učimo nositi s kriznim situacijama, jer ne znamo kada i gdje će nas priroda iznenaditi i kada mi možemo biti ti koji će trebati pomoć - zaključuje Juzbašić.