„Ta stvar, mislim na taj strah od ljubavi i bliskosti traje barem petnaest milijardi godina, od Big Banga“, šali se dr. Ante Bagarić govoreći o strahu od toga da volimo, da budemo voljeni, da osjetimo bliskost.
Uvijek , pa i ovaj put sve kreće od prvih mjeseci, od majke, od njezinog razumijevanja naših potreba i o njezinom kapacitetu da te potrebe namiri.
Dijete i majka moraju imati simbiozu u prvim mjesecima, ali se jasno mora razgraničiti taj odnos, dati prostora djetetu da se razvije, da u dijelu osjeti frustraciju koja jača njegov self. Teško je pronaći tu finu granicu u odgoju u kojem zadovoljavamo dječje potrebe, ali ga istovremeno učimo da i majka, a sutra okolina, partner ili prijatelji, ima svoje potrebe.
S druge strane, pretvorimo li se u opsesivne majke koje ne dopuštaju da dijete razvije svoja krila, možemo kreirati strah od ljubavi i bliskosti, jer nam iskustvo kazuje da je ta ljubav za nas toksična.
Djeca izdana od roditelja, emocionalno zanemarena, djeca koja su plakala do iznemoglosti, također su naučila sama sebe regulirati. Ta djeca se zamrznu, i nikada više nikome ne vjeruju. Razviju osobnosti koje su čak i vrlo uspješne, ali iznutra prazne i bez povjerenja u ljude i život.
„Odnosi su nam sve plići i sve tanji. Sreća i ljubav, bliskost i emocija stanuju u dubini, u razočaranju, u gubitku. Dajemo ali i dobivamo, to je matematika života, jedna i jedina“, govori dr. Hrvoje Handl.
#budihrababarivoli#bezbrige