Nekad je svega previše. Iskačemo iz svakodnevnih „tračnica“ i vlastite kože, sve teže kontroliramo reakcije na banalne okidače. Incidentne situacije ili #onokadpošiziš, sve su češće. Razina tolerancije na #onoštonasizluđuje opasno se stanjila, postajemo netko drugi: neznanka nalik na crtanog junaka Shreka koja urla i svako toliko poludi. Ukratko, kad nam zaprijeti break down, što poduzeti? - pitamo Ivanu Sansević, vlasnicu agencije za odnose s javnošću "Soonce" te redateljicu dokumentarca "Žena zmaj" o djevojkama koje su se borile s anoreksijom i bulimijom.
Zašto baš nju? Zato što je suočena s izazovnim situacijama u vlastitom životu koje su, kako kaže, prijetile da će je raščetvoriti, našla izlaz. Priča nam o sebi iz istog razloga zbog kojeg se prije šest godina upustila u stvaranje dokumentarca prikazanog na ZagrebDoxu: netko će pročitati i pomoći sebi. Ivani je samo to bitno. I njoj su se, naime, dogodile Shrek situacije. Njezin put prema boljoj verziji sebe počeo je kad se jednom prilikom nije uspjela iskontrolirati pred sedmogodišnjim sinom na moru jer je napravio banalnu glupost. Shvatila je da puca, psihički se urušava u crnu rupu.
Šok za šokom
"Svakodnevicu mi je prije šest godina prekrio tamni oblak i odlučio se zadržati. Tada sam nakon teške bolesti izgubila majku, šest mjeseci nakon toga i tatu, a na poslu sam u tom razdoblju u jednoj kazališnoj kući proživljavala žestoki mobbing. Nakon što sam se riješila tog posla i taman se počela nositi s boli zbog gubitka roditelja, suprug i ja saznali smo da se naše tada troipolgodišnje dijete, teško razboljelo. Nizao se šok za šokom. Nakon 10-mjesečnog liječenja u bolnici te još godinu i po dana terapije, uslijedila je pandemija, pa smo izolaciju produljili još jednu godinu. Sveukupno smo suprug, naš sin i ja živjeli izolirano gotovo 3 i pol godine. Usput sam se dosta pogubila i zaboravila na sebe", priča.
Svjesna je da traumatična iskustva ostavljaju posljedice na psihu, na nervni sustav, na kapacitet u kojoj mjeri ih možemo podnijeti. Pitamo se koju ćemo cijenu, na kraju balade, platiti?
"To je PTSP. Trenutak u kojem pobjegneš od svijeta, smrzneš se i čekaš da oživiš i da se vratiš. Na tim stvarima treba raditi jer one ne mogu proći same od sebe. U sebi sam nataložila jako puno stresa, treba mi strahovito puno vremena da sve to izađe, a tijelo nauči da je rasterećenje moguće, da ga upamti i integrira. Već godinama idem na tjelesno orijentiranu integrativnu psihoterapiju i to mi je velikim dijelom pomoglo prebroditi najgore. Međutim, pokazalo se da to nije bilo dovoljno", te je zato dodatno upisala i školu za osobni razvoj Snaga namjere i tek tamo je započela intenzivniji put ka samoj sebi.
Na ono što joj treba, retreat u nepoznato, na kojem će opet upoznati sebe, naletjela je na društvenim mrežama. Našla se na stranici putopisca kojeg prati, ugledala je fotografiju turističke atrakcije na Malti, Popajevo selo. To je bilo to. Osjetila je neobjašnjiv impuls da ga posjeti. Sama, bez obitelji, prijateljica. A onda joj je sinulo da ništa ne zna o toj zemlji. Počela je sebe uvjeravati koliko je to blesava ideja, da je najbolje ostati tu gdje jest. No, Malta ju je i dalje privlačila. Počela je koketirati s idejom da otputuje jer kod nje ništa ne ide naprečac: dva koraka naprijed, jedan natrag…
Gubitak kontrole
"Tjednima sam pokušavala sabotirati sebe razmišljanjem da bih ipak mogla pozvati neku frendicu ili odgoditi putovanje dok mi dijete jednog dana dijete ne upiše fakultet. A ima sedam godina! Upamtite ovo: svaki put kad bih osjetila svog sabotera, uzela bih pauzu i odložila odluku o Malti sa strane, dok nalet sumnji ne prođe”, kaže otkrivajući tips&tricks kako se borila sa sobom.
Koketiranje s idejom o Malti trajalo je dok jedne zimske večeri nije uplatila putovanje. Morat će ići, kako god zna. Tek je tada rekla suprugu: odvratio je da će ju odvesti na zračnu luku. Znao je da je nekoliko godina sve podredila djetetu jer to jedino bilo važno. Malta je u tom smislu prekretnica, osjetio je da je konačno poslušala instinkt koji joj je govorio da mora ojačati sebe ili će se raspasti.
"Kako je izgledalo putovanje? Doživjela sam ga kao sastanak s Ivanom Sansević. Htjela sam je pronaći, zezati se s njom, pričati, poslušati je, cugati Aperol, izgubiti se i uživati u gubitku kontrole… to je značilo otići na Maltu", priča.
Kad je nedavno sletjela u prijestolnicu Vallettu, bilo ju je strah kako će se snaći, stići do smještaja na malom otoku Gozo do kojeg iz glavnog grada plovi trajekt. Vozač u hotelskom kombiju koji ju je prevezao do luke bio je presrdačan, što je bio dobar znak. Uspješno je pronašla i trajekt za Gozo i pomislila: "Pa ja ću možda sve ovo čak i preživjeti". Ionako se nije zaputila u tu avanturu zbog putopisa: njezin je drugačiji i umjesto klasičnih turističkih fotki, istraživala je sebe, a u zalascima Sunca vidjela je obrise svoje ranjene duše.
Čitajte i: Sram se liječi ljubavlju, razumijevanjem, podrškom: Na svaki osjećaj srama izgovorite dva uspjeha!
"Drugi dan putovanja, zbog nesnosno visokih temperatura, odlučila sam odbaciti sve planove. Opet sam se učila spontanosti. Sve se preda mnom otvaralo, upoznala sam nove perspektive, prirodne ljepote otočića Gozo i dijelova Malte, nove kulture, uživala u neistraženom. Znate što? Javni prijevoz im je takav da iskušava strpljenje, ali te me rubne situacije nisu bacile u očaj. Dio su priče o Malti, baš kao i Popajevo selo. Mogla bih o njemu puno pričati, ali najvažnije je to da mi na kraju ono nije bilo najvažnije iskustvo. Upoznala sam opet Ivanu i mogu vam reći, baš je super žena", kaže publicistkinja, dodajući da je na put u Maltu ponijela tri knjige. Toliko joj je bilo lijepo družeći se s novom najboljom prijateljicom, da ni jednu nije otvorila.