Nametnuti standardi ljepote, vrednovanje ljudi prema izgledu i teror mršavosti stvorili su otpor i još prije pola stoljeća doveli do začetka pokreta tjelesne pozitivnosti (engl. body positivity) koji se zalaže za prihvaćanje tijela svih oblika, veličina, boja kože, spolova (rodova) ili fizičke sposobnosti. Sve jača komunikacija online izrodila je na prijelazu stoljeća internetsko zlostavljanje (cyberbullying) i do zastrašujućih razmjera proširila izrugivanje i osramoćivanje zbog izgleda (body shaming), a odgovor na toliku količinu negativnosti bilo je podizanje glasa aktivista koji su poticali body positivity, u prvom redu pretilih osoba. Iako ih je društvo u stvarnom svijetu možda željelo sakriti, na internetu su postajali sve vidljiviji, slavili su svoj stil i svoja tijela, što je pokretu privuklo i ostale "nesavršene".
Što može, a ne kako izgleda
Pokret tjelesne pozitivnosti s vremenom je ojačao i ušao u sve pore društva, no i pozitivnost se za mnoge pokazala preteškom, što je iznjedrilo i odgovor: društveni pokret koji teži srednjem putu – tjelesnoj neutralnosti (body neutrality). Sve se češće taj pojam pojavljuje na društvenim mrežama, u studijama, pa i u preporukama terapeuta. Smatra se da je nastao oko 2015., a popularizirala ga je Anne Poirier, stručnjakinja za poremećaje prehrane, kako bi pomogla klijentima da uspostave ravnotežu između prehrane i vježbanja. Ona definira tjelesnu neutralnost kao "davanje prioriteta funkciji tijela i onome što ono može učiniti, a ne njegovom izgledu". Po njoj, svoje tijelo ne moramo ni voljeti ni mrziti, nego se prema njemu možemo osjećati neutralno. Time se fokus s obožavanja pomiče na uvažavanje, jer može biti vrlo teško prihvatiti ideju da svaki dan morate voljeti baš sve na sebi.
Kako se tjelesna neutralnost razlikuje od pozitivnosti?
Tjelesna pozitivnost "traži" od pojedinca da bezuvjetno voli svoje tijelo cijelo vrijeme i da mu se sviđa ono što vidi svaki puta kad se pogleda u ogledalo. S druge strane, tjelesna neutralnost skida fokus s izgleda i sugerira poštivanje tijela zbog njegovih sposobnosti.
"Novost je u konceptu tjelesne neutralnosti, u odnosu na prijašnje pristupe, fleksibilnost u poimanju svog tijela. Moguće je, dakle, većinu dana imati pozitivan dojam o vlastitom tijelu, ali to nije ekstremno i ne mora biti tako baš svaki dan. Ljudski je ponekad imati loš dan u svemu, pa tako i u doživljaju vlastitog tijela", objašnjava zagrebačka psihoterapeutkinja Ana Žele.
Poštovanje tijela
Posve je normalno, prema tome, ne voljeti svoje tijelo u potpunosti cijelo vrijeme. Sljedbenici pokreta tjelesne neutralnosti misle da nije nužno moguće niti postići vrstu prihvaćanja kakvu promiče body positivity, budući da je malo toga u životu "sve ili ništa". Umjesto toga, body neutrality ohrabruje ljude da se usredotoče na prihvaćanje onoga što njihovo tijelo jest i što čini za njih.
"Tu dolazimo do još jedne novosti ovog koncepta, a to je pojam zahvalnosti. Sliku o vlastitom tijelu pokret tjelesne neutralnosti ne veže isključivo uz fizički izgled, nego obuhvaća i osjećaj zahvalnosti prema tijelu koji se ne povezuje s vanjskim izgledom, nego s mogućnostima tijela. Primjerice, možemo biti zahvalni za dobru kondiciju koju smo stekli šetnjama ili plivanjem ili zbog toga što rukama možemo svašta napraviti", kaže psihoterapeutkinja Žele.
Kako se živi tjelesna neutralnost?
Nema osobe koja nije doživjela "bad body image day" i to ne samo jedan. Prema pobornicima tjelesne neutralnosti, upravo je dan u kojem si loše izgledamo idealan za vježbanje ovog pristupa: umjesto da si tada govorimo kako izgledamo predivno i očekujemo da ćemo se zbog toga osjećati bolje, ili još gore, da se zbog toga mrzimo, možemo iskoristiti priliku i pomaknuti gledište s izgleda na sposobnosti tijela. Možemo si reći da je u redu ne osjećati se stalno dobro u svom tijelu, ali i dalje ga trebamo poštovati. Možemo se podsjetiti da je tjelesni izgled samo dio nas i da nas ne definira i možemo biti zahvalni što se naše tijelo brine za nas.
Tu su još neki savjeti kako razumnije prihvatiti vlastito tijelo. Dobro bi bilo, primjerice, identificirati neke njegove sposobnosti: npr. noge nas mogu dovesti do cilja, ili možemo pjevati i tako se oraspoložiti, ili možemo zagrliti voljenu osobu... Niz je gotovo beskrajan. Sugerira se i da nosimo odjeću koja nam pristaje i u kojoj se osjećamo dobro: trebali bismo se odijevati tako da impresioniramo sebe, a ne nositi odjeću koja će nas natjerati da još više razmišljamo o svom tijelu. Uz to, svakako trebamo paziti koga pratimo na društvenim mrežama.
Dobre namjere
Iako su namjere pokreta tjelesne pozitivnosti dobre, za mnoge je to zapravo neizvedivo, jer se očekuje od ljudi koji se bore sa svojim izgledom da odjednom prijeđu s mržnje vlastitog tijela na obožavanje. Lako je u tome ne uspjeti, zbog čega se ljudi mogu osjećati još lošije. Pobornici tjelesne neutralnosti smatraju da njihov pokret daje zdraviji pogled te da rastuću popularnost može zahvaliti razumnijim očekivanjima i tome što su se ljudi umorili od (hinjene) superpozitivnosti.
Psihoterapeutkinja Žele naglašava još nešto što ne smijemo ispustiti iz vida: "Bez obzira na naziv koncepta, važno je biti realan u doživljavanju svog tijela. U redu je prihvaćati vlastiti izgled, ali ako nešto odstupa od normale u zdravstvenom smislu, opasno je s time se pomiriti. Stoga je kod određenih odstupanja koja utječu i na zdravlje (primjerice, prekomjerna ili premala tjelesna težina, promjene na koži itd.) svakako potrebno kontaktirati liječnike, nutricioniste ili druge odgovarajuće medicinske stručnjake. Važno je toga biti svjestan i imati plan kako se vratiti u zdravstveno prihvatljive okvire."