SPLIĆANKA MARINA VIDOVIĆ

‘Moj život s bipolarnim poremećajem: već četiri godine nisam imala epizodu‘

Splićanka Marina Vidović s psihičkim teškoćama bori se trinaest godina, a tijekom posljednje hospitalizacije osmislila je projekt ‘Zasučimo rukave za mentalno zdravlje‘ za koji je od Ministarstva zdravstva dobila 330 tisuća kuna

Nitko od nas nije otok i ne može sam. Iako već 13 godina živim s dijagnozom bipolarnog poremećaja, zbog čega sam više puta bila hospitalizirana, vjerujem da imam pravo na sretan život. Nije istina da ljudi s ovom dijagnozom ne mogu živjeti kvalitetno i ispunjeno, imati obitelj, prijatelje, hobije, biti uspješni u poslu i sretni. Već četiri godine nisam imala epizodu i imam osjećaj da sam zauzdala tu zvijer, a veliku ulogu u tome odigrala je moja obitelj, 15-godišnji sin i divni ljudi oko mene. Oni su moja supersnaga i najveći oslonac - kaže Marina Vidović (45), predsjednica i pokretačica splitske Udruge za promicanje mentalnog zdravlja Feniks.

Ona sama najbolji je dokaz ove teorije: tijekom posljednje hospitalizacije došla je na ideju o projektu psihosocijalne podrške za ljude s mentalnim teškoćama, a njezin projekt "Zasučimo rukave za mentalno zdravlje", koji traje do kraja ove godine, dobio je od Ministarstva zdravstva 330.000 kuna. Projekt obuhvaća organizaciju grupa uzajamne podrške te čak 22 radno-okupacijske radionice, od likovne do stolarske i vrtlarske. Marina ima pune ruke posla, zadovoljna je, ispunjena, pomaže sebi i zajednici. Svoje iskustvo u borbi s bipolarnim poremećajem odlučila je iznijeti kako bi senzibilizirala javnost o mentalnom zdravlju.

Marina je prvi put posumnjala da ima bipolarni poremećaj na trećoj godini studija socijalne pedagogije na zagrebačkom Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, kad je tijekom prakse iz psihopatologije na u Klinici za psihijatriju Vrapče prepoznala kod sebe obrasce ponašanja tipične za taj poremećaj.

ČITAJTE I: Život s ljudima koji imaju bipolarni poremećaj: Kao djevojčica uvijek sam mislila da sam ja kriva

- Još u srednjoj školi i na fakultetu imala sam razdoblja depresije nakon prekida veze, no moje su emocije bile snažnije i duže trajale nego kod drugih. Mjesecima sam plakala i izolirala se. Osjećala sam se ranjivo, kao da nemam kožu, toliko me sve pogađalo. Slijedili bi periodi hipomanije, kad sam nezaustavljivo pričala, imala inspiraciju i milijun ideja. To mi je pokvarilo mnoga prijateljstva jer kad bih se s nekim našla, to bi bio dvosatni monolog tijekom kojeg mi se činilo da sam u fazi pomrčine, kao da jezik upravlja mnome. Poslije sam se osjećala posramljeno i poraženo jer ljudima nisam dala da dođu do riječi. Na praksi u Vrapču prepoznala sam simptome, ali tada još nisam mislila da imam bipolarni poremećaj. Bila sam uvjerena da sam hipersenzibilna, što su mi oduvijek govorili - priča Marina, koja je zbog svoje hipersenzibilnosti prekinula studij samo sedam ispita prije diplome. Bila je odlična studentica, državna stipendistica, no kad je došla prodekanici moliti za produžetak rokova za neke ispite, toliko se tresla od neugode da ju je ova pitala je li problem u ovisnosti. Kako nikada nije uzimala droge, taj ju je komentar toliko razočarao i demotivirao da je odustala od studija.

image
VOJKO BASIC/CROPIX

No pravi problemi uslijedili su 2007. na plesnoj radionici u Istri. Naime, ples je Marinina velika ljubav od djetinjstva: plesala je akrobatski rock‘n‘roll, latino plesove, folklor, jazz balet, meditativni ples zvan 5 ritmova... A onda poželjela otići korak dalje i upisala sedmodnevnu plesnu radionicu sa šamanskim elementima, koja se održavala u šumi u Istri.

- Cilj je bio uz pomoć ritualnog plesa u prirodi postići posebno stanje svijesti. Samo po sebi, to nije opasno za ljude koji nisu hipersenzibilni, poput mene. Ja sam ušla u to stanje - i više se nisam mogla ‘vratiti‘. Tri dana nisam spavala, a drugim ljudima sam izgledala poput mjesečarke koja halucinira. Razgovarala sam s biljkama, legla na zemlju i promatrala mrave... Svi su se zabrinuli pa me prijateljica odvela na psihijatriju u KB Dubrava – sjeća se Marina.

Ondje su zaključili da je u psihotičnom stanju koje je vjerojatno uzrokovano nekim halucinogenom (iako je rekla da nije uzela ništa). Propisali su joj antipsihotike i odredili ambulantno liječenje, no terapija se pokazala potpunim promašajem. Od nje je, tvrdi, upala u duboku depresiju i postala suicidalna.

- Hodala sam po gradu i razmišljala o tome da se bacim pod tramvaj. U mjesec dana cijeli mi se život urušio: ostavio me tadašnji dečko, većina prijatelja odmaknula se od mene, morala sam dati otkaz u obitelji u kojoj sam radila kao dadilja jer nisam bila sposobna brinuti se o djeci... Jedino što mi je preostalo je bilo vratiti se mami u Split - priča Marina.

To ju je užasno pogodilo jer je odrasla u radničkoj obitelji i bila prva koja je otišla na studij u Zagreb. Majka, očuh i dvije sestre uvijek su je smatrali snažnom, a kako je obitelj skromno živjela u podstanarstvu, od rane se mladosti sama uzdržavala. Čistila je, radila na porti, čuvala djecu... Unatoč teškim okolnostima, odrasla je okružena ljubavlju i brigom pa je njezinoj obitelji bio ogroman šok vidjeti je u takvom stanju.

image

Marina uživa na vrtlarskoj i stolarskoj radionici

PRIVATNI ALBUM

- Mama se borila se za mene kao lavica, zbog čega sam joj vječno zahvalna. Bila sam bez novca, zdravlja, prijatelja, budućnosti... Liječnici su mi govorili da u takvom stanju ne mogu vjerovati svom umu i osjećajima, a ja sam se pitala čemu onda mogu vjerovati? Kao da sam živa, a zapravo me nema. Bila je to fizička bol, kao da su mi sve kosti duše slomljene. Ljudi oko mene govore: "Potrči!", a ja ne mogu ni stati na noge od neizdržive boli. Bilo je to kao da čovjeku sa slomljenim nogama kažu da bi za njega bilo dobro da se popne na planinu - priča Marina.

A onda se, nakon mjesec dana, dogodio veliki preokret. Na rivi u Splitu slučajno je srela svoju veliku ljubav iz studentskih dana i stari žar rasplamsao se u trenu. Iako mu je iskreno ispričala sve što se dogodilo, stao je uz nju i okružio je ljekovitim bedemom ljubavi, od čega je ponovno stala na svoje noge. A kad je koji mjesec kasnije doznala da je trudna, sreća se vratila u njezin život.

ČITAJTE I: Mariah Carey: Moja borba s bipolarnim poremećajem

- Moj sin je bio kao kamenčić koji me drži tu, na ovom svijetu. Trudnoća i ljubav mog bivšeg supruga me spasila i za to ću mu uvijek biti zahvalna. No kad sam rodila, demoni su se vratili. Upala sam u postporođajnu depresiju i imala stalne promjene raspoloženja. Brak nam je došao u krizu, no i danas se divim brizi, ljubavi i strpljenju koje je moj tadašnji suprug uložio da spasi naš odnos. I ja sam pokušala sve da se vratim u ravnotežu. Uzimala sam lijekove, išla na psihoterapiju, duhovne obnove... Ali opet sam upala u stanje manije i završila u bolnici na liječenju. Na žalost, našu ljubav ništa nije moglo spasiti i razveli smo se nakon tri i pol godine braka. O sinu, koji je predivno mlado biće, zajednički se brinemo. On je snažan, duhovit i pametan, u školi odlikaš. Zna sve što je mama prošla i imamo dobar odnos. Meni je žao što je zbog svega ranije sazrio i ponekad se brinem kakav će to trag ostaviti na njemu kad odraste - priznaje Marina, kojoj se život promijenio nakon što je splitska psihijatrica Milenka Dedić 2008. kod nje napokon prepoznala simptome bipolarnog poremećaja.

Propisala joj je nove lijekove, krenula je na psihoterapiju i grupnu terapiju. Jednom tjedno u bolnici su se okupljali ljudi s raznim mentalnim poremećajima, pričali svoje priče i uz stručno vodstvo radili na sebi. Marina je shvatila da joj ta druženja puno znače pa je, kad je dr. Dedić napustila splitsku bolnicu privatno nastavila organizirati grupe uzajamne podrške. Bio je to začetak Udruge Feniks, koja je službeno osnovana 2020. Broji šezdesetak članova, no u njihovoj zatvorenoj grupi komunicira njih tisuću. Svakog utorka nalaze se u Domu mladih i organiziraju razne aktivnosti, poput večeri društvenih igara, rekreacije na Marjanu, Festivala mentalnog zdravlja, čišćenja plaže, piknika, humanitarnih akcija... Marina uživa u svojim hobijima, preuređivanju namještaja i radu u vrtu pa rado osmišljava radionice na tu temu.

- Planiram organizirati i razne aktivnosti za mlade, poput art terapije i treninga socijalnih vještina. Posebno me veseli što ću najesen opet voditi plesne radionice. I zato je moja poruka ljudima koji se bore s mentalnim poremećajima: život ima smisla i treba ga živjeti punim plućima. Razgovarajte s prijateljima o onome što vas muči, jer prihvaćanje i prisutnost dragih ljudi je najbolji lijek - kaže Marina Vidović.

Dva lica bipolarnog poremećaja

Bipolarni afektivni poremećaj (BAP) ubraja se u poremećaje raspoloženja i zahvaća jedan do tri posto populacije, a nešto je češći kod žena. Rezultat je međudjelovanja raznih bioloških, socijalnih i psiholoških faktora, a prvi simptomi obično se javljaju između 15. i 30. godine. Kod osoba koje pate od tog poremećaja raspoloženje se izmjenjuje: može biti povišeno, s povećanom energijom i aktivnosti, a tada se radi o hipomaniji ili maniji, ovisno o intenzitetu simptoma. Druga faza je sniženo raspoloženje, energija i aktivnosti, a tada govorimo o depresiji. Za postavljanje dijagnoze treba imati barem dvije registrirane epizode značajno promijenjenog raspoloženja i razine aktivnosti. Bipolarni poremećaj često se dijagnosticira dosta kasno jer neka ponašanja sliče drugim poremećajima, a to odgađa liječenje i nepovoljno utječe na njegov ishod. U liječenju se koriste antipsihotici, stabilizatori raspoloženja i antidepresivi, najčešće u kombinaciji s različitim oblicima psihoterapije.

Linker
09. kolovoz 2022 21:49