Sve češće čujemo izraz ‘u depresiji sam‘, no kako razlikovati periode tuge od depresije?
Periode tuge doživjet ćemo svi tijekom života i jedna je od emocija u lepezi našega uma, dok depresivne epizode kliničkih razina nećemo. Obično je kraćeg trajanja, ima nerijetko jasan uzrok kojega obilježava nošenje s gubitkom te se smanjuje kako osoba upotrebljava strategije podizanja raspoloženja poput distrakcija, druženja, bavljenja hobijima te ostalim ugodnim aktivnostima, no i samim protokom vremena. Drugim riječima, stanje je koje reagira na naše djelovanje ili se povlači i poboljšava s vremenom. Depresivnost je intenzivnije i dugotrajnije stanje, nerijetko i napredujuće, otpornije na protok vremena, a često je u podlozi i određena neurokemijska neravnoteža. Osoba u stanje depresije sama ne posjeduje doživljaj mogućnosti njezine kontrole, dok je interpretacija sebe i budućnosti gotovo potpuno obojena doživljajem beznadnosti i besperspektivnosti.
Simptomi anksioznosti i depresije često se preklapaju, kako ih razlikovati?
Depresivnost kao takva primarno je poremećaj raspoloženja i očituje se različitim intenzitetima – od blaže kliničke slike pa do veoma intenzivne. Obilježava ju dugoročno sniženo raspoloženje, gubitak volje za svakodnevne aktivnosti, negativan pogled na sebe, svijet i budućnost, a čest je i doživljaj krivnje. Može biti praćena i osjećajem beznađa te poremećajem na planu spavanja i hranjenja kao i brige o sebi.
Anksioznost je nešto drugačije kvalitete, obilježava ju doživljaj intenzivne brige, odnosno ideja ili predodžbi katastrofičnih ishoda onoga što bi - ili je moglo biti. Može biti isključivo misaonog tipa, no nerijetko je praćena i povišenom pobuđenošću organizma poput uznemirenosti, ubrzanih otkucaja srca, osjećaja stezanja u prsima, pojačanog znojenja... Može se očitovati strahom od smrti ili gubitka razuma, tu govorimo o paničnom poremećaju, strahu od negativne procjene drugih ili socijalnoj anksioznosti te strahu od specifičnih objekata tj. fobije. Važno je znati kako je anksioznost dio svih nas jer omogućava uspješnije planiranje i prilagodbu novim situacijama. U svojoj normalnoj razini podsjeća nas na predviđanje mogućih poteškoća i mogućnosti njihovog prevladavanja. Primjerice, idem na put, što bi sve bilo dobro da ponesem sa sobom? U svojim patološkim intenzitetima, ometa efikasno funkcioniranje. Primjerice „idem na put, sigurno će me netko opljačkati i izgubit ću se pa je najbolje da niti ne idem”. Osoba je kandidat za tretman kada ima osjećaj kako se s istom neuspješno nosi i otežano ju ili neefikasno kontrolira dok je svakodnevna funkcionalnost potencijalno ometena. Može dolaziti i združena s osjećajem depresivnosti, što nije rijetka pojava u kliničkoj praksi.
Kada govorimo o anksiozno-depresivnom poremećaju?
Anksiozno-depresivni poremećaj očituje se upravo miješanom kliničkom slikom u kojem se unutar dužega perioda izmjenjuju stanja depresivnosti odnosno značajnije sniženoga raspoloženja kao i intenzivne brige, odnosno katastrofičnih pogleda na svakodnevicu i nadolazeće situacije. Ovakav oblik stanja čest je slučaj u kliničkoj praksi, a ponekad se radi i o depresivnosti koja se razvija sekundarno na dugoročno neuspješno nošenje s visokom anksioznošću. Tada istu nazivano reaktivnom te se povlači kako se osoba sve uspješnije uči nositi s primarnim problemom, odnosno što uspješnije kontrolira anksioznost. U ovome slučaju kvalitetna procjena smetnji u okviru psihodijagnostičke obrade pomoći će u planiranju tretmana.
Pomaže na svim poljima, a ipak joj se opiremo: Kako meditacijom ukloniti stres i poboljšati zdravlje
Kada potražiti pomoć?
Kratko i jasno – kada uočavamo kako se stanje ne poboljšava sukladno korištenim strategijama te protokom vremena od nekoliko tjedana, ili štoviše pogoršava, a opća funkcionalnost je neprihvatljivo ili sve više narušena i ograničena.
Zašto je još uvijek čak i visokoobrazovanim ljudima teško priznati da odlaze na psihoterapiju ili uopće potražiti pomoć?
Živimo u društvu koje još uvijek teško prihvaća ranjivosti, stremi nerealnom savršenstvu postojanja, a nerijetko je prisutna ideja kako je psihička smetnja, poremećaj ili bolest nešto što se događa nekim drugim, nama ne previše bliskim ljudima. Stigma uslijed prisustva samih psihičkih smetnji još je uvijek prisutna, posebice u slabije razvijenim sredinama. Što više osoba percipira da može izgubiti, statusno ili materijalno, teže će govoriti o poteškoćama. No, isto tako, govor o poteškoćama, dijeljenje iskustava, kao i edukacija stanovništva ujedno i pomaže raspetljati klupko nerijetko netočnih ideja koje se ponavljaju poput mitova kada pričamo o psihičkim poteškoćama.
Bilo bi lijepo ne zaboraviti to jednom kada sve ovo završi. Nerijetko je prisutan stav kako je traženje pomoći odraz slabosti, no ne mogu dovoljno puta naglasiti kako je upravo to odraz preuzimanja odgovornosti za vlastito mentalno zdravlje te iskazivanje zdravog načina brige o sebi.
Koje terapije su najučinkovitije kod depresije, a koje kod anksioznosti?
Što se tiče znanstveno utemeljenih terapijskih pristupa, metoda izbora obično je pristup u okviru kognitivno-bihevioralne terapije. Radi se o pristupu koji djeluje putem identificiranja štetnih ili neučinkovitih obrazaca mišljenja i ponašanja pojedinca te stvaranja onih djelotvornijih, fleksibilnijih, umjerenijih. Dio ove terapije odnosi se na osvještavanje veze između misli, emocija i ponašanja kao i promjene neadekvatnih i rigidnih životnih pravila koje je pojedinac stvorio s obzirom na životne okolnosti. Iako ne možemo mijenjati svoje biološke postavke, tijekom cijeloga života sposobni smo u različitim mjerama mijenjati načine na koji razmišljamo i djelujemo. Veliki dio anksioznosti čini prepuštanje netočnim i pretjeranim mislima. To naposljetku utječe i na pojedinčevo ponašanje održavajući tako um u doživljaju pogrešno ili pretjerano intenzivno viđene prijetnje. Pri tome, u stanju tjeskobe također podcjenjujemo vlastite kapacitete suočavanja s izazovima što doprinosi doživljaju osobne ugroženosti.
Kognitivno-bihevioralna terapija uči pojedinca kako pomoću uočavanja netočnosti u mislima te vježbanja racionalnoga razmišljanja može korigirati vlastita emocionalna stanja. Nadalje, pomoću postepenog i planiranoga izlaganja objektu tjeskobe pojedinac uči prevladavati strahove usvajajući nove strategije ponašanja što povratno regulira osjećaj samopouzdanja. Radi se o aktivnome i suradničkome pristupu između klijenta i terapeuta te od pojedinca zahtijeva određen stupanj motivacije za promjenom. Naravno, isti pristup neće odgovarati svima, stoga je važno i pronaći i adekvatan pristup za poteškoće i ličnost osobe, što se otkriva i u suradnji s terapeutom. Upravo radi toga, veći broj nas u svome radu kombinira različite komplementarne terapijske pristupe kako bi tretman bio dizajniran sukladno potrebama i ličnosti pojedinca.
U slučaju terapije depresivnosti djelujemo također na dvije fronte – prva se odnosi na rad na uočavanju i korekciji negativnih i iskrivljenih misli, pa tako i neugodnih emocija. Drugi put djelovanja usmjeren je na planiranje ponašanja koji će vratiti osobu u funkcionalnu svakodnevicu i doprinijeti postupnom poboljšanju same kliničke slike, odnosno raspoloženja. Pri tome, veoma je važno planiranje tjelovježbe jer ima dokazan učinak na raspoloženje kod blaže i umjerene depresivnosti identičan onome djelovanju antidepresiva. Od kognitivnih terapija tzv. trećega vala spomenimo i trening usredotočene svjesnosti kao i terapiju prihvaćanjem i posvećenošću.
Koliko su uspješne te terapije?
Kognitivno-bihevioralna terapija visoko je efikasan pristup utemeljen na znanstvenim dokazima učinkovitosti korištenih postupaka u slučaju spomenutih, no i drugih psihičkih smetnji. Međutim, na razini pojedinca nerado komentiram ove brojke, iako nam kao terapeutima ovoga pravca idu u korist. Zašto je tome tako? Jer se radi o suradničkom pristupu koji od pojedinca zahtijeva aktivan angažman i predanost procesu. Osoba tijekom ovoga procesa usvaja vještine suočavanja s poteškoćama u kojima će napredovati što ih više koristi i uvježbava između susreta. Bez motiviranoga pristupa pojedinca i aktivnoga sudjelovanja u terapijskom procesu uspješnost će biti skromnija no što bi mogla biti.
Kako to izgleda u praksi?
Sam proces terapije prilagođen je poteškoćama i potrebama pojedinca stoga je teško pružiti jednostavan primjer. No, mogu ponuditi jednu metaforu. Primjer za to može biti upravo i lockdown, točnije frustracija radi nemogućnosti obavljanja najdražih aktivnosti. Zvuči otprilike ovako. Zamislite kako se nalazite u bazenu u kojem se nalazi lopta koja vam se ne sviđa. Ako ju konstantno gledate i pokušavate potopiti, što će se jedino događati? Lopta će iznova samo izlaziti van i nikada neće nestati s površine vode. No, zaokupljat će čitavu vašu pažnju. Ako ju pustite, što će se dogoditi? Vjerojatno će plutati bazenom i doći do njegova ruba, ponekad i do vas, no i ponovo nastaviti dalje. A što će biti s vašom pažnjom ako joj dopustite da bude u bazenu? Postat će oslobođena za sve druge sadržaje koje možete raditi kada niste zaokupljeni njezinim potapanjem. Naime, možemo biti ogorčeni jer je lopta tu, ili možemo pokušati prihvatiti da je tu, no i to da se ne moramo još i ljutiti radi toga što ju ne možemo ukloniti. No, to ne znači da ne postoje neki drugi zanimljivi i preostali sadržaji na koje se možemo usmjeriti dok i ona (lopta zvana lockdown) postoji pokraj nas. Zašto je važno pokušati ovo? Jer je lopta svejedno tu. A mi biramo hoćemo li provesti dan u bazenu isključivo gledajući ljutito u nju pokušavajući ju potapati ili dodajući preostale dostupne sadržaje u svoj dan, plivati, pričati ili roniti dok i ona pluta pokraj nas. Osobno mi se radije sviđa druga opcija kao životna smjernica.
Psihologinja otkriva provjerene i učinkovite metode kako se nositi s bolešću novog doba
Kako si možemo sami pomoći ako nismo spremni otići psihoterapeutu, a ne osjećamo se dobro?
Ako izvjesne poteškoće postoje, prva linija uvijek mogu biti kvalitetni materijali za samopomoć kojih u području kognitivno-bihevioralne terapije zaista ima pregršt, a već postoji i određena literatura na hrvatskom jeziku. Kada je anksioznost u pitanju, jedno od naših najdražih pitanja je „Što je najgore što se može dogoditi i mogu li to preživjeti? Ali kolika je zapravo vjerojatnost da se to najgore zaista i dogodi? „ Kada je u pitanju anksioznost važno je znati kako osoba pretjeruje u procjeni prijetnje, a uvelike umanjuje vlastite sposobnosti suočavanja s doživljenom prijetnjom. Što se depresivnosti tiče, tu bih poručila da je važno što prije djelovati posebice ako se stanje pogoršava, a osoba ne doživljava kako posjeduje kontrolu nad svojim raspoloženjem i funkcionalnosti. Posljednje vrijedi općenito kao smjernica, bilo da se radi o anksioznosti, depresivnosti ili nečem trećem. To ne znači nužno da psihoterapija mora biti prvi i jedini izbor, moguće je pomoći si i lijekovima pod nadzorom liječnika, a ponekad je potrebna i kombinacija obje vrste tretmana. To također ne znači kako će jedan odlazak učiniti čudo. Briga o mentalnom zdravlju vještina je koja se otkriva, uči i živi.
‘U raljama tri krize‘: Vrtlog negativnih misli možemo kontrolirati, iako je teško