Rane traume, one koje smo zadobili u djetinjstvu, snažno utječu na naš život, a da toga često nismo svjesni. Tijelo pamti sve od samog rođenja! Ako dijete, primjerice, nije dobivalo dovoljno pažnje i njege, stres uzrokovan time preuzet će tijelo - jer mozak još nije razvijen, smatra Tomislav Senečić, integrativni terapeut koji je gostovao u emisiji “Bez brige” na portalu gloria.hr. Suosnivač zagrebačkog Centra za integrativni razvoj objašnjava kako se upravo u prvih deset mjeseci života formiraju temelji osobnosti. To razdoblje ključno je za osjećaj sigurnosti i privrženosti, a na njih utječu postupci našeg primarnog skrbnika. Tijelo pamti čak i iz prenatalnog perioda života pa ako je majka pod golemim stresom, ili je dolazak na svijet bio dramatičan i obilježen depresijom, a ubrzo nije uslijedio popravak, velika je vjerojatnost da će se kod osobe u nekom trenutku razviti anksiozna ili depresivna stanja.
Kad nas ‘duša‘ boli! Ugledni terapeut objašnjava: ‘Sve što psiha ne može, tijelo preuzima na sebe‘
- Najveća greška koju roditelji rade je puštanje djeteta da plače noću dok se ne umori i zaspi. Ako ne zbrinete dijete koje dugo plače i ne pružite mu osjećaj sigurnosti, ono se raspada i braneći se od silne nelagode odlazi u disocijaciju. Kod mnogih osoba s disfunkcionalnošću uzrok su rane traume - govori Tomislav Senečić. Druga su krajnost, kaže, roditelji koji “previše vole” svoju djecu te im ugađaju do iznemoglosti. Tako s jedne strane imate pacijente s problemima potiskivanja emocija kao posljedicom lošeg i strogog odgoja te pacijente kojima je udovoljavano bez jasnih granica i koje su roditelji tretirali sebi ravnima. Ta su djeca odrasla toliko zaštićena da bi se u doticaju sa stvarnim životom, koji nije uvijek idealan, naprosto raspali.
Psihijatar Hrvoje Handl upozorava na gorući problem: Glad za ljubavlju dovodi do poremećaja prehrane
- To su milenijci odgajani kao prinčevi i princeze lišeni svake frustracije, a ona je bitan element našeg razvoja. Dijete se mora naučiti svladavati frustracije uz pomoć roditelja, ali ne smije se dogoditi da ona izostane zbog silne želje roditelja da ga zaštiti od svake vrste boli - smatra Senečić. Oko treće godine života, kada se formira ego, postavljaju se granice - iako se tada suočavamo s djetetovim nezadovoljstvom, to je izraz veće ljubavi nego popuštanje i pretjerana briga. Popuštanje djetetu pokazuje slabost roditelja koji se ne usudi podnijeti nijednu lošu situaciju. Dijete i njegove potrebe moraju se uvažavati, ali moraju postojati jasne granice - u suprotnom se osjeća nesigurno već u najranijem djetinjstvu, što se kasnije u životu reflektira na psihu.