Puno puta u životu nisam bila svjesna svojeg srama. Čak i kad sam odrasla, sazrela i u velikom dijelu postala sigurna u sebe, nisam shvatila koliko je sram upravljao mojim životom.
Sram zbog toga što nisam upisala medicinu, a kao htjela sam, sram što nisam pročitala sve suvremene američke pisce, sram zbog vječitih pet kila viška…i tako redom…u nedogled. Malo pretjerujem, ali malo više srama prešućujem. Melem na ranu mi je bio odgovor dr. Ante Bagarića kada sam ga upitala srami li se on ičega. „Svega i uvijek“, bio je kratak, jasan i iskren.
„Uh, dobro je“, pomislila sam. Ako se takav psihijatarski bard srami stalno i uvijek i nama ostalima sram lakše pada.
S druge strane, dr. Hrvoje Handl kaže da se u svojoj višegodišnjoj psihoanalizi godinama bavio sramom, i da je postao prilično besraman. „Nije ni to idealno mjesto za sretan život“, kaže on i dodaje kako se danas veseli kad mu se obrazi zažare i kad osjeti trnce u tijelu koji upućuju na sram.
Ipak, sram je loša, toksična i opasna emocija. Sramimo se jer smo podbacili, jer su drugi bolji, jer se osjećamo bezvrijedno.
Sramimo se u odnosu na sebe, a onda i u odnosu na druge. Korijene te devastirajuće emocije opet tražimo u ranoj fazi kada smo nagonski napravili nešto, što je majku izbezumilo, a njezina pretjerana reakcija nas je posramila. Sramimo se jer naš tata nije veći od drugih, jer nije jači i nije svemoguć. Trajno bilježimo ta dječja sjećanja i svaka kompetitivna situacija ponovno aktivira taj osjećaj.
„Ljudi koji se kompulzivno prejedaju stanuju u velikim tijelima. Zbog toga se srame. Spuštaju pogled, osjećaju se manje vrijednima. Korijene toga treba tražiti puno dublje, jer prejedanje je samo posljedica neke rane koja se hranom zatrpava“,objašnjava dr. Handl tipičan primjer posramljene osobe.
Perfekcionizam je zavladao našim životima i sve što nije savršeno nas posramljuje. Mi moramo biti savršeni, bogati, uspješni, moramo imati najbolje aute, kuće, djeca moraju donositi petice, prijatelji nam moraju zavidjeti. U tom vrtlogu iskrivljenih vrijednosti sram stoluje. I onda se i najmanja greška čita kao teški podbačaj. Sram od neispunjenih visokih ciljeva vodi u depresiju, ponekad i suicid.
Neke kulture sram kažnjavaju ritualnim samoubojstvom.
A zapravo, kazuju nam naši dežurni psihoterapeuti, sram se liječi ljubavlju, razumijevanjem i podrškom.
Nisi ti taj otkaz koji si dobio, nisi ti taj propali brak, nisi ti nezavršeni fakultet! Ti si osoba s integritetom, emocijama, potrebama i ne može te definirati ništa od navedenog.
Važna je zato potpora obitelji, prijatelja i partnera. Važno je posrnuloj osobi pružiti utjehu i podršku, jer to svakome od nas treba. Ne budite strogi prema drugima, ali niti prema sebi. Uz svaki podbačaj ili osjećaj srama, odmah izgovorite dva uspjeha i osjećaja ponosa. Naprosto sram poništite pozitivnim algoritmom koji ćete sami kreirati.
Za početak i to je puno.
Sretno..
#sramnijeopcija #boljasamnegološija