Porast mentalnih poremećaja, nesigurna egzistencija, retraumatizacija ratom u Ukrajini, svakodnevni pritisci - sve su to teme koje nas u posljednje vrijeme zaokupljaju na prijateljskim i obiteljskim kavama i druženjima. Ta stanja i osjećaji ne zaobilaze ni mlade ljude na pragu odraslog života. Matriks sve težeg podnošenja raznih izazova naprosto je okupirao naše živote. Što nam se to točno događa i kako tome doskočiti, objašnjava psihologinja i psihoterapeutkinja Andreja Kostelić-Martić, koja se u svojem radu služi kognitivno-bihevioralnom metodom.
Sada svi govore o mentalnom zdravlju. Što bi mentalno zdravlje bilo u svojoj suštini, mimo one enciklopedijske definicije?
Prije svega mi je drago da se o toj temi govori sve više, javno i bez straha od osude. Moji kolege i ja smo izašli iz terapeutskih soba, nastupamo na televiziji, dajemo intervjue... To je velik iskorak koji je urodio time da ljudi sve češće traže pomoć. Drago mi je da su se ljudi ohrabrili. Mnogi od nas imaju liste čekanja, što znači da ljudima jest potrebna pomoć i da je se više ne boje potražiti na stručnim adresama. Onaj dan kada više niste u stanju definirati svoje emocije, kada više ne možete ispuniti svoje dnevne obaveze, kada vam je stres veći od mogućnosti njegova svladavanja, kada su jutra tmurna i ne možete ustati iz kreveta - taj dan trebate potražiti pomoć. Sve to ukazuje da se nagomilani, a nerazjašnjeni osjećaji pretvaraju u poremećaj. Tu počinje mentalni poremećaj ili mentalna bolest. Prema definiciji, mentalna bolest je poremećaj funkcije mozga, a to onda utječe na naše razmišljanje, osjećaje, komunikaciju, volju, postupke.
Koja je razlika između mentalnog poremećaja i mentalne bolesti?
Razlika je u jačini poremećaja i mogućnosti dnevnog funkcioniranja. Kod nekih teških oblika bolesti, na primjer shizofrenije, nužna je i farmakološka terapija, dok za anksioznost ili napadaj panike može biti dovoljno naučiti tehnike samopomoći koje su vrlo učinkovite. Kognitivno-bihevioralna terapija u tome je vrlo dobra i ciljano nudi tehnike i metode koje se jednom nauče i postanu nam alat s kojim možemo funkcionirati do kraja života.
Koliki utjecaj na poremećaje te vrste može imati ili ima genetika?
Genetika svakako ima neku ulogu, iako ne možemo sa sigurnošću reći koliku i kakvu. No, ako smo tijekom odrastanja bili okruženi osobama s mentalnim poremećajima, možemo usvojiti dio tih ponašanja, ali uz to je važno i kako smo odrastali, kakvi su nam bili biološki procesi, psihološki procesi te socijalno okruženje i navike. Veliku ulogu ima i odnos s majkom u najranijoj dobi, kasnije i odnos s ocem, kao i obiteljska dinamika u cjelini. Za shizofreniju, primjerice, nemamo nasljedni gen, ali imamo neke promjene na kromosomima pa ako nam je jedan roditelj imao shizofreniju, naša mogućnost nasljeđivanja bolesti je šest do osam posto veća od ostalih ljudi. Ako su pak oba roditelja bolovala od shizofrenije, mogućnost nasljeđivanja raste na 40 posto.
Kolika je mogućnost nasljeđivanja anksioznog poremećaja ili napadaja panike?
Ni ovdje ne poznajemo gen kao nasljedni faktor. Riječ je o cijelom setu usvojenih navika i ponašanja, pa tako primjećujemo da postoji veća mogućnost obolijevanja, recimo otprilike od jedan do tri posto nam je veća mogućnost da naslijedimo te poremećaje od ostale populacije. To vrijedi i za depresiju. Uistinu su upravo depresija, anksioznost, napadaji panike ono zbog čega se ljudi najčešće javljaju i dolaze. Imamo dosta i poremećaja u obiteljskim odnosima, bračnim odnosima, dosta je i mobbinga na poslu. Nemam podatke za djecu i adolescente jer moj rad ne obuhvaća tako mlade ljude, iako moramo reći da nam sve češće dolaze osobe u dvadesetima pa sve do kasnih šezdesetih.
Ima li dob ikakvu ulogu u razvoju poremećaja?
Znanost potvrđuje da se većina mentalnih poremećaja, točnije tri četvrtine tih poremećaja, razvije do dvadesete godine. Ne kažem da se oni odmah i primijete, detektiraju i liječe. Tek kasnije, kada odvrtimo film, shvaćamo da smo se sami s tim pokušavali izboriti. U našim godinama pak dolazi do zasićenja, pregorijevanja, nakupljenih, a nerazriješenih emocija pa nam se čini da nam je sve teže. Ali moram reći da mentalni poremećaji ne poznaju dobne granice. Svi su poremećaji u porastu. Uz ove spomenute u porastu je i opsesivno-kompulzivni poremećaj, nakon potresa i korone ljudi se često javljaju zbog duboke uznemirenosti, nasilje u obitelji se povećalo, a kada bismo govorili o brojevima, oko 40 posto ljudi više nego ranije govori o nekoj vrsti poremećaja s kojom se prije nisu susretali.
Ipak, još ima onih koji kažu: "Ma što ću ja na terapiji, to mi ionako ne može pomoći"...
Na moju radost, čini mi se - sve manje. Kada vidite neke bliske ljude, prijatelje, koji su uz pomoć terapije riješili svoje napadaje panike, onda ipak razmislite, a u konačnici možda i prihvatite da pomoći ima. Kad smo kod napadaja panike, naša metoda ih u gotovo 70 posto slučajeva vrlo učinkovito rješava, tek 20 posto ljudi ima povremene ili vrlo rijetke ponovljene epizode, a samo 10 posto ostaje s češćim napadajima, ali čak i oni nauče da u tom trenutku neće umrijeti, nauče da kroz taj osjećaj treba proći te kako se s tim nositi i dalje biti funkcionalan.
Što su nam okidači? Zašto baš "puknemo" na neku situaciju, zašto baš tada, i mogu li se ti okidači spriječiti?
Okidači mogu biti uvijek i svuda. Često se ulovimo za neku situaciju i kažemo da nije bilo toga, sve bi bilo normalno - a to nije točno. Okidač je samo poticaj da ono što dugo u sebi držimo izađe na vidjelo. Taj proces traje puno duže i puno je dublji nego što mislimo. Važan je naš kapacitet da izdržimo neki stres ili stresni događaj. Ako je taj kapacitet malen, onda nas svaki događaj koji ne očekujemo može izbaciti iz tračnica. Taj se kapacitet gradi od najranije dobi i vrlo je nijansiran. Spomenuli smo rat u Ukrajini: to je vrlo retraumatizirajuće za naše ljude, pogotovo branitelje. A ako oni pate, onda su i njihove obitelji u opasnosti jer nastaje obiteljska retraumatizacija. Isto je s egzistencijalnim pitanjima koja nam stvaraju strah i tjeskobu. No, uvijek postoji rješenje. Važno je da to stalno naglašavamo. Stručnjaci nam nude rješenja čak i onda kada se sve čini crno i bezizgledno. Važno je da to znamo i prihvatimo.
Jesu li mentalnim bolestima i poremećajima pogođenije žene ili muškarci?
Kod shizofrenije i opsesivno-kompluzivnog poremećaja nema razlike, ali kod nekih drugih poremećaja ima. PTSP je češći kod žena, također je više žena koje obolijevaju od anksioznosti i depresije. No, tu moramo biti oprezni: još uvijek ne znamo je li statistika takva jer su žene naprosto otvorenije i spremnije priznati bolest nego što su to muškarci.
TEHNIKE SAMOPOMOĆI KOD NAPADAJA PANIKE
PRIMJER: Nalazim se u shopping centru, nema zraka, počinjem se gušiti i mislim da ću pasti u nesvijest. Što mi je i kako da si pomognem?
Riječ je o klasičnom napadaju panike. Kao prvo sjetimo se da nećemo od toga umrijeti. Usporimo disanje. Udišemo na nos, napunimo trbuh zrakom, zastanemo i kroz usta polako ispuhujemo zrak. To ponavljamo više puta. Na taj način niveliramo odnos kisika i ugljik dioksida. Kada smo uznemireni često dišemo plitko i hiperventiliramo. Tako nam u tijelo uđe previše kisika koji dodatno uznemiri naše stanice. Možete uzeti i papirnatu vrećicu i disati duboko u nju, tako će se najbrže u tijelo vratiti CO2.