Biti osrednji, bez odjeka, bez reakcije, bez like-a, bez pratitelja u narcističkoj kulturi u kojoj živimo, znači biti bez potvrde, bez vrijednosti, bez samopoštovanja. Zato su nam društvene mreže važne, zato na njima "visimo", zato na njima dijelimo ono dobro, a gotovo nikad ono loše.
I dok psihijatar dr. Hrvoje Handl kaže kako nije i ne misli biti na društvenim mrežama, Paula Sikirić je od društvenih mreža napravila unosan posao od kojeg živi. "Brijemo samo na pozitivno, ne želimo loše osjećaje, bojimo ih se i ne želimo ih integrirati", kaže Paula osvrnuvši se na cijelu generaciju koja ne prihvaća realnost života, ili ako ju i prihvati, u virtualnom svijetu se od nje želi što više odmaknuti. "Djeci je za zdravo odrastanje i vjeru u sebe potrebno da se kupaju u odobravanju majčina pogleda", govori nam dr. Handl, podsjećajući na utemeljitelja teorije psihologije selfa Heinza Kohuta.
Kako smo postali narcisoidni?
Narcisoidnost se javlja kao obrana. Kao pokušaj saniranja rana ranog djetinjstva. Dijete koje nije dobilo podršku u najranijoj dobi, koje nije osjetilo sigurnost i odobravanje majke, a kasnije i oca, pokušava to nadoknaditi. Hladni roditelji koji su emocionalno zanemarivali dijete, nisu ga bodrili i poticali, vjerojatno su utabali put razvoju narcisoidne osobe.
Jednako kao i oni roditelji koji su prenaglašavali djetetove uspjehe, do iznemoglosti se divili prvom koraku, pa prvoj izgovorenoj riječi, pa prvoj petici, prvom sportskom uspjehu. I baš zato većina nas želi biti savršena. Najbolji. Najljepši. Vječno mladi, zapravo. A iza te želje mogu se kriti nerazvijene osobnosti, nezadovoljene emocionalne potrebe najranije dobi.
Težnja perfekcionizmu proizlazi iz straha od osrednjosti, iz srama da nismo dovoljno dobri. Iz manjka osjećaja vrijednosti koji nam je davno trebao biti usađen. "Iz kulture krivnje prelazimo u kulturu srama", kaže nam dr. Handl i dodaje kako su i krivnja i sram emocije koje nas truju i koje se moraju dubinski iscijeliti. Krivnju osjećamo u odnosu na vlastite neuspjehe, a sram u odnosu na druge ljude, njihova postignuća ili njihove osude. "Imam duboki osjećaj nemira kada nisam na mrežama, kao da ništa ne radim, kao da stagniram", iskrena je Paula. Te osjećaje dijeli većina majki koje su posvećene svojem poslu i koje su već izgradile karijere prije rođenja djeteta. Imperativ uspjeha, prisutnosti, savršenosti, mladosti uvukao se u naše živote. Neki se s tim nose bolje, neki lošije.
Glumci u vlastitom teatru života
Vremena u kojima smo mi stariji odrastali nepovratno su, čini se, nestala. Najbolje ih je svojedobno objasnio Branimir J. Štulić: "Ako si htio šarmirati curu, morao si čitati filozofe." Današnja filozofija je površnija, bez dubokog zadiranja u sebe i bližnje, bez egzistencijalnih dilema i filozofskih rasprava. Nama starijima se to čini banalno, mlađima je to stil života, a istina je negdje u sredini. Društvene mreže su naša svakodnevnica i možda su samo pojačivač onoga što zapravo nosimo u sebi. Slično kao i novac. I jedno i drugo ne mijenja ljude, samo njihove vrline ili mane obasja jačom svjetlošću.
Društvene mreže su nam omogućile da nađemo davno izgubljene prijatelje, ali i da budemo glumci u vlastitom teatru života. Predstave su idealizirane, sjajne, kostimi savršeni, uloge pozitivne. Uzmemo li to kao jednu od projekcija vlastitog života, uopće ne mora biti loše. Stvar je pristupa, kao i u svemu ostalom.
#ništarealno #samosnovi