Budi lijepa, vitka, odigraj fenomenalnu predstavu, imaj sjajnu kosu i ten, skuhaj ručak, otiđi s djetetom doktoru, daj mu antibiotik i drži ga u zagrljaju cijelu noć, budi zanimljiva supruga svojem partneru, "opali" sliku na Instagramu iz teretane po mogućnosti... Sve to bi trebao biti život Helene Minić Matanić, glumice sa stalnim angažmanom u varaždinskom HNK-u, majke troje divne djece, supruge proslavljenog redatelja Dalibora Matanića. Ako postoji burnout, izgaranje, pregorijevanje, sagorijevanje - kako god preveli svima poznati engleski termin - on bi trebao stolovati u životu Helene Minić Matanić.
Imaš li kad trenutak u kojem odustaneš i kažeš - sad je gotovo, ne mogu dalje?
Zakasnili ste. Moj burnout se dogodio u dvadesetima. Sada sam sasvim dobro. Rođenje prvog djeteta s 36 godina dodatno me uzemljilo. Još dvoje djece nakon toga naučilo me da posložim prioritete, da se naučim izboriti za sebe, da budem dosljedna kada izgovorim "ne", da stojim iza svojih odluka. Nisam to znala ranije, odgojena sam da uvijek mogu više, a kad me netko udari po glavi, da kažem: "Hvala, možete ponoviti". Sada sam se naučila brinuti o sebi.
Jesi li to osviješteno mijenjala ili se dogodilo?
U dvadesetima sam ušla u teška anksiozna stanja, odlazila na Hitnu svaku drugu noć s teškim napadajima panike, strahovima. Prolazila sam kroz užasno razdoblje više od deset godina. Pokušavala sam sebi pomoći, ali sve je bilo bezuspješno do odlaska na psihoterapiju. U tom sam procesu već više od desetljeća, i ta podrška, ta mentalna osovina mi je jako pomogla i kada sam postala majka, jer sam dobila osjećaj unutarnje sigurnosti. Svaka čast i najboljoj frendici i obitelji, ali podrška stručne osobe koja te gleda objektivno, koja ti ukazuje na tvoje obrasce, koja te razumije i podržava bez da ti išta nameće - nenadomjestiva je.
Koliko brzo si osjetila učinke psihoterapije?
Moraš znati da sam ja došla u jako lošem stanju. Strahovi, tjeskobe, napadaji panike, uopće ne znam kako sam u tom razdoblju radila i funkcionirala. Zapravo sam preživljavala od dvadeset i druge. Ipak, u razdoblju od dvije-tri godine stanje se jako promijenilo. Završila sam Akademiju u Sarajevu, preselila se, otišla od mame, promijenila posao, prekinula staru vezu i počela novu. Možda je sve bilo i prebrzo... Ali svatko ima svoj put, ne želim sada da netko pomisli: "Evo, meni ne ide tom brzinom" - jer i meni je trebalo vrijeme. I ne samo vrijeme, u terapiju sam krenula i s lijekovima. Naravno da sam se opirala, kao i većina sam imala uvjerenje da su lijekovi znak slabosti, nemoćnosti, a znamo i kakvu stigmu nose. No, kada imamo upalu pluća, ona se ne rješava čajevima i limunom. Nema razlike i u ovakvim stanjima. Potrebna je stručna pomoć. Vjerovala sam svojem terapeutu i zato sam i danas jednom tjedno redovito kod njega.
Nisi se, dakle, bavila samo simptomima? Njih, doduše, lijekovi mogu vrlo učinkovito riješiti...
Tako je. Moje terapeut je odmah rekao da nam simptomi služe da dođemo do uzroka. A njih rješavamo kroz psihoterapiju. Već nakon godinu dana nisu mi trebali lijekovi, a terapija i moje mentalno zdravlje životni su mi prioriteti. Ništa mi nije tako važno kao potreba da budem dobro sama sa sobom.
Ostala si dosljedna tome? Deset godina redovite psihoterapije u najmanju ruku predstavlja upornost i hrabrost.
Apsolutno. Sve su to kroz godine bile neke sitne promjene, sitni koraci, ali ti ih osjećaš. Shvaćaš kako život dobije neke lijepe dimenzije, raste ti samopouzdanje, to ti daje vjetar u leđa, vodi te u neke nove sfere duhovnosti, mira, gradiš neku svoju vertikalu. Sve mi to danas zovemo mentalno zdravlje, a bez toga život bude siv i težak. Inače nama vladaju vanjska očekivanja i okolnosti, a najmanje mi sami. Sada sam već uigrana, brzo mi se pale senzori, pratim svoje osjećaje i stanja, sve se manje imam potrebu prezentirati na van, a sve više graditi svoj unutarnji mir i kapacitet. Točno znam kada krenem živjeti prema nekim očekivanjima i odmah se upali lampica da je vrijeme za punjenje mojeg unutarnjeg svijeta. Znam što znači ne spavati, ići na hitnu, ja znam što su unutarnja patnja i bol u tijelu, beskrajno sam zahvalna na pomoći koju sam dobila i prilici koju sam sebi dala da uplovim u to. Nakon toga su došla i djeca i brak, što me dodatno osnažilo, iako nisam nikada mislila da ću to moći i ostvariti.
Vrlo otvoreno o tome govoriš. Koliko ti u toj iskrenosti pomaže činjenica da si glumica i imaš li u svojem okruženju potporu za takva razmišljanja i osjećaje?
Mi se i bavimo takvom umjetnošću u kojoj bi trebali biti korak, dva ili tri ispred svojeg vremena i imati hrabrosti progovarati o svemu. Kada nam je već dana mogućnost da javno govorimo, imamo i odgovornost iznositi one teme i stanja koja mnogi proživljavaju, a ne usude se govoriti zbog osude. I ja sam godinama šutjela. Ne toliko zbog srama, nego mi je trebalo vrijeme da procesuiram što mi se događa, da shvatim i prihvatim. Imala sam snažnu potrebu o tome govoriti i onda i sada, a želim osnovati i udrugu, dijeliti iskustva, dati poticaj... I zato ti hvala na ovakvim formatima jer nam daju priliku da progovorimo, ali i pošaljemo poruku onima kojima podrška treba. Broj telefona koji možeš nazvati u pola noći, neki glas koji će te umiriti u nemirima i fobijama i reći ti da je sve u redu, razumjeti te - to želim omogućiti drugima, jer znam kroz što sam ja prolazila.
Neki glas koji će ti reći da nećeš poludjeti. To je jedan od velikih strahova koji se budi u tim trenucima.
Tako je. Ogroman je strah da ćeš poludjeti, da ćeš doživjeti moždani udar, da ćeš imati infarkt. A nije tako. Ja znam da nije tako. Nema tu ludila jer čim ti ta misao prolazi kroz glavu, jasno je da ne ludiš.
Postoji li ta znatiželja, možda i podsvjesna da želimo vidjeti kako ludilo izgleda, kako je kad sve kočnice popuste? Pokojni psihijatar Robert Torre je rekao kako je ludilo ili teške dijagnoze nedopustivo romantizirati jer su to bolna stanja za svakoga tko to prolazi.
Kada prolaziš ova stanja o kojima govorim, vjerujte, ništa lijepo nema u tome, ali je nužno proći kroz to jer postoji rješenje i upravo nas ta stanja i osjećaji vode ka rješenju.
Jesi li imala podršku među prijateljima, na poslu? Kako su ljudi reagirali?
Srećom, imam svoje prijatelje iz Pule od mladosti i oni su uvijek bili potpora, oni su moj stup. Ali moram reći da sam imala potporu i među glumcima. Iako mi na Akademiji imamo psihologiju, iako svaka uloga razumijeva i shvaćanje psihološke mape lika, nisam na fakultetu dobila potrebna znanja da bih se obračunala s osjećajima koji su me obuzimali. Ali zato su kolege oduvijek bili potpora: znalo se dogoditi da kada bih govorila o tome, da mi starije kolegice kažu kako je to normalno, kako su same kroz to prolazili, kako imaju dobrog terapeuta. To mi je u tim trenucima puno značilo. Nije bilo nikakve stigme, osude. To je jako važno.
Glumci ulaze i izlaze iz uloga - to je kao u životu, zar ne?
Upravo tako. Ja sam u ulozi glumice, pa majke, pa supruge, pa tako u krug. To nije lako. Imamo i životne role i stalno zadovoljavamo druge. Netko može nositi 50, a drugi 500 kilograma. Nema univerzalnih okvira. Meni bi prije bilo nezamislivo da sam još prije 20 minuta kuhala ručak, davala djetetu antibiotik, tehnikom "la camouflage" brzo nanosila ruž i popravljala lak na noktima da stignem na ovaj razgovor. Danas imam kapacitet za to, a prije to nisam mogla. Odlučila sam se obračunati sa sobom. Za sada je to uspješno. Želim biti dobro, jer jedino tada su moja djeca i moja obitelj i svi oko mene dobro. Nekada se čini da je to putovanje u svoju dobrobit sporo, ali to je jedini put, i uvijek se kockice dobro poslože, otvori se neki prozor i zasja sunce. Instantna rješenja ne postoje, a ja sam odlučila da neću odustati.