Dr. Vesna Šendula-Jengić veći dio karijere radi kao psihijatrica i grupna terapeutkinja, djeluje u Psihijatrijskoj bolnici Rab, a za Vrijeme za mene napisala je opsežnu analizu vremena u kojem se nalazimo te objašnjava zašto nešto što je bilo normalno, to više nije i obrnuto. Psihijatrica Šendula-Jengić savjetuje i kako se postaviti prema izazovima koje pred nas stavlja ovo vrijeme.
Iako većina ljudi smatra da zna što je normalnost i normalno ponašanje čini se da je određenje normalnosti kako u formalnom tako i u semantičkom smislu puno kompleksnije, a odgovori na to pitanje vrlo subjektivni i često hipotetski. Pojam normalnog se može promišljati kao statistička kategorija pa je nenormalno ono što odudara od prosjeka, ali u određenim okolnostima kada se neka grupa ili zajednica ponaša izvan normi i pojedinac od nje odudara tada je njegovo ponašanje na neki način nenormalno u odnosu na prosjek.
U društvenim znanostima, konkretnije sociologiji, normalno se najčešće definira kao ono što se podudara sa standardnim, uobičajenim, tipičnim (Oxford Dictionary of Sociology, Oxford: Oxford University Press, 2009.). Drugim riječima, pojam normalnosti je uvjetovan trenutno važećim normama, odnosno zajedničkim očekivanjima koja uvjetuju što je kulturno poželjno ili primjereno i javlja se u najvećem broju situacija. Svako odstupanje od normi smatra se devijantnim ili “nenormalnim” ponašanjem ili društvenom pojavom.
Međutim, društvene definicije normalnosti su promjenjive tijekom vremena i ovise o društvenim uvjetima, o čemu svjedoči mnoštvo primjera.
Kako se 'normalno' mijenjalo kroz vrijeme
Jedan od možda najpoznatijih primjera je poimanje seksualnosti, kako ga obrađuje Y. Knibiehler u svom djelu Seksualnost kroz povijest (Zagreb: AGM, 2004.). Fenomen istospolne seksualne orijentacije ili homoseksualnosti je dugo vremena smatran “nenormalnom” pojavom ili bolešću. Međutim, perspektiva se u potpunosti mijenja kada u obzir uzmemo da je homofilija u antičkoj Grčkoj bila kulturno prihvaćena. U svim povijesnim razdobljima seksualnost kao društvena pojava kulturno je uvjetovana, a njena definicija prvenstveno ovisi o konsenzusu među društvenim akterima.
Drugi primjer je ljudsko djelovanje u ratnim uvjetima. U filozofskoj tradiciji, deskriptivnu definiciju rata nudi A. Moseley: “Rat je stanje organiziranog kolektivnog sukoba koje karakterizira neodređeno trajanje”. Radi se o stanju koje prvenstveno definira izostanak mira, odnosno društveno stanje koje je suprotno mirnodopskim, svakodnevnim ili “normalnim'' uvjetima života. S obzirom na neodređeno trajanje rata i dugotrajnu izloženost stresu, mnoge društvene pojave koje su smatrane “nenormalnima” u mirnodopskim uvjetima postaju “normalne” u ratnim uvjetima. Iako zastrašujući, eklatantan primjer u ovom smislu je “normalnost” oduzimanja života drugom ljudskom biću.
Danas se, pod utjecajem Covid-19 pandemije, vrlo često govori o “novom normalnom”. I u ovim uvjetima, kao i u ratu, radi se o stanju koje je neodređeno u svojem trajanju, neizvjesno je, obilježeno je dugotrajnom izloženošću stresu i naprosto je drugačije od uobičajenog, “normalnog” stanja. Drugim riječima, društveni uvjeti na kojima počivaju definicije “normalnosti” se mijenjaju, i to na način koji je nov u ljudskoj povijesti, s obzirom na opseg i trajanje pandemije, te nisku razinu povjerenja i nepostojanje konsenzusa oko njene definicije. Stoga se postavlja pitanje što slijedi, što je “normalno” danas i može li se uopće biti “normalan” u ovim uvjetima.
Kad su zagrljaji opasnost
Vrlo snažnu ulogu upravo u vremenu u kojem jesmo, a koje traži fizičku distancu, imaju mediji i društvene mreže te smo u situaciji da prihvatimo njihov uloge kao značajan dio naših života jer nam nadomještaju izgubljene "prave“ kontakte i interakcije koji su dio našeg osobnog obiteljskog i šireg identiteta.Tržišne zakonitosti i tržišna utakmica i medijima uvjetuju prilagodbu te se zbog gledanosti, slušanosti, čitanosti i konačno brzine informacija ljudi nalaze u moru neprovjerenih informacija, suprotstavljenih stavova i to u svim sferama života pa i znanstvenim.To snažno utječe na pojedinca i može doprinijeti osjećaju nesigurnosti i tjeskobe ugroženosti osobnog i/ili socijalnog identiteta.
Nepotrebno je napominjati da smo već godinu dana izloženi pandemiji koja je obilježila naše živote u svim segmentima osobnom, obiteljskom, društvenom, radnom. Ako pomislimo da prsti naših ruku imaju 2500 nervnih završetaka, a da je dodir postao nešto što nije poželjno jer može značiti bolest ili čak smrt jasno je da postoji nedostatak poruka koje naš mozak prima iz fizičkih kontakata koji je značajan za predodžbu o sebi i svijetu. Zagrljaj kojim se većina ljudi prirodno služi da pokažu emocije i prisnost se ne preporučuje jer može biti "opasan“. Bliskost, prijateljstva, društveni događaji imaju svoje jasno propisane norme ponašanja koje odudaraju od svega što smo naučili kroz djetinjstvo i dosadašnji život. Gledamo se preko maski, nastojimo u očima sugovornika pročitati ekspresiju lica koja nedostaje, razgovori na distanci poprimaju novu dimenziju.
Dakle, danas je normalno nešto sasvim drugo od onog što je bilo prije samo godinu i pol dana.
Svjedočimo i o povećanom nasilju u obitelji, demonstracijama protiv društvene kontrole koja je s druge strane trenutno sredstvo izbora protiv pandemije. Povećanje nasilja u bilo kojem obliku može dovesti do socijalnih promjena koje najčešće nisu avangardne, jer se oslobađa agresija koja uz povijesne traume, društvene i ekonomske krize može tražiti nove također agresivne vođe koji će zadovoljiti njihove emocionalne potrebe. U takvim situacijama moguće je da normalni racionalni vođe budu neprihvatljivi nego se biraju oni s kojima se je moguće identificirati. Još je Sigmund Freud opisao opasnosti velikih grupa i paranoidnih masa u kojima se „sudionici masovnih pokreta identificiraju s njihovim vođom u kojeg selektivno projiciraju svoj superego i kojeg slijede“.
Ove napomene su vrlo važne u kontekstu osobnog promišljanja pojedinca o pojmu "vlastite normalnosti“ u situacijama kada vrijeme unosi nagle i velike promjene u naše živote stvarajući promjenu paradigme normalno - abnormalno - patološko.
Prepoznati apel tijela
Danas svi govore o stresu. Kao što je poznato stres sam po sebi nije ni dobar ni loš. On podiže obrambene mehanizme i fizičku spremnost osobe.
Akutno stresno stanje nastaje kada neki iznenadni, uglavnom nepovoljni događaj stvori kod osobe strah i pokušaj da se od njega obrani najprije fizički i intuitivno po tipu borba-bijeg dok se psihička „obrada“ tog stanja kao proces događa nešto kasnije, ona je složenija, može trajati i mjesec dana pa do šest mjeseci. To je vrijeme kad mozak prikuplja snagu i energiju i obrađuje situaciju tako da je najmanje ugrožavajuća za osobu. Važno je napomenuti da se radi o složenom mentalnom procesu i da je on vrlo individualan kao i sam ishod, ali smatra se da kod većine ljudi taj proces nema štetnih posljedica.
Međutim jasno je da dugotrajna izloženost stresu iscrpljuje mentalne i fizičke resurse osobe da se nosi sa stresom pa raste broj najrazličitijih reakcija kojima naše tijelo reagira i šalje nam poruke da je narušeno stanje tzv. homeostaze. Nesanica, nervoza, depresivnost, poremećaji prehrane, ali i bolna stanja, sklonost infekcijama mogu biti apel za pomoć. Otpornost na dugotrajni stres je individualna i moguće je održati tako da se, u okvirima novih okolnosti, zadrži ugodno obiteljsko, partnersko i radno okruženje, uobičajeni ritam življenja i dnevnih navika, kontakti s bliskim osobama tjelesna i mentalna aktivnost.
No to nije uvijek lako niti jednostavno. U situaciji pandemije ne samo zdravstveni radnici nego mnogi ljudi su radili iznad svojih mogućnosti kako bi se osigurao normalan život. Drugi su pak ostali bez posla, u kreditima, na žalost neki i bez doma. Mnogi su preboljeli koronavirusnu bolest, ali neki su izgubili svoje prijatelje ili članove obitelji. Vjenčanja, rođendani, društvena događanja, koncerti pa i oproštaji od dragih nam ljudi kao mjesta ranijih susreta i druženja te razmjena emocija su potencijalno vrlo opasni. Sve to ljude čini nesigurnima, uznemirenima tužnima i tjeskobnima.
Međutim ako promijenjene navike i način života utječu tako da uzrokuju osobnu patnju dobro je obratiti se liječniku. Nemir, nesanica, emocionalna neravnoteža i depresivnost, bolna stanja uz različite druge simptome koje šalje naše tijelo znak su da su resursi nošenja sa stresom (krizom) iscrpljeni i da je organizmu potrebna pomoć. Neki tjelesni simptomi mogu biti također uzrokovani emocionalnim stanjem.
Danas smo sve više svjesni važnosti emocionalnog zdravlja. I Svjetska zdravstvena organizacija naglašava probleme mentalnog zdravlja pučanstva u doba pandemije kao i važnost pomoći i uzajamne pomoći u ovom periodu.
Naše povijesno naslijeđe, odgoj navike, kultura govore nam da je sve to što je bilo prije pandemije bilo normalno i moralno. Stoga je paradigma "novonormalno" ipak malo pretjerana figura. Ako u sebi nosimo sve ono što su nas učili i što nas je činilo potpunima i sretnima tada je ovo vrijeme nesigurnosti ipak nešto što je prolazno i ne treba mijenjati naše civilizacijske vrijednosti i stavove prema životu, okolini niti nama samima.
Članak je napisala psihijatrica i grupna terapeutkinja izv. prof. prim. dr. sc. Vesna Šendula-Jengić, dr. med.
