Zagrebačka dizajnerica Nataša Mihaljčišin u svojoj novoj kolekciji pokazala je kako ona vidi svijet mode, a to je svakako drugačije od fast fashion koncepta u kojem smo zarobljeni već godinama, uz pokoje izlete domaćih dizajnera. Bezvremenski komadi od pletiva osvojit će i sve ljubiteljice mainstream mode, no ono što Nataša, po našem viđenju želi postići je u potpunosti drugačiji koncept. Fotografkinja kao i na prošlom projektu je Sara B. Moritz, za šminku i masku je zaslužna Ela Milković, za kosu Milena Maršić iz salona Glamour, a model je bila Eva Ljubić. Dizajnerica je podijelila je i struju svijesti kojom se vodila radeći ovu kolekciju, prvu nakon multimedijalne kolekcije "Metamorfoze" iz svibnja ove godine. Prenosimo je u cjelosti:
Jesmo li, zaista, ušli u neko drugačije vrijeme, u kojem dolaze na naplatu moralni, etički, klimatski i biološki dugovi, ili smo u regularnoj fazi planetarnog razvojnog ciklusa, koji u samoj riječi razvoj pretpostavlja linearnost vremena koje, u tom smislu, posjeduje početak, trajanje i kraj? Pa smo, eto, možda, blizu nekog kraja!? Koliko blizu? Radi li se samo o kraju ciklusa pa će se, nakon njega, odmah, dogoditi novi početak u kojeg ćemo, pomoću biotehnologije i umjetne inteligencije ili bogznačega, glatko skliznuti? Hoćemo li svi to biti u prilici napraviti, ili samo odabrani? Ili pak sasvim nasumično odabrani, takorekuć slučajni?
Tko je tu u prilici birati, a tko posjeduje slobodu izbora!? Postoji li sloboda uopće na razini ostvarenja ili je njen pojam, zapravo, vječni mamac iz sfere ideja, vrhunski misaoni marketing što održava vatru ljudske potrage za sobom? Jesmo li zapravo prisutniji tu i ovdje, u blizini tijela i opipljivog, ili smo više u digitalnom, u mreži, bez sebe, sa svima, a u stvari s nikim? Jesmo li svi zajedno jednako usamljeni i zbunjeni, možda uplašeni? Jesu li slike dokaz našeg iskustva, iluzija ili našeg postojanja? U simultanom procesu destrukcije prirode i konstrukcije virtualne realnosti - što će nadvladati?
Modna konstrukcija buduće osjećajnosti iscjeljuje traumu tijela sublimacijom njegovih transgresivnih i transhumanih iskustava dopuštajući mu slobodu interferiranja i promjenu značenja tjelesnosti. Simboličko stapanje ljudskog i biljnog označava prepoznavanje biološke povezanosti između svih životnih oblika, bez obzira na njihovu evolucijsku poziciju i dodijeljeni im nivo svijesti. To je ritualni čin označavanja mitskog i biokemijskog. Svjesnost u tom kontekstu zauzima i teritorij intelekta, i teritorij osjetila. Moda ovdje želi funkcionirati kao dekonstrukcija prirodnog i rekonstrukcija iskustvenog, kao nada u mogućnost, izvjesnost njihove suradnje i stvaranja novog početka utemeljenog u istinskom poštovanju prirodnog i demijurškog, kozmičkog i artificijelnog, humanog i transhumanog. Moda uvijek zaziva promjenu, zaziva i traži novo - katkad i novu nevinost.
