Intervju

Veza s Ukrajinom Darija Srne: Do posljednjeg trenutka nisam vjerovao da će uistinu doći do rata

Legendarni kapetan Vatrenih i sportski direktor kluba Šahtar iz Donjecka otvoreno govori o svom životu i radu u Ukrajini, kao i obitelji koja mu pruža bezrezervnu podršku u svemu.

U svibnju 2020. sjedila sam na svom kauču kad me iznenada iz Ukrajine nazvao Darijo Srna. Legendarni kapetan hrvatske nogometne reprezentacije zamolio me da napišem knjigu o njegovom životu, koji je bio prepun preokreta, uspona i padova i čiji su zapleti uzbudljivi čak i u slučaju da vas nogomet uopće ne zanima. Pristala sam prije svega zbog njegove priče koju sam smatrala vrijednom da ostane zabilježena i koja će malo koga ostaviti ravnodušnim. Ujesen 2020. provodili smo duge sate u videorazgovorima, viđali smo se kad je dolazio u Zagreb i tako je nastao rukopis koji je prošle jeseni bio završen. No, Darijo još nije bio spreman da se knjiga objavi, odgodio je njen izlazak za jesen 2022. Onda se dogodio rat u Ukrajini, koji je dočekao kao sportski direktor kluba Šahtar iz Donjecka (kluba koji je već nekoliko godina izmješten u Kijevu) i morali smo ispisati još jedno poglavlje koje je ovih dana upravo dovršeno. Ovaj put to više nije bio onaj Darijo kojeg sam upoznala prije dvije godine. Čovjek koji mi je dao ovaj intervju ispunjen je neizrecivom tugom.

Kako je došlo do ideje da se napiše tvoja biografija?

Dok sam još profesionalno igrao nogomet to su predložili iz mog kluba Šahtara te su čak angažirali jednog ukrajinskog pisca. Nekoliko puta sam se našao s njim i počeo sam mu pričati svoju životnu priču, no u jednom trenutku shvatio sam da on nikada neće razumjeti moj mentalitet, porijeklo i mene kao čovjeka. Ideja o knjizi je potom pala u zaborav, sve dok me jednog jutra nije nazvala Mirela i rekla da si ti, iz više razloga, jedina osoba koja mi može pomoći da vjerodostojno ispričam svoju priču.

image

Darijo Srna za sebe kaže da je odan i predan.

VEDRAN PETEH/CROPIX

Jesi li ikad mogao zamisliti da ćeš 40. rođendan dočekati kao sportski direktor kluba jedne zemlje koja je napadnuta i nalazi se u ratu!?

Do posljednjeg trenutka nisam vjerovao da će uistinu doći do rata. Informacije koje smo dobivali od visokih dužnosnika nisu dale naslutiti da će se dogoditi najcrnji scenarij. Iako je svakodnevno sa svih svjetskih naslovnica najavljivano da će doći do rata, svi u Ukrajini, vodstvo našeg kluba, uključujući i mene, nadali su se kompromisnom rješenju i mirnom dogovoru. Čovjek valjda vjeruje u ono što želi. Sva ta naša nadanja pala su u vodu 24. veljače u četiri sata ujutro kada su nas probudile eksplozije u Kijevu. Bez obzira na situaciju u kojoj se naš klub i Ukrajina nalaze od 2014., nisam mislio da će doći do ovakve eskalacije krize. U Kijevu sam planirao organizirati zabavu 1. svibnja za svoj četrdeseti rođendan, no umjesto toga danas sam zajedno s kolegama iz kluba drugi put u osam godina na neki način izbjeglica. U Ukrajini trenutačno nije vrijeme za nogomet, a ja od početka rata mnogo bolje izgledam nego što se osjećam.

Kako se razvijala tvoja karijera nakon što si prestao igrati nogomet?

Prvo sam bio pomoćni trener, ali s vremenom sam shvatio da još nisam spreman preuzeti funkciju glavnog trenera. Trenerska karijera zahtijeva trostruko više odricanja od igračke, potrebno je držati 25 nogometaša pod kontrolom - iako smatram da sam sposoban sa svima naći zajednički jezik. Za mene je, kao bivšeg igrača, formula za uspješnog trenera u tome da pronađe pravi psihološki pristup i odnos prema igračima. No, ljudi u klubu uvidjeli su da radim mnogo više od trenerskog posla, da pokrivam cijeli sportski odjel, razgovaram s igračima i trenerom, kojem uvijek mogu nešto sugerirati te ga povezati s predsjednikom i Upravom. Pomagao sam i igračima oko ugovora, postao sam poveznica među svima njima. Snašao sam se možda brže i bolje od onoga što su isprva očekivali i tako su mi ponudili mjesto sportskog direktora kluba.

Može li se iz ovoga zaključiti da nisi imao razloga upasti u krizu srednjih godina, koja neke zadesi oko 40. rođendana - jer nisu ondje gdje su željeli biti kad im je bilo 18 godina?

Nekad sam se pribojavao te krize na koju su me mnogi upozoravali. Kad se počeo približavati kraj moje karijere kao igrača, shvatio sam da će mi biti lakše ako ostanem u nogometu. Previše lutanja u druge poslovne vode ne bi mi pružilo takvu satisfakciju. Imao sam sreću da mi je Šahtar odmah nakon prestanka igranja ponudio da postanem pomoćni trener, a nakon godinu dana i funkciju sportskog direktora. Početkom 2022. upisao sam jednu od najboljih škola za sportski menadžment i veselim se novom izazovu ujesen - početku predavanja.

Čitajte i: Darijo Srna ususret 40. rođendanu otvoreno o ratu i obitelji: ‘Osjećam se kao čovjek bez adrese‘

image

Kao kapetan Šahtara iz Donjecka sa svojim je klubom 2009. osvojio Kup Uefe.

VLADIMIR DUGANDZIC/CROPIX

Često govoriš da se osjećaš kao Ukrajinac: kad su se pojavili ti osjećaji?

Moj prvi kontakt s tim ljudima bio je više nego odličan. Primili su me kao svoga. Uvijek sam gledao kakav je tko čovjek, nikad mi nije bilo važno odakle je. Toplina koju sam dobio na početku bila mi je važna, a kad sam kao strani igrač u klubu nakon četiri godine postao kapetan tima, gdje su s tribina skandirali moje ime više nego imena ukrajinskih igrača, zadužili su me. Kao da su ubrizgali nešto u moj DNK, osjećaj pripadnosti s kojim ću živjeti do kraja života. Osamnaest godina provedenih u Ukrajini nije malo. Iako je Hrvatska moja jedina domovina, u ovom teškom trenutku dijelim sudbinu, bol i tugu s ukrajinskim narodom.

Koje su to kvalitete koje te čine drukčijim od drugih - s obzirom na to da si bio kapetan u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, a kasnije i u Šahtaru?

Bilo bi bolje da netko drugi odgovori na ovo pitanje. Možda je to moja socijalna vještina - da sa svima budem dobar, da se lako prilagodim u svakoj situaciji, ali isto tako imam inicijativu i snagu da na terenu pokrenem ekipu u želji za pobjedom. To su vjerojatno prepoznali tadašnji izbornik naše reprezentacije Slaven Bilić, a zatim i trener Šahtara Mircea Lucescu kad su mi povjerili kapetansku vrpcu.

Pomogao si i velikom broju ukrajinske djece, njih stotinjak si izvukao i omogućio im da dođu u Hrvatsku, u kojoj u miru žive i treniraju.

Ako si bio kapetan tog kluba, kapetan trebaš biti i sada, i bez plaće i onda kada padaju bombe. Ta djeca su budućnost, oni su članovi sportske Akademije kluba Šahtar. Izvukli smo ih iz zemlje kad smo shvatili da postoji siguran koridor, organizirao sam njihov prihvat, tu je pomogao i Dario Zahora koji je stupio u kontakt s ljudima iz NK Dinamo, jer kad je stigao prvi autobus djece koja su putovala dulje od 40 sati, ljudi iz Dinama su ih dočekali. Pomoglo mi je i državno vodstvo na čelu s premijerom, kojem sam se obratio za pomoć. Kasnije su stigla još dva autobusa puna djece i oni su danas sa svojim majkama smješteni u hotelu u Splitu. NK Hajduk im je dao sportske terene i pružio logističku pomoć, a država je osigurala smještaj. Pomažem tim ljudima i toj naciji koja me 2003. primila kao svoga. Da ih je bilo još 100, mi bismo ih sve uzeli. Prošao sam rat i trčanje u skloništa i nisam želio da ta djeca prolaze kroz isto. Moji prijatelji Ukrajinci trenutačno su smješteni u apartmanima na Murteru, na Pagu, u Zagrebu, puno je ljudi u Hrvatskoj pokazalo veliku želju da im pomogne.

image

Nisam imao osjećaj da živimo odvojeno, dapače više smo zajedno i kvalitetnije provodimo vrijeme.

PRIVATNA ARHIVA

Kad si prepoznao da ćeš postati profesionalni nogometaš?

Moj otac je čitav život bio u nogometu, on je prvi prepoznao moj potencijal i usmjeravao me prema mom cilju. U Metkoviću je sve povezano s oblikom lopte - u blizini moje zgrade je teniski teren gdje su teniske loptice, na bućalištu se valjaju buće, mandarinke su okruglog oblika, nogometna je lopta okrugla, a možeš biti konobar u Sportskoj ulici i pladanj koji nosiš također je okrugao. Za nešto okruglo moraš se odlučiti, a ja sam prepoznao da je to nogometna lopta, kad sam kao dijete nedjeljom gledao Ligu petice i kad sam sanjao sebe u tim situacijama. Kada sam s 14 godina dobio poziv od reprezentacije Hrvatske, shvatio sam da postoje realne šanse da postanem profesionalni nogometaš. Iako je to bio tek početak, mnogo se toga moralo poklopiti da do toga i dođe. Danas sam ponosan na sve što sam u karijeri ostvario i ne bih ništa mijenjao.

Igrao si u Hajduku iz Splita i onda si do kraja ostao u Šahtaru iz Donjecka, izuzmemo li jednu godinu koju si proveo u Cagliariju: može li se to nazvati lojalnošću?

U Šahtaru sam igrao punih petnaest godina, jer ne volim promjene, a po prirodi sam odan i predan. Ne poznajem puno ljudi koji su ovako vezani uz svoj rodni grad poput mene, niti ih ima puno koji su toliko godina igrali u jednom klubu, bez obzira na druge ponude. Mnogo ljudi ima problema s pamćenjem, a ono je osnova zahvalnosti i lojalnosti. Mislim da sam imao sreće što sam tijekom svog životnog puta susreo mnogo dobrih i kvalitetnih ljudi, od svojih prijatelja iz Metkovića, svog kuma i prijatelja iz reprezentacije, do moje supruge Mirele koja mi je velika podrška. U životu je najvažnija stvar imati pravu ženu pokraj sebe i to ne vrijedi samo za nogometaša, nego za svakog čovjeka, a onda se lojalnost podrazumijeva. Imao sam sreću upoznati svog predsjednika, Rinata Ahmetova, s kojim danas radim. Jedna od takvih osoba je i Sergej Palkin, generalni direktor mog kluba. Povezao sam se sa svima njima na ljudskoj i emotivnoj razini.

Koliko su te promijenili brak i očinstvo?

Jako puno, kao što vjerojatno promijene većinu ljudi, i to u svakom pogledu. U brak nisam ušao nespreman, bio sam siguran u svoju odluku i izbor jer smo Mirela i ja već bili četiri godine u ozbiljnoj vezi. Prošli smo određene uspone i padove, što mi je pomoglo da zrelije gledam na mnoge stvari.

image

Sa suprugom Mirelom, Darijo je dobio dvoje djece - Kasiju i Karla.

PRIVATNA ARHIVA

Onda je u vaš život ušla Kasia, a šest godina kasnije i Karlo...

Njihovim rođenjem počinje najljepši period našeg života. Obitelj mi je od prvog dana centar svijeta i sretan sam što imamo i kćer i sina tako da je omjer snaga u kući podjednak. Moram napomenuti da sam volio djecu i prije nego što sam dobio svoju. Imam za njih strpljenja. Vjerojatno je na to utjecalo i moje odrastanje s bratom Igorom, koji je rođen kao dijete s teškoćama. I s kćeri i sa sinom imam isti odnos, iako je ona curica i uskoro će joj biti 12 godina. Polako ulazi u pubertet i to se osjeti, puno razgovaram s njom i u razgovorima nastojim biti uviđavan i otvoren.

Koliko im dopuštaš upotrebu mobitela?

Trudimo se da su što manje izloženi ekranima, no online škola je, nažalost, napravila štetu. Trenutačno balansiramo između njihovih želja i naših ograničenja.

Koliko ste se Mirela i ti s vremenom prilagodili jedno drugome?

Dosta. Poznajemo se jako dobro i nakon toliko godina znamo kako komunicirati. Naravno da i kod nas, kao i u svakom odnosu, ponekad bude nerazumijevanja, ali bez toga bi nam možda bilo monotono.

Nemaš problema s kilogramima nakon završetka nogometne karijere, imaš li poseban režim prehrane?

Imam, zove se stres. Baš kad dobijem koji kilogram, dođe neka izvanredna situacija koja me toliko izloži stresu da odmah izgubim višak. Volim raditi na sebi i mislim da se nikad neću udebljati. Sebi dopuštam bilo koju vrstu hrane. Nije važno to što sam gurman kad ujutro ustajem u 7 i pretrčim 12 kilometara. Ovisno o ritmu i obavezama, ponekad trčim i tri puta tjedno, a u posljednje sam vrijeme u Kijevu hodao po 15 ili 20 kilometara dnevno sa slušalicama na ušima jer sam imao mnogo posla. Ujutro se ranije probudim, odem u šetnju, dok hodam obavljam telefonske razgovore, koje inače ne volim, a ne volim ni odgovarati na poruke, što nije lijepo od mene - ali u šetnji sve to odradim i riješim. Dok dođem na posao, polovicu toga sam već odradio. Jednom sam u Kijevu tako prešao most i izbio na drugu obalu, nisam bio ni svjestan toga.

image

Darijo Srna i brat Igor

PRIVATNA ARHIVA

Na koji način se tvoji i Mirelini svjetovi nadopunjavaju?

- Mi imamo vrlo različite osobnosti i mogu reći da se u mnogo situacija baš zbog toga - nadopunjujemo. Valjda su nas upravo te razlike privukle jedno drugom.

Kako to da ste živjeli u različitim gradovima, ona u Londonu, a ti u Kijevu?

Imamo sreću da zahvaljujući fleksibilnosti funkcije koju obnašam posljednje tri godine možemo živjeti na dvije adrese. I Mirela i naša djeca obožavaju Ukrajinu gdje smo živjeli deset godina i stekli prijatelje. Ne želimo da djeca zaborave jezik koji smo naučili, a s druge strane u Londonu im se nude mogućnosti za obrazovanje koje je neophodno za njihovu, nadamo se, uspješnu i sretnu budućnost. Više smo i kvalitetnije zajedno otkako sam postao sportski direktor Šahtara u Kijevu nego dok sam aktivno igrao nogomet, a ona je živjela sa mnom. Kao sportski direktor kluba imam otvorene ruke, svaki tjedan sam dolazio u London ili su oni dolazili k meni, a Mirela je često letjela na naše utakmice, i tako smo opet bili skupa. Nisam imao osjećaj da vodimo odvojeni život. Kada je počeo rat, bio sam sretan što moja djeca to nisu proživjela, kao ni ponovno seljenje u traumatičnom okruženju.

Kako si se osjećao kad si u Kijevu u prvim danima rata izvlačio strane igrače Šahtara s njihovim obiteljima iz zemlje, znajući da se tvoja obitelj nalazi u Londonu?

Imao sam u hotelu strane igrače, uglavnom Brazilce sa ženama i djecom, i trenerski štab s mnogo Talijana, za čiju sam sigurnost osjećao veliku odgovornost i zato sam rekao da neću prvi napustiti brod. Ta rečenica nikad nije značila da neću otići iz Ukrajine, bio sam u kontaktu sa svojom ambasadom kao što su brazilski igrači ili talijanski treneri bili na vezi sa svojim ambasadama. Ja sam državljanin Republike Hrvatske i moja mi je ambasada već prvog dana dala uputu da odem iz Kijeva, kao i drugim hrvatskim igračima koji su se nalazili u tamošnjim klubovima. Mogao sam odmah otići, ali nisam, dok nisam pronašao rješenje za te ljude - s kojim ću moći živjeti. Oni su dobivali upute od svojih ambasada da ostanu, jer im nisu mogli jamčiti sigurnost na cesti, a ja sam ostajao s njima i nisam prvi napustio brod. Tih sam dana s njima boravio u skloništu pokušavajući smisliti rješenje.

image

Darijo Srna i privatno i poslovno vezan je uz Ukrajinu.

VEDRAN PETEH/CROPIX

Kako ti je palo na pamet javiti se tada Aleksanderu Čeferinu, predsjedniku Uefe?

U vrtlogu različitih emocija, panike, straha i pokušaja da nađem način kako da svi stranci iz kluba i njihove obitelji prijeđu granicu kontaktirao sam i Aleksandra Čeferina, s kojim imam prijateljski odnos. Odmah mi se javio i obećao napraviti sve što može. Zajedno s Andrejem Pavelkom, predsjednikom ukrajinske nogometne federacije, Čeferin je pomogao osigurati mjesta u vlakovima koji su išli za Moldaviju i grad Lavov na zapadu Ukrajine te su igrači otamo nastavili put svojim kućama.

U Kijevu si lani kupio stan, u Donjecku si sagradio kuću i premda si financijski osiguran, neizvjesna je budućnost tvog posla u zemlji u kojoj si živio i radio: osjećaš li se danas kao čovjek bez adrese?

Da, i strah me da ne ostanem bez svega onoga što se ne može kupiti novcem, da ne izgubim satisfakciju koju mi je pružao čitav sustav koji je tamo napravljen i atmosferu obitelji kojoj pripadam. Zamisli da imaš prekrasnu familiju u kojoj je desetak ljudi i napravili ste dobar posao, družite se i sretni ste s tim što radite. Otvaraš nove projekte i svaki je uspješan, imaš podršku vlasnika, a koliko je posao ozbiljan, govori podatak da je Šahtar prošle jeseni uložio 72 milijuna eura u kupnju novih igrača. Plaća koju sam tamo imao nije mi toliko važna koliko osjećaj da se razvijam kao čovjek i kao sportski direktor, da upoznajem kvalitetne i važne ljude te da svakoga dana naučim nešto novo. Kao čovjek i kao sportski direktor rastao sam u tom okruženju, za koje se bojim da ću ga nepovratno izgubiti. Jako sam vezan uz svoj klub i Ukrajinu. Samo da rat završi, mi ćemo opet napraviti velik i jak klub. Dotad moram dalje, nema predaje, živ sam i zdrav, moja savjest je čista, pomažem svima koliko mogu.

Vidjeli smo kako pomažeš nakon potresa u Petrinji: odakle tolika potreba za pomaganjem?

Ne znam, to mi je urođeno. Kad je bio potres, išao sam na tatin grob s djecom i prošao pokraj vatrogasaca koji su prikupljali pomoć za nastradale od potresa. Rekli su mi: "Darijo, pomozi." "Vidimo se za 45 minuta", odgovorio sam. Onda smo Mirela i ja otišli u supermarket, kupili ono što je bilo potrebno i to smo poslali. Nema većeg zadovoljstva u životu nego kad pomognem osobi u nevolji.

01 - Modified: 2022-07-11 16:04:53 - Feat.: 0 - Title: Ukrajinka u Zagrebu: ‘Ne mogu vjerovati da živim u tako krasnoj zemlji, među tako divnim ljudima i još dobivam plaću‘
01 - Modified: 2022-07-11 16:04:53 - Feat.: 0 - Title: Ukrajinka u Zagrebu: ‘Ne mogu vjerovati da živim u tako krasnoj zemlji, među tako divnim ljudima i još dobivam plaću‘
Linker
26. rujan 2022 23:41