"Bilo kakav, i najmanji balkon, najvažniji je dio životnog prostora, a meni je ovaj od tridesetak kvadrata - i dnevna, i radna, i spavaća soba. Iako se nalazim u centru grada, ovdje ujutro pijem kavu u potpunoj tišini i gledam vjeverice kako se ganjaju po borovim granama. Predvečer se skupljaju prijatelji, razgovaramo o umjetnosti i mladosti, a kad padne mrak, tu ležim, pišem, pripremam izložbe i spavam", govori kolekcionarka umjetnina Dagmar Meneghello (78), koja se krajem prošle godine uselila u unajmljeni stan u jednom od najljepših dijelova Zagreba.
Nakon gotovo 60 godina provedenih na otoku Sveti Klement u hvarskom arhipelagu, gdje je u uvali Palmižana stvorila meku za turiste i umjetnike, gospođa Meneghello preselila se na Krležin gvozd, odakle se pruža pogled na park-šumu Tuškanac. Sustigle su je, kaže, godine zbog kojih joj nije ugodno zime provoditi na otoku, udaljenom dva sata plovidbe do bolnice u Splitu. A i bilo je vrijeme da se makne iz turizma i posveti novoosnovanoj zakladi umjetnina koja ima njeno ime, jer ionako njena djeca uspješno vode palmižanski posao.
Ovo je prvo ljeto koje provodi u Zagrebu, no djelić Palmižane ponijela je sa sobom, među ostalim cvijeće i zelenilo.
"Sve je puno lavande, ružmarina, citronele... One me štite od komaraca kad spavam vani. I na otoku sam često iznosila madrac iz kuće ili spavala sa suprugom na brodu. Noć pod zvijezdama za mene je uvijek bila pojam slobode", govori Dagmar Meneghello, koja je osim umjetnina tijekom života skupila i pozamašnu kolekciju biljaka. U ručno rađenim ukrasnim teglama od keramike posadila je crvenolisne puzavce, a tu su i velike posude sa žalfijom i pitosporama.
"To je veličanstvena biljka: kad procvjeta, miriše na naranče, a uspijeva uz more jer ima debele, mesnate listove koje ne može nagristi sol. Nisam odoljela ni oleanderima pa imam crveni i žuti. Tu su i bosiljak, koromač, svijetloružičaste i narančaste bugenvilije, starinska biljka dicentra sa srcolikim cvjetovima, crveni japanski javor, filodendroni, velike aloe", govori. Sve to treba i zalijevati pa je kupila 40 metara dugačko gumeno crijevo, s kojim vodu iz kupaonice dovodi do balkona.
"Tijekom ljetnih vrućina biljke se moraju zalijevati svaku večer. A onda usput redovito polijem i sebe pa se balkon pretvara u svojevrsno gradsko kupalište", kaže. Uz toliko zelenila i prirodnog hlada ne treba joj klima-uređaj.
Interes za biljkama kod Dagmar je rastao iz - inata. Naime, kad je kao mlada žena stigla na Sveti Klement - koji je nekada u cijelosti pripadao obitelji njenog pokojnog muža, Tota Meneghella - otok je bio bez cvijeća. Jake ljetne suše naprosto bi uništile svaku posađenu biljku. Od hvarskih žena čula je da tome prkosi jedino geranij, odnosno pelargonija, pa ih je odlučila posaditi ispred svake kuće koju su iznajmljivali turistima.
"Moj muž je bio jako nepovjerljiv prema ideji da ću Palmižanu ponovno pretvoriti u biljni raj kakav je nekad bio. Zato sam o tome naučila sve što sam mogla i Palmižana je danas doista pravi arboretum. K nama su dolazili mladi botaničari ujesen i u proljeće, ondje imam i biblioteku od osamstotinjak knjiga o cvijeću. A sve je to svojevrsna posveta mom svekru, profesoru botanike koji je začetnik ideje o palmižanskom arboretumu. Kako je radio u Dubrovniku, često je odlazio na Lokrum, gdje ga je oduševljavao vrt koji je u 19. stoljeću napravio Maksimilijan I., car Meksika i mlađi brat cara Franje Josipa I. Maksimilijan je imao osjećaj za biljke, njegovi vrtovi u dvorcu Miramare pokraj Trsta i oko tvrđave Chapultepec u Meksiku su čudesni, a posebno je veličanstven onaj u Cuernavaci, gradu vječnog proljeća. U Meksiku sam bila mnogo puta, posljednji put prije deset godina. Maksimilijan je donio mnoge južnoameričke i meksičke biljke na Lokrum, vrste koje dobro podnose sušu, obožavao je Lokrum, imao velike planove za taj dubrovački otočić, ali umro je mlad. Zaljubljen u Lokrum, i moj svekar je krenuo s osmišljavanjem egzotičnog vrta. Zato i mi na Palmižani imamo kaktuse, aloe, stotinjak vrsta palmi... I moj sin je nastavio san o izgradnji vrta na Palmižani, a napravio je pravo botaničko čudo. Za mene je to jedan od najljepših otoka na svijetu", govori gospođa Meneghello.
Zagrebački balkon joj služi i kao izložbeni prostor za skulpture - barem one koje podnose kišu. Tu su kamene kreacije kipara Petra Dolića i Ljubice Dragojević Buble, brončani radovi Belizara Bahorića i Raula Goldonija, "željezna čipka" Ivana Valušeka, "morska keramika" Nataše Ninić...
"Kad radim, volim biti okružena dragim stvarima. Trenutačno mi najviše nedostaju skulpture umjetnice Milene Lah, koje su "na posudbi" u Splitu", kaže kolekcionarka. Posljednjih mjeseci je usporedno s uređenjem svog novog doma radila i na završnim pripremama za izložbu "Boja žeđi", koja se do 11. kolovoza može razgledati u splitskoj palači Milesi. Ondje je postavljeno tristotinjak slika, skulptura i instalacija ženskih umjetnica iz njezine zbirke, a u tijeku su i pripreme za izložbu koja bi se iduće godine trebala održati u Vatikanu, u prostoru od najmanje šestotinjak četvornih metara.
Gospođa Dagmar Meneghello već je i vizualizirala kako će njen dom izgledati u kasnu jesen, kad će sve to zelenilo s balkona morati unijeti u stan. Oduvijek joj je, kaže, najdraža boja bila ljubičasta, no otkako se doselila na Gvozd, prednost daje zelenoj. Zato jedva čeka vidjeti suživot svojih slika i biljaka. Uz ukrasne presvlake s motivima tigrova, a koje je stavila na kauč i fotelju, bit će to prava džungla u srcu Zagreba.