gloria dom

Raskošna oaza hrvatske kolekcionarke: Zavirili smo u senzacionalni dom Dagmar Meneghello

Kolekcionarka Dagmar Meneghello prvi put otvara vrata svog privremenog doma na Tuškancu, u kojem se okružila umjetninama iz bogate zbirke - s djelima skupljenim tijekom gotovo 60 godina života u uvali Palmižana.

"Zbog čega živimo? Puno sam se puta to pitala. Sada, u sutonu svog života, kad sam ušla u ovaj veliki stan u kojem sam izložila slike divnih umjetnica, vidim da sve što sam prošla nije bilo uzalud. Nakon potresa u Zagrebu, kad sam shvatila da se neću moći vratiti u svoju kuću zbog prevelikih oštećenja, počela sam razmišljati o tome kako moram pronaći mjesto za sebe i svoju kolekciju umjetnina. Poželjela sam imati prostor u kojem će se kroz sobe protezati slike, a ja ću u njima uživati. I to sam si ostvarila: navečer gledam slike i tada mi ožive razgovori koje sam vodila s njihovim autoricama, okolnosti u kojima su slike nastajale", vrlo strastveno, gotovo u jednom dahu izgovara Dagmar Meneghello (78).

Kolekcionarka umjetnina i vlasnica turističkog raja u uvali Palmižana odnedavno ponovno živi u Zagrebu, iz kojeg se odselila prije gotovo šest desetljeća. I to na Sveti Klement u hvarskom arhipelagu, odakle je bio njen pokojni suprug Juraj Toto Meneghello. Upoznala ga je kao mlada novinarka na zadatku, a kasnije je život posvetila tome da Palmižanu pretvori u mediteransku oazu kulture.

image

Dnevnim boravkom dominiraju radovi slikarice Nives Kavurić Kurtović te žičana skulptura kiparice Vere Fisher.

VEDRAN PETEH/CROPIX

U tome je i uspjela: njen restoran i arboretum koji ga okružuje svojevrsni su muzej suvremene umjetnosti gdje se svake ljetne sezone izmjenjuju izložbe domaćih i regionalnih autora. U kolekciji ima više od 3000 radova, koje je ovih dana – nakon 55 godina skupljanja – strukturirala u svom novom domu na Tuškancu.

Riječ je o unajmljenom stanu od 250 četvornih metara, u kući koju je 1928. projektirao Rudolf Lubynski, a na čijem je drugom katu do smrti živio književnik Miroslav Krleža. Nekadašnja Vila Rein – s perivojem, šetnicom i bazenom - zaštićeno je kulturno dobro, u čijim su stanovima sačuvani originalni intarzirani parketi, drvenarija pa i štukature.

image

"Makovi" sarajevske slikarice Amre Zulfikarpašić, "erotika" Vere Fisher, iznad kreveta je slika Manuele Vladić, tu su i radovi Pauline Jazvić, Tisje Kljaković Braić...

VEDRAN PETEH/CROPIX

Grandiozan je to prostor, sa sobama orijentiranim prema jugu, a na čije je zidove Dagmar Meneghello trenutačno postavila samo slike ženskih autorica.

"Posebno cijenim žene, jer do svega teže dolazimo, osobito u poslu. Sjećam se kad nam je jednom prilikom došao ribar s Visa na Palmižanu, ja sam već bila udovica, i morali smo se dogovoriti oko dovoza ribe. Za stolom je sjedio i moj tada još maloljetni sin i ribar se neprestano obraćao njemu. Naprosto nije mogao shvatiti da žena dogovara posao. Mnoge žene nisu imale mogućnost baviti se s onim što su željele, pogotovo s umjetnošću, a ako jesu – nisu dobile priznanje koje su zaslužile. Među njima su moja omiljena Nives Kavurić Kurtović, ali i Nada Falout, Ivana Popović...", govori Dagmar Meneghello, naslonjena u netom tapecirani naslonjač, u tkaninu sa zlaćanim nitima i s motivima divljine.

image

S Palmižane u Zagreb s Dagmar je doputovala i njena tornjakica Bella.

VEDRAN PETEH/CROPIX

Kod gospođe Meneghello sve pršti bojama, na svakoj površini zeleni se neka biljka, na svakom stolu je svježe cvijeće... U stanu će, kaže, mijenjati postav slika, kako bi što više toga mogla pokazati gostima koji će je posjećivati u njenom novom domu.

Ovih je dana osnovala i zakladu koja nosi njeno ime, a povratkom u rodni grad, smatra, na simboličan je način zatvoren krug života jedne Zagrepčanke - obilježen umjetnošću nastaloj na Palmižani.

image

Staklena skulptura Petra Dolića autorov je prikaz Dagmar Meneghello.

VEDRAN PETEH/CROPIX

"Život na otoku je jako skup i traži puno odricanja, a odricanja je još više ako želiš živjeti uz umjetnost. Sjećam se kad mi je prilikom kupovine jedne slike muž rekao‘Koliko smo cigala mogli kupiti za tu cijenu...‘. No kasnije je i on shvatio da to ulaganje nije bilo uzaludno. Jer kao ugostitelju, dužnost ti je turistima ponuditi nešto više od sunca, mora i hrane", govori Dagmar Meneghello.

Obitelj njenog supruga, porijeklom iz Bergama, na Palmižani je od 19. stoljeća uzgajala ljekovite pripravke na bazi ružmarina, a onda su se počeli baviti i elitnim turizmom.

image

Žičana skulptura Sanje Sašo, slika Nine Atević Murtić iz ciklusa ‘Plavo, plavije’ te radovi Anje Ševčik.

VEDRAN PETEH/CROPIX

"U staroj kući, koju su nazvali Palmižanski dvorac - iako nije imala sanitarni čvor – majka mog muža rođena 1872. imala je pianino i uvečer bi na njemu svirala, ondje bi se vodili tematski razgovori uz riblja jela... Dakle, već početkom 20. stoljeća gostima se nudila kultura", objašnjava.

No nakon Drugog svjetskog rata, kad su zavladali apatija i siromaštvo, teško je bilo probiti se na turističkoj karti svijeta i još je teže bilo ukazati na vrijednost ulaganja u umjetnost.

image

Sa stropa radne sobe vise žičane skulpture ptica Fikreta Libovca.

VEDRAN PETEH/CROPIX

Otkako je šezdesetih postala palmižanska nevjesta, Dagmar Meneghello svu je svoju energiju usmjerila upravo na dovođenje kulture na otok, kojem je njen suprug želio vratiti predratni sjaj.

"Kao novinarka sam neprestano obilazila izložbe i smatrala sam da u životu mora postojati neprestani dijalog s umjetnošću. Još kao djevojka sam nagovorila mamu da mi kupi reprodukcije Degasa i Modiglianija, koje su tek stigle u Zagreb. Dugo su stajale kod uokvirivača jer nismo imali novaca da podmirimo račun", prisjeća se gospođa Meneghello.

image

Srednju sobu krase slike Ivane Popović te skulpture ženskih glava Nikoline Ivezić, s licima punim masnica, čime autorica budi svijest o nasilju koje mnoge žene trpe.

VEDRAN PETEH/CROPIX

Na jednoj izložbi 1967. u Zagrebu prišla je slikaru Ordanu Petlevskom i rekla mu da je zaljubljena u njegove crteže.

"Pozvao me k sebi doma i tamo sam kupila tri njegova rada, moje prve slike. Te sam večeri upoznala i povjesničara umjetnosti Tonka Maroevića, koji mi postao prijatelj – i to je ostao više od 50 godina. Uvijek je nalazio vremena da piše o mojoj velikoj strasti, da na pusti otok dovedem kulturu, i bio mi je velika podrška", govori Dagmar Menegello.

Kasnije je, kaže, u zagrebačkoj galeriji Forum, koju je vodio Vlado Bužančić, otkrila da može kupovati slike "na kredit". Kupovala bi ih zimi, a otplaćivala ljeti. Tako su se u njenoj kolekciji našli radovi slikara Ferdinanda Kulmera, Ive Šebalja i Nives Kavurić Kurtović, kipara Belizara Bahorić i Raoula Goldonija... Njena kolekcija je rasla, no Dagmar nije odustajala da umjetnike dovede na otok.

image

Stropna instalacija Petra Dolića nadahnuta je kaktusima koji rastu u palmižanskom arboretumu.

VEDRAN PETEH/CROPIX

"Stranci o našoj kulturi nisu znali ništa. Došli bi ljeti na jednu od divnih jadranskih destinacija, uživali u suncu i moru, a na odlasku bi u nekoj od suvenirnica kupili, primjerice, drvenu čaplju. No što drvena čaplja govori o hrvatskoj kulturi? Ništa. S druge strane, posve je jasno da turist na godišnjem odmoru – kad je vani 36 stupnjeva – neće napustiti plažu da bi obilazio galerije i muzeje. Zato sam željela našu kulturu strancima staviti pod nos, da u restoranu, gdje jedu morske delicije i uživaju u vinu, u vidokrugu imaju i radove naših umjetnika", objašnjava.

Istovremeno, bila je svjesna da poznate, velike umjetnike ne može smjestiti na Sveti Klement, gdje nema ni struje ni vode, i zato se obratila mladim, još neafirmiranim autorima.

image

Skulpture Milene Lah

VEDRAN PETEH/CROPIX

"Smatrala sam da nije bit kolekcije da uzmeš enciklopediju i tražiš najbolje slike i potvrđene autore, nego da sve to treba biti jedna vrsta avanture u koju kolekcionar i umjetnik kreću zajedno. Mnogi od njih su kasnije postali akademici, a ja si to objašnjavam tako što su bili željni istraživanja, otkrivanja, što im nije bilo teško prevaliti dugačak put da bi došli do Palmižane, gdje nisu imali osobite uvjete za rad, ali su imali nevjerojatnu prirodu. Zajedno smo ulazili u šume i more i tražili neki naš smisao. Osim toga, ondje su imali prilike i izlagati, a u naš restoran dolazile su jahte iz čitavog svijeta. Na terasi bi sjedilo po 200 ljudi dnevno", govori Dagmar Meneghello.

Iako su većina autora iz njene kolekcije kontinentalci, na otoku su, kaže, počeli slikati kao da u sebi nose mediternaski sezibilitet, strast, erotiku.

image

Ulaznim prostorom dominiraju veliki formati Pauline Jazvić te skulptura kipara Nikole Vudraga.

VEDRAN PETEH/CROPIX

"Kad skineš odijelo i kravatu i uđeš u more takoreći gol, odbacujući sve civilizacijsko što te sputavalo, otkrivaš ne samo sebe samog i svoje osjećaje nego i vlastiti stav o svijetu i prirodi i to se vidi u slikama koje su nastajale na Palmižani. Nikad nisam bila sklona geometrizmu i minimalizmu, kao čovjeku koji živi u prirodi to mi je bilo strano. Priroda je u stvari grozomorna, u njoj se stalno nešto događa: kad nešto buja, nešto drugo istovremeno već truli. To je golem organizam koji te izjeda i pobjeđuje, ali je pun, krcat. Nema tu razumskog, sve je instinktivno. Slike u mojoj kolekciji su sve na bazi bujnosti pa čak i eksplozija", govori Dagmar Meneghello.

Na vrlo težak način, kaže, zarađivali su novac, na otoku koji ni onda, a ni sada, nije bio mjesto za modernog čovjeka. Primjerice, moraš imati vlastiti brod ako ondje živiš, jer ne postoji javna veza s kopnom.

image

I kupaonica je poput galerije, koju krase slike Nikoline Ivezić.

VEDRAN PETEH/CROPIX

"Ja sam se svoje djece – sina Eugena Tote Đenka te kćeri Romine i Tarin, kad su bili školske dobi, morala odreći poput svjetioničara i poslala sam ih svojoj majci u Zagreb. Jer prijevoz do hvarske škole zimi naprosto nije uspijevao: ili bi more bilo preuzburkano ili je bilo prehladno ili brod nije bio ispravan...", govori.

No Dagmar Meneghello ostala je na otoku unatoč svim izazovima, vjerujući da za svoju djecu čuva svijet koji su gradile generacije zaljubljenika u prirodu. Sve je to vrijeme povremeno dolazila u Zagreb, u svoju kuću u širem središtu grada, koja joj je trebala biti dom u mirovini. Nažalost, tu ideju spriječio je preklanjski potres.

image

Suživot prirode i umjetnosti: razgranati filodendron i skulpture Josipa Diminića.

VEDRAN PETEH/CROPIX

"Kući je potrebna temeljita obnova, a voljela bih da se jednog dana u njoj otvori muzej gdje će biti izložene sve umjetnine iz moje zaklade", govori.

U mirovini no bez mira, trenutačno priprema izložbe u splitskoj Staroj gradskoj vijećnici, čije je otvorenje najavljeno za sredinu lipnja, te u Rimu najesen. U međuvremenu, njen će dom na Krležinom gvozdu biti mjesto stalne mijene, s umjetninama koje govore o nevjerojatnom životu hrvatske Peggy Guggenheim.

image

Spavaća soba u znaku je crvene, a na njenim su zidovima ‘ruže’ Dubravke Lošić

VEDRAN PETEH/CROPIX
01 - Modified: 2022-06-25 15:38:37 - Feat.: 0 - Title: ‘Zagreb 1960-ih bio je sjajan, dolazile su zvijezde. A ja sam završila na pustom otoku‘
01 - Modified: 2022-06-25 15:38:37 - Feat.: 0 - Title: ‘Zagreb 1960-ih bio je sjajan, dolazile su zvijezde. A ja sam završila na pustom otoku‘
Linker
27. listopad 2022 09:52