Stanovnici Ivanić Grada presretni su što je naš najbolji skijaš Ivica Kostelić (41) za dom svoje obitelji odabrao upravo njihov grad. Dok sa suprugom Elin (36) vodi sinove Ivana i Leona na prve treninge karatea i nogometa u Sportski park Zelenjak, koji se nalazi uz obalu rijeke Lonje, prolaznici ih veselo pozdravljaju i ne mogu se načuditi koliko su im djeca preko ljeta - narasla.
Sedmogodišnji Ivan je ove jeseni krenuo u školu, petogodišnji Leon se izdužio, a jednoipolgodišnje blizanke Kata i Jana su - neprepoznatljive. Na more su otišle kao bebe, a sad su već djevojčice koje izgovaraju prve rečenice. Jana je, kaže ponosni tata, izrazito zaigrana i društvena, dok je Kata povučenija i najviše voli da joj roditelji čitaju. Uz obiteljske obaveze Ivica Kostelić mnogo vremena posvećuje jedrenju, kojim se intenzivno bavi posljednje četiri godine.
No, njegovi snovi da bi mogao postati sedmi sportaš u povijesti koji je osvojio medalje i na ljetnim i na zimskim olimpijskim igrama zasad ostaju neispunjeni - jer je disciplina mixed offshore duo, za koju se pripremao s kolegicom Petrom Klivom, izbrisana s popisa za Pariz 2024. Stoga mu je sada najveći izazov prva prekooceanska utrka od Francuske do Martiniquea ove jeseni.
Zašto ste za svoj dom odabrali Ivanić Grad?
- Moja mama Marica je odavde, ali mi ne živimo na djedovini, nego na prostranom imanju u blizini Kloštar Ivanića. Daleko smo od svih, na rubu velike šume. Svaki put kad odem u Zagreb shvatim koliko je odluka o preseljenju na selo bila odlična: u gradu toliko vremena izgubim u prometnim čepovima! Sve vrijeme koje bih protratio u zagrebačkim gužvama i redovima, tu na selu provodim s obitelji.
U kakvoj kući živite?
- U tradicionalnoj drvenoj posavskoj kući, koju smo kupili, te gredu po gredu preselili na sadašnju lokaciju. Grede smo temeljito obnovili i presložili pa je kuća kao nova, a imamo i voćnjak. Supruga Elin sve intenzivnije razmišlja o vrtu pa će sigurno i to jednog dana doći na red.
Kako vi stojite s nogometom?
- Užas. Malo sam ga igrao, gotovo ništa, ali se možemo dodavati loptom na livadi.
Čitajte i: Ivica Kostelić otkrio čime se bavi Janica: ‘Drago mi je što se naši klinci druže‘
Je li Janica bolja nogometašica od vas?
- Sigurno, ona je u svemu bolja.
Viđate li se redovito?
- Naravno, prošli vikend smo proveli skupa. Od najranijeg djetinjstva smo vrlo bliski i tu se ništa nije promijenilo.
Kako ste zavoljeli jedrenje?
- Jedrenje je dio moje priče i ljubavi prema moru. Kao klinac sam puno čitao o jedrenjacima, kad sam narastao, pratio sam oceanske utrke, a 2005. sam se upisao u školu jedrenja. Prvu jedrilicu sam nabavio 2010., a intenzivnije jedrim otkako sam 2017. prestao skijati. Mene ne zanima jedrenje od vale do vale, nego prelaženje većih distanci i natjecanja. Poseban izazov mi je offshore jedrenje na otvorenom moru, što znači da spavate i jedete na moru, najvećoj sili koja postoji na svijetu. Vježbao sam na 12-metarskom brodu klase 40, na kojem sam za početak po Jadranu jedrio 500 milja - oko devetsto kilometara - bez zaustavljanja. Bilo mi je užasno teško i napravio sam sve moguće greške, a nakon toga sam si osmislio sustav treninga od petsto, tristo i dvjesto milja. Te 2018. sam, primjerice, 11 puta oplovio Palagružu. S ciljem da se jednog dana natječem u prekooceanskim regatama.
Jeste li se usput pripremali i za Olimpijske igre u Parizu?
- Ne. Promjena plana dogodila se 2019., kad je objavljeno da disciplina mixed offshore duo ulazi u olimpijski program. Za to sam se spremao s kolegicom Petrom Klivom, jedriličarkom iz Pule, zbog čega sam brod iz Splita preselio u Istru i postao član pulskog Uljanika. U godinu dana smo jako napredovali, ali je sve palo u vodu kad je Međunarodni olimpijski odbor našu disciplinu izbacio iz programa.
Zašto?
- Ne želim o tome spekulirati, ali je sigurno da su mnogi savezi uložili mnogo novca, vremena i truda u pripreme, jer je to trebala biti najskuplja olimpijska disciplina. Premda je Pariz definitivno otpao, siguran sam da će Svjetska jedriličarska federacija i dalje forsirati tu disciplinu za OI 2028. u Los Angelesu.
Tko je bio glavni u vašem timu?
- Nominalno ja kao vlasnik broda. Dobro smo se slagali i funkcionirali na brodu: Petra je uglavnom kormilarila, dok sam ja bio zadužen za navigaciju i rad na provi.
Kako vam se zove brod?
- Libera je šestipolmetarski jedrenjak, koji je ime dobio po pokojnoj teti, u čijoj kućici smo u Zagrebu živjeli.
A koji brod vam je stradao u sudaru na regati početkom kolovoza?
- Dvanaestmetarski jedrenjak Optimus Prime, koji je sad na popravku u Cherbourgu u Francuskoj.
Kakvo je tamo more? - Izrazito teško za jedrenje zbog oceanskog utjecaja, kanaliziranja vjetra u La Mancheu, jakih struja te velikih razlika u plimi i oseki. Tome treba pridodati kišu i konstantno loše vrijeme. Kad jednom svladate te uvjete, možete jedriti posvuda. To nije turistički atraktivno mjesto, tamo dolaze ljudi koji se poput mene žele usavršiti u jedrenju.
Koliko vas je na palubi?
- Ove sezone se natječem u dvojcu, a iduće ću na brodu biti sam.
Kad se vraćate u Francusku?
- Uskoro, jer brod moramo vratiti u more i isprobati prije glavne utrke čiji je start 7. studenog u Le Havreu u Francuskoj, a završava krajem studenog na Martiniqueu.
Jeste li ikad dosad preplovili Atlantik?
- Ne, to će mi biti prvi put, a utrka u našoj klasi je duga 4450 milja, za što će nam trebati 17 do 20 dana.
Je li vam logistika osigurana?
- Ne. Sve nosimo sa sobom, a brod tek na proljeće vraćamo u Europu, jer sad nemam vremena za to - u prosincu me čekaju obaveze u Hrvatskom skijaškom savezu i Svjetskom kupu.
Čitajte i: Je li ovo njegov najluđi izazov dosad? Ivica Kostelić sprema se za novu, jako zahtjevnu avanturu
Tko financira vaše utrke?
- Sponzori, ali nam je budžet mnogo skromniji od konkurencije i većinu poslova obavljam sam. Potpuno sam svjestan kako bih se trebao pripremati, ali to u ovoj životnoj fazi nije moguće, jer moram vrijeme provoditi i doma sa suprugom i djecom.
Koliko je jedrenje usporedivo s ostalim adrenalinskim aktivnostima kojima ste se bavili: turnim skijanjem, ekspedicijama po Islandu i Grenlandu, putovanjem gumenjakom po Mediteranu...?
- Oceansko jedrenje nalikuje na organizaciju ekspedicije, a more vas konstantno testira - pogotovo kad je vrijeme loše. Ponajviše se to odnosi na vašu volju, vještine i specifična znanja poput meteorologije. Te izazove treba izdržati, premda biste se u tom trenutku najradije teleportirali na kauč u dnevnom boravku.
Je li vam lakše kad znate da vas doma netko čeka?
- Sigurno mi je teže nego jedriličarima samcima.
Može li se jedrenje usporediti sa skijanjem?
- Ne baš. Figurativno rečeno, alpsko skijanje je juriš, a oceansko jedrenje - utrka na duge staze. Morate pametno rasporediti snagu, vrijeme za odmor i san, pogotovo u samcu. Zato sam svoj projekt za iduću sezonu nazvao “Insomnia” (nesanica).
Gdje je kraj vašim adrenalinskim izazovima?
- Nema im kraja do samog kraja. Klopka svih adrenalinskih izazova je da se u jednom trenutku počnete osjećati normalno u nenormalnim situacijama.
Što ste najopasnije napravili u životu?
- Izvukao se iz lavine koja mi je bila za vratom na skijama. No, to je bio izolirani incident za razliku od ekspedicije po centralnoj visoravni na Islandu, kad smo se s južne strane spuštali niz ledenjak ispresijecan glečerskim pukotinama dubine od stotinu metara. Ostavili smo svu tešku opremu da nađemo put kroz taj labirint, kojim smo na početku gazili kao po jajima. A nakon sat vremena smo s cepinima i derezama poput cliffhangera skakali i penjali se preko njih poput paukova. U tom trenutku sam shvatio da nam je nenormalno postalo normalno, jer smo potpuno ignorirali stvarne opasnosti. Puno je takvih situacija i u turnom skijanju, no najbolje je o tome ne razmišljati. Najbitnije je da ste u tom trenutku fizički potpuno spremni za te napore.
U kakvoj ste sada formi u odnosu na top skijaško razdoblje?
- Otprilike sam na sedamdeset posto.
Tko vam je najveći sportski uzor?
- Moj otac i trener Ante Kostelić te skijaši poput Marca Girardellija i Jeana-Claudea Killyja, koji su vozili sve alpske discipline.
A ljudski?
- Ljudi koji su svoje živote podredili služenju drugima te univerzalni geniji i renesansni likovi poput Leonarda da Vincija, širokog spektra znanja i interesa.
Jeste li kao roditelj spremni na istu žrtvu kakvu su vaši roditelji podnijeli za vas?
- Mislim da nisam. Na dnevniku moga oca zapisano je geslo princa Edwarda od Walesa, “Ich dien”, koje je zapisano na grbu britanske kraljevske obitelji. To u prijevodu znači “Ja služim”, a služba drugima je po mom mišljenju najplemenitiji ideal postojanja. Svako roditeljstvo traži žrtvu, ali samo rijetki dostižu taj ideal postojanja u potpunosti kao moji i Janičini roditelji. Otkako sam postao roditelj, shvatio sam koliko su teške besane noći i sve ostale obaveze oko djece te ih zato još više cijenim.
Je li vam se teško mentalno i emotivno rastati od njih na Atlantiku?
- Da. Recimo, ovaj put znam da ih mjesec dana neću vidjeti i nemam dobar osjećaj zbog toga što je svaki trenutak razdvojenosti nenadoknadiv. Za to vrijeme bismo, recimo, mogli otići na izlet biciklima, ložiti vatru, čitati priče, razgovarati o pticama, igrati se... Znam što sve propuštam pa u tom smislu imam određene skrupule. Ali im se zato potpuno posvećujem kad se vratim doma.