Tko je na HTV-u jednostavan za suradnju, a uvijek izazov za odijevanje?
Na HRT-u volim raditi s osobama koje mi toliko vjeruju da ni ne pitaju što će odjenuti, nego samo dođu. To je Daniela Trbović s kojom surađujem skoro cijeli njezin i svoj radni vijek na HRT-u. Uz nju uživam i s Barbarom Kolar, Ivom Šulentić, Martinom Validžić, Duškom Ćurlićem, Ivanom Vukušićem, voljela sam raditi s Nevenom Rendeli i više manje sa svim osobama s kojima me veže dugogodišnja suradnja.
Je li vam se dogodilo da tek kada ste osobu vidjeli na ekranu shvatite da ste pogriješili u nekom odabiru?
Nikada nisam sto posto zadovoljna kada vidim na ekranu završni styling, uvijek mislim „ma možda sam još mogla nešto”, a bilo je naravno i grešaka. Jednu pamtim kad sam se pokrila doma poplunom preko glave od muke, ali zadržat ću je za sebe.
Kako izlazite na kraj s onima koji vole komplicirati? Tko popušta?
Naravno da uvijek ima sudionika programa koji nisu laki za suradnju,ali ja mogu ostati i 24 sata u garderobi dok se ne dogovorimo. Za sad mi je rekord osam sati probe kostima u mojoj garderobi za jedno pojavljivanje. Iako me prati glas kratkog fitilja, kad je posao u pitanju imam čelične živce koji onda popuste u vožnji prema doma pa si dam oduška za volanom, verbalnog, ne na gasu.
Odijevali ste voditeljice za Doru. Jeste li bili zadovoljni konačnim rezultatom?
Projekt Dora 2021. bila je izazovna u svim pogledima zbog situacije u kojoj se našao cijeli svijet. Većina trgovina uopće nije naručila svečanu odjeću, jer ih nisu imale ni za što naručiti pa su trenirke, pidžame i veste sve preplavile. Osim njih par, baš i nemamo na izbor ekskluzivnih trgovina, a cijela se država pretvorila u high street fashion, stoga sam bila sretna da sam uopće uspjela pronaći nove kolekcije večernjih haljina za naše četiri voditeljice. Usprkos glupim i zlobnim komentarima, njih četiri savršeno su funkcionirale zajedno i imale nevjerojatno pozitivnu energiju tijekom zajedničkih druženja. Nisam željela na pozornici neke ambiciozne večernje haljine s krinolinama, jer sam smatrala da ni vremena nisu takva, već sam željela da se bliješte zbog crnila oko nas i da kroj bude moderan u skladu sa svjetskim trendovima, gdje je manje - više. Po mom oku, našla sam svakoj najbolju točku i prema tome gradila styling. Željela sam i da svaka ostane vjerna svom karakteru, a da zajedno ipak čine cjelinu. Mislim da smo uspjeli u tome, jer osim suludog komentara o remenčiću na cipeli, nisam naišla na negativne kritike. I opet ponavljam da su one na pozornici vodile program, a ne nosile haljine na modnoj pisti.
Danas svatko ima mišljenje o kostimu Doris Pinčić i haljini Barbare Kolar. Ali druga pravila vrijede za muškarce...
Prebrojavanje kilograma, bora, konfekcijskih brojeva smatram skoro pa utuživim. U isto to vrijeme, muškim kolegama nitko nikada ništa zamjera i stječe se dojam kako su žene samo ukras ekrana i da je njihova jedina funkcija da budu savršeno lijepe. U tome su i pisani mediji dosta napravili štete photoshopom javnih osoba, pa me vrlo često pitaju zašto ne izgledaju na ekranu kao i na naslovnicama. Žao mi je mladih generacija koje odrastaju s filterima i photoshopom i očekuju da i one moraju tako izgledati. Želja mi je obilaziti osnovne škole i djevojčicama objašnjavati da nitko ne izgleda u stvarnosti kao na Instagramu i naslovnicama. Znate li da postoji djevojčica od sedam godina koja se liječi od anoreksije?
Jeste li i vi podlegli komentarima?
Nametnuti standardi ženama su neostvarivi, a svaki dan se šalje poruka u komentarima i objavama kako neka žena nije dovoljno mršava ili je premršava ili ima bore ili joj gležnjevi ne zadovoljavaju standarde. Provela sam sate s mladim kandidatima showa The Voice koji su plakali u mojoj garderobi čitajući komentare i molila ih da to nikada ne rade, da naprosto ignoriraju. Tko su uopće osobe koje pišu komentare? Ja ne poznajem nikoga tko ima toliko vremena da se bavi tuđim izgledom i životom. I onda sam i ja podlegla komentarima nakon što sam preuzela Dobro jutro, Hrvatska i ostala šokirana količinom nepotrebno ružnih komentara. Nisam poslušala ono što sam drugima savjetovala pa i dalje osjetim žalac u srcu kad čitam što su sve u stanju napisati ljudi ničim izazvani. Bilo je puno lakše raditi dok nije bilo senzacionalističkih naslova i komentara, ovako sa strahom otvaram portale, jer će prvi poznanik, ne prijatelj, usput reći „Jesi vidjela što piše?!” uz zloban osmijeh.
BBC je pohvalio vaše kostime kao najbolje iz licenciranih izdanja showa ‘Ples sa zvijezdama‘. Pohvale li vas nekad nadređeni?
Neko naročito priznanje nikada nisam dobila, jer živim u zemlji koja teško izgovara pohvalu, a vrlo lako kritiku. Čak sam i to priznanje BBC-a, slučajno doznala u hodniku. Taj mi je trenutak bio i najgori i najljepši. S jedne strane sam bila ponosna, s druge tužna jer sam to doznala „onako usput”. Ipak, moje najveće priznanje je kad osobe koje odijevam izađu zadovoljne u studio i kažu „hvala”.
Kako vam izgledaju dani kad radite na velikim projektima poput ‘Plesa sa zvijezdama‘? Isprepliću se razni karakteri...
Kad se rade veliki projekti kao Ples sa zvijezdama ili The Voice, radnog vremena, zapravo, nema. Treba samo duboko udahnuti i napraviti dobar organizacijski plan, kako bi svi sudionici dobili isti tretman. Naravno da karaktera ima koliko i sudionika i često su garderobe male psihološke radionice, ali pokušavam se svakom prilagoditi i nikome ne nametnuti nešto što nije. Kad se probije onaj prvi led i stekne povjerenje, onda je vrlo lako raditi. Mislim da sam pošteđena vlastitog ego tripa i da samim time lakše surađujem s osobama koje mi ulaze u garderobu. „Ako se ne osjećaš dobro u kostimu, ne može ni kostim dobro izgledati!”- moja je polazišna točka.
U The Voice-u ste odijevali sve mentore, voditelje i sve kandidate – njih 90!Kako je to izgledalo?
Trenutak kad njih 90 prvi put uđe u moju garderobu je ključan. To je trenutak kada je potrebno uspostaviti dobar odnos kako bi nam svima bilo lakše raditi. Plesni kostimi su druga priča, to je utrka s vremenom iz tjedna u tjedan kako bi se sve stiglo izraditi i ta dva mjeseca najčešće živim u autu, od krojačnice do proba i HRT-a. Sjećam se da sam uoči jednog finala bila toliko umorna i gladna da sam ispred fast food restorana na parkingu jela burger. Bila sam pregladna da se odvezem doma, preumorna da izađem iz auta. Ta mi je slika nešto što mi je ostalo u glavi kao slika finalne emisije.
Oduševila vas je haljina Lady Gage na inauguraciji Joea Bidena.
Haljina Lady Gage me je fascinirala, jer je to zapravo bio vuneni kaputić i savršena večernja suknja. To je toliko promišljen dizajn primjeren događaju i jasno da je odskočio u moru polugolih plastičnih žena savršenih nosova, ustiju, zubi i tena. Lady Gaga je svojim odabirom poslala poruku ženama da je bitno samo ono iznutra, a ne pokazuje se javno. Tako sam doživjela tu haljinu u koju je uloženo iznimno puno rada, promišljanja i savršenog dizajna.
Rekli ste da vam je bio san raditi u takvoj jednoj radionici. Još sanjate?
Kada sam upisala studij dizajna, sanjala sam o radu u kazalištu i stilskim kostimima prošlih vremena, ali virus televizije me je zarazio i nije mi žao da sam otišla u potpuno drugom pravcu. Sanjam o Eurosongu i dalje, obožavam MTV nagrade, Grammy, uglavnom tamo gdje se spaja glazba i moda. Internet je, s druge strane, omogućio da uđem u svaki atelje i gledam stvaranje haute couture kolekcija i u tome istinski uživam. Voljela bih barem da neki mogu i posjetiti, da uživam gledajući kako se stvara umjetnost.
Što se najviše promijenilo u ova tri desetljeća u vašem poslu?
Internet je donio i najgori dio mog posla u kojem se žene doslovno secira na ekranu i apsolutno svatko sebi daje pravo da ih komentira. Užasno me to smeta, jer televizijski program nije modna pista, niti su voditeljice manekenke. To su žene koje vode i uređuju program i odjeća im je samo pomoćno sredstvo kako bi mogle ugodnije raditi, jer se netko drugi brine za njihov izgled.
Kako se odijevaju Hrvatice, imaju li stila?
Volim žene koje imaju izgrađen stil, koje miješaju i grade svoj osobni prepoznatljiv stil koji ne vrišti ‘imam novaca‘, nego modu naprosto osjećaju. Zadnjih godinu dana sve više cijenim stil Ide Prester i Ivanke Mazurkijević, jer sam umorna od cijena koje je nametnula modna industrija, gdje za cijenu kaputa možeš kupiti auto. Ne može me to više fascinirati, fascinira me kad od ničega imaš stil, to mi je danas još i važnije kad smo planet zagušili gomilom odjeće.
Gdje sebi kupujete odjeću?
Da sam bogata, kupovala bi Alexander McQueena, Yamamoto, Come de Garson, ali nisam, pa se zadovoljavam s high street dućanima i ponekim detaljem online, da baš nismo svi isti. S godinama sam pojednostavila svoj stil na crnu kutu, bijelu košulju i Marte ili japanke. Jednostavniji je život kada svedeš izbor na par komada, mada, da dobijem na lutriji, vjerojatno bi se otela kontroli.
Kako ste počeli na HTV-u?
Prvi radni dan i prvi radni zadatak bio je rad u praonici HRT-a. Tad se još sve pralo „na ruke”. Srećom, vrlo sam brzo napustila praonicu i krenula raditi kao asistent kostimografa na dramskom serijalu „Kanarinčeva ljubovca”. Asistirala sam velikim kostimografima tog vremena sigurno pet godina i nakon toga počela samostalno raditi u dječjem programu, pa u mozaičnom i na kraju u zabavnom, gdje sam se najviše pronašla. Odradila sam i dobar dio staža u dokumentarnom, igranom, dramskom, informativnom, ukratko, prošla sam sve programe HRT-a.
Jeste li imali priliku raditi s doajenkama HRT-a, Ksenijom Urličić, Željkom Fattorini, Jasminom Nikić, Helgom Vlahović... ?
S doajenkama tadašnjeg vremena nisam surađivala, jer sam naprosto bila na početku karijere, a nekada se pazilo da početnici ne dobivaju velike projekte i velike zvijezde. Morala sam još puno žganaca pojesti da dođem do udarnog termina i najvećih zvijezda domaćeg showbiza. Iz tog vremena u sjećanju mi ostaje samo iznimno poštovanje prema svim sudionicima stvaranja emisija i nečemu što su me prvi dan naučili- televizija je timski rad, a ne samostalni projekt.
Malo tko zna da ste 1987. bili predstavnica Univerzijade iz Zagreba u Kragujevcu te ste u dugim bijelim haljinama bili hostesa na predstavljanju automobila Zastava.
Dok sam studirala, radila sam apsolutno sve poslove - od guljenja krumpira u kuhinjama, čišćenja kancelarija, bila sam dostavljačica, ali i manekenka za frizure. Oduvijek imam kvalitetnu kosu koja raste kao trava i nije mi žao eksperimentirati s njom, pa sam bila i hostesa za duhanske proizvode i hostesa za Univerzijadu. Igrom slučajnosti završila sam u Kragujevcu na predstavljanju nove Yugo Floride. Jedino što sam planirala u životu je da budem kostimograf i da mi posao bude hobi i moram reći da sam sretna da sam ispunila svoj cilj.