Naravno da mi pri ulasku u zgradu HNK navrnu uspomene, ali nemam vremena za sjećanja. Potpuno sam posvećen svojem radu i budućnosti - govori operni pjevač svjetskog glasa Max Emanuel Cenčić (42), kojemu je, u ovom trenutku, i prošlost i budućnost zagrebački HNK. Naime, nekadašnje “čudo od djeteta”, sin operne pjevačice Silvije Vojnić i dirigenta Maksimilijana Cenčića koji su se razveli u devedesetima, u toj je kazališnoj instituciji već kao sedmogodišnjak nastupao u malim rolama, a 12. travnja se na njezinu pozornicu vraća kao redatelj opere “Žena s jezera” Gioachina Rossinija, u kojoj će i pjevati jednu od glavnih uloga.
I dok se i danas u Hrvatskoj njegovo ime veže uz glasoviti zbor Bečki dječaci, kada je i prije tinejdžerske dobi, kao solist zbora, nastupao s Placidom Domingom i Joseom Carrerasom, u svijetu je poznat kao jedan od najboljih kontratenora. Nastupa na najvećim svjetskim pozornicama, ima bogat diskografski opus i nominacije za nagradu Grammy.
Slavni kontratenor u doba kad je pjevao u zboru Bečkih dječaka
Kakav je osjećaj vratiti se na pozornicu gdje ste započeli svoju karijeru?
- Drago mi je što sam se vratio u HNK, mjesto gdje sam učinio prve umjetničke korake. Tu sam prvi put gledao operu, mislim da je to bila “Čarobna frula”, a to se ne zaboravlja. Ipak, posljednjih dvadeset godina vodstvo ove kuće me ignoriralo. No sadašnja intendantica Dubravka Vrgoč je osoba koja gleda što se događa izvan Hrvatske pa smo se brzo dogovorili za suradnju. Prvi korak je bio prije dvije godine, kada sam koncertnom izvedbom opere “Orfej i Euridika” u HNK proslavio 35 godina karijere, a drugi je opera “Žena s jezera”, koja se u koprodukciji s Operom iz Lausanne prvi put izvodi u Hrvatskoj.
Mislite li da će publika biti iznenađena vašom ulogom Malcolma, koju inače pjevaju žene?
- U Rossinijevo vrijeme nije bilo postulata koji bi određivao da tu ulogu mora pjevati mezzosopranistica. U to doba talijanska opera i inače nije marila za rodove - muške uloge nerijetko su pjevale žene, a i muškarci su znali uzeti žensku ulogu, primjerice, u 17. i 18. stoljeću. Uostalom, ako pokažete kvalitetu i odličan glas, koga zapravo briga pjeva li muškarac ili žena.
Kako održavate glas?
- Svakodnevnim radom. Minimalno dva sata dnevno prolazim kroz tehnike koje mi omogućavaju da zadržim kvalitetu glasa. To je kao u sportu, morate stalno vježbati, ali i brinuti se o svojem tijelu - kvalitetno jesti, dobro spavati, konstantno učiti... Možete si ponekad dati oduška, popušiti cigaretu ili popiti čašu vina, ali nikada ne smijete izgubiti kontrolu.
Je li moguće biti vrhunski umjetnik bez velikih odricanja?
- Ništa u životu ne postoji bez odricanja. U svemu morate imati volju i disciplinu, to je princip uspjeha. Da me roditelji nisu poticali, da sam ostao u Zagrebu, nisam siguran što bi bilo od mene. Zahvaljujući tim ambicijama vidio sam cijeli svijet, ali i prošao niz škola, pa i onih životnih.
Je li istina da kao tinejdžer niste prošli prijamni na Muzičkoj akademiji u Zagrebu?
- Ne znam koga to više interesira. Danas sam najuspješniji operni pjevač iz Hrvatske, a usudim se reći i najmoćniji. Snimam za vrhunske diskografske kuće, imam nekoliko nominacija za nagradu Grammy i vodim agenciju koja se brine za karijere tridesetak svjetskih pjevača. Vjerujem da je to bila stručna odluka profesora na Muzičkoj akademiji, ipak sam imao samo devetnaest godina, a u toj dobi čovjek ne može sve znati. Drugi put nisam ni pokušavao. Ne zato što sam se naljutio, nego zato što sam dobio ponudu za studij u Americi, na Sveučilištu u Michiganu. Čovjek ne treba biti zlopamtilo.
Što danas rade vaši roditelji?
- Oni su u mirovini, ali ne miruju previše. Tata je nedavno otišao u Kinu, gdje će dirigirati u nekoliko produkcija. Mama živi u Beču. Mlađa sestra Lana je, pak, otišla živjeti u New York. Posljednjih godina radi za Cirque du Soleil. Ovih dana nastupa u Japanu, a onda idu u Australiju. Na žalost, još nisam stigao uživo pogledati njezin show.
Koliko se često vaša obitelj okupi?
- Rijetko. Skoro nikada. Posljednji put smo zajedno bili prije deset godina. Svi smo iznimno aktivni i to u poslovima koji zahtijevaju puno putovanja i život po hotelima.
S mamom Silvijom Vojnić, tatom Maksimilijanom Cenčićem i mlađom sestrom Lanom
Jeste li razmišljali o nekom zajedničkom projektu?
- Da budemo poput obitelji Von Trapp? Nikada nismo imali tako romantične ideje.
Kakav je danas vaš odnos s Bečkim dječacima?
- Član sam udruge koja je vlasnik Bečkih dječaka. Svaki bivši član zbora može biti član udruge. Na žalost, nemam previše vremena time se baviti i odlaziti na njihove koncerte, nego samo svake godine pregledam financijsko izvješće.
Jeste li kada pomišljali na to da odustanete od pjevanja?
- Nisam, jer čovjek treba težiti onome čemu ga duša mami. Mene je uvijek mamila scena, pa se u mojem životu sve vrti oko teatra. Neki nemaju tu potrebu, neki žude za novcem, a neki sanjaju o velikoj obitelji, ali izazovi su uvijek isti - kako ostati iskren prema sebi i slijediti svoj put bez obzira na ono što ti život donese.
Vidite li sebe s obitelji i djecom?
- Ne. Imam dva psa, mopsa Boglita i pomeranca Bobitu, i to mi je sasvim dosta.
Pomeranac Bombita i mops Boglito, njegovi kućni ljubimci
Uz pretrpan poslovni raspored, koliko vam je važna ljubav u životu?
- U ljubavi mi je stabilnost važnija od kratkotrajnih strasti. Nije da nisam imao burnih razdoblja, ali sretan sam što sam uvijek nalazio partnere s kojima sam uspijevao ostati u dugim vezama. Najdulja je bila s mojim bivšim suprugom, trinaest godina smo bili u braku. Nakon toga sam imao dvogodišnju vezu, a sada sam već dvije godine oženjen svojim drugim službenim mužem Eduardom. Doista se tu ne mogu požaliti.
Nerijetko ste u intervjuima govorili kako ste u djetinjstvu, i u Zagrebu i u Beču, bili žrtva vršnjačkog nasilja. Koliko vas je to iskustvo očvrsnulo za životne nedaće?
- Ne znam je li me očvrsnulo. Prije bih rekao da mi je stvorilo rane koje danas koristim za svoj umjetnički izričaj.
Uspjeh nije zaliječio te rane?
- Uspjeh tu ne pomaže previše. Kao i mnogi drugi, pun sam strahova i kompleksa. Možda je jedina razlika u tome što sam perfekcionist koji ne dopušta da mu strahovi stanu na put i spriječe da dam najbolje od sebe. Recimo, jedan od mojih većih strahova je klaustrofobija, a pogotovo strah od letenja, što je prilično nezgodno ako gotovo svaki tjedan letite u drugi grad. Svaki ulazak u avion za mene je velika borba. No stavim slušalice, pustim umirujuću glazbu i lagano meditiram, pa je sve podnošljivije kada se opustim.
Gdje je danas vaš dom?
- Ja sam kozmopolit. Tečno govorim pet jezika. Za mene je svijet moja scena, idem onamo gdje me pozovu. Imam stanove u Beču i Madridu, živio sam Parizu, Engleskoj, Švicarskoj, Americi... Možda bih stan u Beču najprije nazvao domom, ali kako sam deset mjeseci godišnje na putu, to je zapravo skladište gdje mijenjam svoje kovčege.
Koliko prtljage imate na putovanjima?
- Strogo poštujem pravilo o jednoj torbi koja ne smije biti teža od 23 kilograma. Pa neću se zezati na aerodromu s prekomjernom prtljagom. Uostalom, ako vam nešto zatreba, danas je svijet globalno selo. U svakom gradu imate iste brendove pa za mali novac kupite novu odjeću.
Kako se hranite kad ste na putu?
- Obožavam kuhati. Ako mogu, navečer najradije ostanem kod kuće i sam si nešto napravim, najčešće mesnu štrucu, ali s mojim radnim ritmom i boravcima u hotelima malokad si to mogu priuštiti. Zato sam osuđen na restorane. U cijelom svijetu može se jesti jako dobro, jedino je pitanje koliko želite platiti. Jeftino i kvalitetno rijetko idu zajedno.