Kazališna redateljica LENKA UDOVIČKI otkriva zašto se nakon tri desetljeća života s glumcem Radom Šerbedžijom, ispunjenog usponima i padovima, ponovno našla na prekretnici, ali da je zbog svoje predstave 'Bakhe' cijelu svoju ekipu poslala psihoanalitičaru
Lenka Udovički (51), umjetnička direktorica teatra Ulysses na Brijunima, kazališna redateljica koja je radila u brojnim svjetskim kazalištima s mnogim velikim glumačkim zvijezdama - od svojeg supruga Rade Šerbedžije do Vanesse Redgrave i Annette Bening - ponovno je na svojevrsnoj životnoj prekretnici. Do ovog ljeta ona i suprug predavali su na studiju Gluma i mediji, koji su osnovali na Akademiji primijenjenih umjetnosti Riječkog sveučilišta te su - kad nisu bili u svojem domu u Los Angelesu ili u Barbarigi - živjeli u Rijeci. No, odlučili su otići. Zašto? Jer Akademija, kaže, dosad nije omogućila ni najnužnije uvjete za nastavu te se posljednje dvije godine borila s riječkim institucijama da barem Europska prijestolnica kulture 2020. podrži mlade glumce - dok nije shvatila da se nalazi u slijepoj ulici.
Lenka je jedna od rijetkih koju život u Hollywoodu nije potaknuo na borbu za vječnu mladost
Winston Churchill kao da je po životu Lenke i Rade sročio svoju definiciju uspjeha - prebroditi niz neuspjeha, a da ni na trenutak ne izgubiš entuzijazam za svoj posao i život koji si odabrao. Lenka osjeća da baš sada dolazi njezino vrijeme. Nakon mučnih godina rata, odlaska iz rodnog Beograda u Ljubljanu, niza godina u Londonu gdje je radila za Shakespeare’s Globe Theatre i English National Opera, života u Los Angelesu, rođenja triju kćeri u kratkim razmacima od dvije godine, ona je odjednom “slobodna”: Nina, Vanja i Milica studiraju ili rade te ne žive više s njom i suprugom, a Lenka bi sad doista mogla dati najviše u profesionalnom smislu.
Užitak scene pod vedrim nebom - 2016. je na Brijunima režirala "Shakespeare ljetne noći - varijacije" u povodu 400. obljetnice rođenja Williama Shakespearea
18. siječnja predstava “Bakhe” u ZKM-u imala je svoju premijeru što bi mogao biti početak jedne lijepe, plodne suradnje sa zagrebačkim kazalištem, čiju pozornicu obožava. Kao i obično, Lenka ne radi klasičnog Euripida, nego predstavu o našem vremenu u kojoj glazba i scenski pokret imaju jednaku važnost kao i izgovorena riječ. Rad na ovoj drami započinje psihoterapijom - koju su uvodno prošli svi glumci i autori predstave s psihoanalitičarem Stanislavom Matačićem. Dvanaest žena pritisnutih životom u kojem je nedopustivo pokazati slabost, imati snažne emocije ili izgubiti kontrolu, pokušava izmiriti u sebi tu nametnutu i upitnu podjelu na ekstremno muški i ekstremno ženski princip.
- Borba između Dioniza i Penteja, između ženskog i muškog principa, događa se danas i nama. Mislim da je Euripid upravo na to upozoravao, na metastazirani muški princip koji žudi za vlašću, koji je kompetitivan i dominantan. A ženski je potisnut i to ima tragične posljedice - objašnjava Lenka i dodaje: - Zašto je tako jaka farmakološka industrija? Gotovo svakome od nas treba pomoć da prebrodimo dan jer kad ostanemo sami sa sobom, ne možemo se nositi sa svim tim što nam je nametnuto različitim religijskim i društvenim normama koje određuju uspješnost, ljepotu i intimne odnose, a traže da toliko toga potisnemo. A to se vraća s osvetom i destrukcijom.
Ide li Lenka i privatno na psihoterapiju u bilo kojem od svojih paralelnih života, između Los Angelesa, Barbarige, Rijeke, Brijuna, Zagreba? Ona je jedna od rijetkih žena u izvedbenim umjetnostima koja je mnoge od tih normi uspjela prilagoditi sebi i, recimo, nimalo se ne opterećuje izgledom, borbom za vječnu mladost ili pomodnim konzumerizmom.
Na Brijunima, gdje već 18 godina postavljaju predstave Teatra Ulysses, s glumcem Milanom Pleštinom i dramaturginjom Željkom Udovičić
- Da, išla sam nekoliko puta kod jednog psihijatra i jako mi je pomogao. Nisam to pretvorila u stalne seanse, ali želim podržati svakog tko ide. Imam jednog prijatelja psihijatra, koji mi je jednom rekao “Znaš, nisu problem ovi koji dolaze k nama, oni su osvijestili da im pomoć treba i rade na sebi, problem su oni koji misle da im to ne treba” - kaže Lenka i dodaje da smo svi mi ranjivi i prođemo svašta tijekom jednog dana, a autorefleksija nam nedostaje u svijetu neprestane buke, zagađenja informacijama ili društvenim mrežama.
Objašnjava da je cijeloj ekipi koja je radila ovu predstavu upravo u tom smislu puno značila jer se radom u grupi ostvaruje bliskost, a to je ono što nam svima fali, naročito onima koji siju mržnju i pozivaju na ratove. To su duboko nesretni ljudi, smatra Lenka.
- Uvjerena sam da kad bi bilo više mogućnosti za druženje, dodir, ljudsku interakciju, ne bi bilo toliko destrukcije oko nas. Zar nije najveća moć - dati? Pa preko toga ostvariti bliskost s ljudima oko sebe - pita Lenka koja je odrasla u velikoj obitelji, u kojoj su svi bili bliski. Njezine tri sestre i mama, koje žive svaka u svom dijelu svijeta, sastaju se svake Nove godine - to je njihov obiteljski praznik - a ovu su slavili u Beogradu. No, osjetila je čak i ona tipičnu usamljenost stanovnika Los Angelesa.
Sestre Udovički: balerina Ani, političarka Kori, Lenka i odvjetnica Lidija
- U L.A.-u su svi zatvoreni u svoje kuće ili dvorišta, a kad izlaze, sjedaju u auto, voze se po autoputu, odlaze u shopping centre gdje nisu u stvarnom dodiru s ljudima. Nakon što sam provela svojih prvih pet mjeseci u L.A.-u, otišla sam u New York i sišla odmah u podzemnu. Sat i pol sretno sam se vozila nagurana s ljudima i shvatila kako mi je bilo potrebno da se o nekog očešem, da znam da sam okružena ljudima svih rasa, svih klasa - priča redateljica. Ona i Rade, kaže, nisu nikad živjeli tim tipičnim otuđenim životom holivudskih bogataša.
- Mi smo izrazito društveni, takvi su bili i moji roditelji, uvijek puna kuća. Svoj dom u Westwoodu, koji smo kupili nakon kratkog boravka u Santa Monici, doslovno nikad nismo zaključavali. Svatko je uvijek mogao navratiti, naša su vrata uvijek svima bila otvorena. Bila su zaključana samo kad bismo otišli u Hrvatsku - ako već netko od naših prijatelja ne bi doputovao da u kući živi dok nas nema - vedro priča Lenka. Njeni i Radini tulumi ušli su u legendu i među njihovim američkim prijateljima, koji bi uvijek govorili da se već godinama nisu tako ljudski, divno proveli kao u tih nekoliko sati uz čašu vina i kad bi Rade ili netko drugi zapjevao.
2011. u Los Angelesu na tulumu u povodu projekcije hrvatskog filma "72 dana", na koji su došli tada još sretan par Angelina Jolie i Brad Pitt
Temperamentna Bolivijanka obožava ples: lani u zagrebačkom kazalištu Kerempuh
Njene kćeri također lijepo pjevaju, a po njoj - odnosno po njenoj bolivijskoj lozi (Lenkina majka je Bolivijanka, a ujak joj je početkom 90-ih bio predsjednik Bolivije) - naslijedile su pomalo ludu, anksioznu, kompliciranu ili dekadentnu crtu. Samo treća kći Milica odlučila se i profesionalno baviti glazbom. Sad studira u Liverpoolu, na institutu za popularnu glazbu i scenske umjetnosti LIPA (Liverpool Institute for Performing Arts) koji djelomično financira suosnivač Paul McCartney. Lenka je oduševljena tim gradom, njegovom pozitivnom enegijom, duhom Beatlesa koji živi u demokratičnoj kulturi. Sa smijehom dodaje kako je kantina instituta na kojem studira njezina najmlađa kći zapravo starinski engleski pub s točenom pivom.
Lenka poštuje potrebu za privatnošću svojih kćeri koje više nisu djeca i zapravo ne žele da se priča o njihovim životnim traženjima i napola određenim planovima. Najstarija Nina (27) završila je medije na prestižnom američkom fakultetu Swarthmore, radila je u agenciji za talente u L.A.-u, a sad radi na produkciji jedne predstave u Beogradu i razmišlja o magisteriju. Vanja (24), uvijek najorganiziranija, na poslijediplomskom je studiju prava u Australiji (u Beču je završila psihologiju i smatra da se ta dva studija odlično dopunjuju), a najmlađa Milica (22) već dulje piše i komponira pjesme, a trenutačno je najviše zaokuplja glazbena produkcija. Ne može točno odgovoriti na pitanje osjećaju li se njezine kćeri kao Amerikanke, Engleskinje ili Hrvatice - jer su i tu živjele dobar dio života i čitava ljeta provodile na Jadranu, baš kao nekad Lenka, jer su joj roditelji imali vikendicu u Rogoznici. No zna da se one na jako puno mjesta na svijetu osjećaju dobro i imaju bliske prijatelje i podršku.
Na vjenčanju Radinog sina: Lenka, Milica, Vanja, Nina, Lucija, Rade i Danilo Šerbedžija u travnju 2009. godine
Njoj je, pak, u životu punom uspona i padova i pakiranja kofera najljepše bilo u periodu kad je otkrivala svijet - osamdesetih, kad su ovim prostorom vladali rock ‘n’ roll i novi val, kad se išlo na koncerte i u Beogradu i u Zagrebu, kad je oko sebe osjećala eksploziju energije i kreativnosti. Sjeća se kako su se s uzbuđenjem čekali novi filmovi i predstave, nove ploče, a sve je imalo neku notu subverzivnosti. Nju je tada u velikoj mjeri odredio BITEF, beogradski festival kazališta.
- Dolazile su najbolje svjetske predstave - objašnjava - to je bilo mjesto spajanja istoka i zapada i bila sam zaista fascinirana. Kad sam kasnije s nekim društvom, sa 17 godina, autostopom otišla na kazališni festival u Avignon, bila sam razočarana predstavama jer ono što sam vidjela na BITEF-u bilo je uzudljivije, bolje. Tako zarana očarana kazalištem, Lenka je mogla i više raditi na ovim prostorima, no “povijesne okolnosti” i rat učinili su to da je s Radom odlučila otići u svijet. On je uvijek puno radio, a dosta je i pisao - svoju memoarsku prozu, poeziju... I ona je pisala, zasad samo jedan scenarij o Židovki, Bečanki, veoma zanimljivoj slikarici u periodu nakon Prvog svjetskog rata, no film se ipak nije realizirao. Bilo bi super napisati priču o svojem životu s Radom, ali i o ocu Lazaru, borcu u španjolskom građanskom ratu, a potom jugoslavenskom diplomatu u Južnoj Americi, koji je ostavio dubok trag na nju i njezinu djecu.
Lenki su bile 23 godine kad je upoznala Radu Šerbedžiju: bilo je to 1990. u Subotici
- Doista, kad gledam fotografije tih ljudi iz tridesetih godina prošlog stoljeća, tako su svi lijepi. Optimizam, vjera u budućnost i život kao da im se vide na licu. Moj otac je prvi iz svoje obitelji dobio stipendiju i mogućnost da završi studij u Pragu i pomogne cijeloj familiji. No, u pismu koje čuvam, on piše roditeljima da postoji i nešto važnije, da će napraviti čitav svijet boljim, da će se ukinuti eksploatacija čovjeka nad čovjekom i da je spreman ako treba i poginuti, ali će se boriti protiv nepravde i lopovluka - priča Lenka, koja vjerovanje da je bolje sutra uistinu moguće smatra - povlasticom. Jer mi danas, dodaje, živimo u svijetu punom cinizma i stalno mislimo da će nam sutra sigurno biti gore nego danas. I to nas uništava! Može li se kazalištem boriti protiv takvog svijeta? Lenka oduvijek misli da može. Njezine Bakhe sigurno će nam i o tome nešto reći. A za one koje naročito zanima Euripid, klasični dramski autor koji se naročito bavio ženama, tu je i konferencija “Euripid, Freud i feminizam” 6. veljače u ZKM-u, koju će Lenka dočekati u Zagrebu. A nakon toga opet pakira kofere. Vrijeme je za Los Angeles u kojem Rade nešto snima, a Lenka će praviti svoje planove za još jedan novi početak.