- Sarajevo je dio mojeg života već više od tri desetljeća - kaže poljski redatelj Paweł Pawlikowski (60), čiji film “Hladni rat” 10. kolovoza otvara 24. Sarajevo Film Festival. Za priču o kompliciranoj ljubavnoj vezi plesačice i umjetničkog ravnatelja folklornog društva u poslijeratnoj Poljskoj, za koju ga je inspirirao odnos njegovih roditelja, Pawlikowski je osvojio nagradu za najboljeg redatelja u Cannesu, a Sarajevo je tek drugi festival na kojem će biti prikazana.
Je li “Hladni rat” biografska priča vaših roditelja?
- To nije priča o mojim roditeljima, ali je nadahnuta njihovom turbulentnom ljubavi. Mama je bila deset godina mlađa od tate, imala je samo 17 godina kada je upoznala naočitog liječnika u kojeg se odmah zaljubila. Bila je to veza puna strasti, ali i razmirica. Napustila ga je kad ju je prevario, nakon nekog vremena su se pomirili, no mir je trajao kratko. Ponovno su se posvađali te razdvojeno emigrirali – mama u London, a tata u Njemačku. Tamo su se vjenčali s drugim osobama, ali kako nisu mogli jedno bez drugog, brakovi su im se raspali i oni su ponovno odlučili živjeti zajedno - ovaj put na Zapadu. No, i nakon toga su se nekoliko puta rastajali i mirili... Sve je to trajalo četrdesetak godina, sve do 1989. kada su oboje preminuli. U filmu je priča sažeta u deset godina. Ubacio sam i niz imaginarnih likova, unio svoja emigrantska iskustva i prilagodio život filmskoj dramaturgiji.
Je li istina da, kada ste s 14 godina napuštali Poljsku, niste znali da odlazite u emigraciju?
- Kao obožavatelj engleskih rock-grupa Kinks, The Rolling Stones i Small Faces radovao sam se što idem na izlet u London. Tek kada smo stigli mama mi je rekla da se udala za Engleza i da ću ostati živjeti s njima. Bio je to šok za mene. Znao sam riječi rock-pjesama, no zapravo nisam znao govoriti engleski niti sam razumio englesko društvo. Upisali su me u školu, ali vrlo brzo sam iz nje izbačen. Smatrali su me idiotom jer nisam razumio ništa što bi mi govorili. S druge strane, povratak u komunističku Poljsku nije dolazio u obzir: niti sam imao novca za povratak, niti bi me tamo dočekali otvorenih ruku.
Kada ste odlučili da se nećete baviti književnošću već filmom?
- Otkako znam za sebe gutam knjige pa sam i na fakultetu uživao, no pripremajući doktorat shvatio sam da ne želim do kraja života predavati o književnosti. Kako sam obožavao i glazbu i fotografiju, činilo mi se da je film medij koji obuhvaća sve moje strasti. Upisao sam se na tečaj filmske režije te malo pomalo počeo stvarati svoje svjetove. Dosta mi je pomogao BBC, koji tada nije bio korporativna televizija kao danas, već državna ustanova u kojoj ste mogli pronaći svoju malu autonomiju - dobiti neki mali budžet i otvorene ruke da snimite što god želite. Snimao sam te svoje male ironične filmove ne razmišljajući hoće li ih itko htjeti pogledati. Znao sam da BBC ima samo četiri televizijska programa i da ga, kad su već platili za film, moraju prikazati na jednom od njih.
Osobna ga je tragedija 2006. godine udaljila od režije.
Je li vam bilo teško, nakon dulje stanke, vratiti se snimanju filmova?
- Kad mi je supruga umrla, prestao sam snimati kako bih bio uz djecu: predavao sam na fakultetu i brinuo se za njih. Kada vam se tako nešto dogodi, sve je teško. Živjeti je teško. A snimati filmove je prokleto teško. Čekao sam da djeca odrastu, odu na fakultete, da me više ne trebaju, a tek sam se onda vratio filmu.
Film poljskog oskarovca će u petak, 10. kolovoza, otvoriti 24. Sarajevo Film Festival, a cijeli intervju s njim pročitajte u novom broju magazina Gloria. Uz novi broj ne propustite ekskluzivnu kolekciju - lančiće hrvatskog brenda Cloud&Co. za 39,90 kuna!
