Dok se ansambl sarajevskog Kamernog teatra razdragano četvrti put vraćao na pozornicu zagrebačkog kazališta Gavella na naklon publici nakon predstave "Sjećaš li se Dolly Bell", glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću (58) svaki je korak bio težak i bolan. Nitko nije primijetio da je predstavu odigrao pod injekcijom, ali kako je ona polako popuštala, morao je stisnuti zube i smiješiti se. No bol koju je trpio te večeri nije ništa u usporedbi s onim što je proživljavao posljednja dva mjeseca. Zbog venske tromboze u desnoj nozi hitno je operiran 20. kolovoza, nakon čega vijesti nisu bile najbolje: čak se u jednom trenutku pobojao da će mu morati amputirati palac desne noge, pa možda i cijelo stopalo.
S Davorom Golubovićem, Sabitom Sejdinovićem, Sinom Kurtom i Gordanom Boban u predstavi
‘Sjećaš li se Dolly Bell’ na Gavellinim večerima u Zagrebu
- Taj predivan kraj bio mi je jedna od težih “uloga”. I kao glumac i kao ravnatelj Kamernog teatra bio sam uzbuđen što je zagrebačka publika s tolikim ovacijama ispratila i nas i našu sjajnu predstavu, ali sam i jedva čekao da konačno sjednem - kaže Emir Hadžihafizbegović koji se još oporavlja od operacije kojoj je podvrgnut za vrijeme Sarajevo Film Festivala, na svoj rođendan.
Istaknutom sarajevskom glumcu prije 15 godina dijagnosticiran je dijabetes koji, kaže, uspješno drži pod kontrolom isključivo strogim režimom prehrane, ali i igrajući mali nogomet i stolni tenis. Kako mu bolest nije stvarala nikakve probleme, radio je normalno i nije se obazirao na neke znakove upozorenja, poput plika na stopalu koji se pojavio početkom srpnja dok je snimao film redateljice Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida” o Srebrenici, u kojem igra jednu od glavnih uloga.
- Cijele sam dane bio u vojničkim čizmama pa sam mislio da mi je to od napora i da će proći. Šećeraš sam, pridržavam se preporuka liječnika, pazim što jedem, u pola godine skinuo sam još osam kilograma i otada održavam svoju kilažu - 80 kilograma na mojih 178 centimetara visine. Ništa nisam posumnjao ni kad sam sredinom kolovoza, na početku Sarajevskog filmskog festivala, dobio temperaturu. Popio sam tablete i otišao na premijeru svog filma “Sin”. Potom je slijedila i druga premijera, nizozemski film u kojem sam također glumio. No na tu premijeru nisam mogao. Naime, visoka temperatura nije se snižavala, noga mi je počela naticati i do jutra je bila “tri broja veća” i jako crvena. Više nisam imao što čekati. Otišao sam u bolnicu gdje sam doznao da imam trombozu i hitno sam operiran. Time je osnovni problem saniran, ali nakon dva tjedna ni dr. Dario Ivanišević, koji me operirao, ni infektolog Refet Gojak, nisu bili zadovoljni rendgenskim snimcima, kao ni izgledom stopala, posebno palca, te su me upozorili na mogućnost amputacije ne uspijem li vratiti cirkulaciju u bolno stopalo.
Bio je to trenutak kad je odlučio da neće odustati od borbe. Nabavio je posebne cipele za dijabetičare te krenuo na dodatne pretrage i tretmane u Zagreb. Tri tjedna prije predstave u Gavelli odrađivao je svakodnevni intenzivni “ritual” liječenje u barokomori kod dr. Nikice Cara i cupping metoda kod dr. Mehrana Shafiea - i početno je stanje, kaže, “krenulo uzbrdo”. Na ljestvici od jedan do pet s jedinice je dospio do minus četiri. Znatno mu je bolje, opasnost od amputacije je otklonjena, no mora nastaviti liječenje. A kako ne može bez posla, prije nastupa dobije injekciju protiv bolova da bi lakše podnio napor.
Emir Hadžihafizbegović izolirao se u svoju vikendicu, ali u bolnicu nije htio ići
- Vjerojatno bi taj dječak u meni trebao pogledati i svoj rodni i zdravstveni list te malo stati na loptu, ali nisam - govori najnagrađivaniji glumac u regiji, iza kojeg je dvije tisuće kazališnih predstava i 65 filmova, od toga 14 hrvatskih. Posebno mjesto u njegovu domu zauzima venecijanski “Zlatni lav” iz 2014. za glavnu ulogu u filmu “Takva su pravila” Ognjena Sviličića. Cijeli rujan dolazio je na kazališne probe, ali i gotovo svakodnevno putovao na relaciji Sarajevo - Zagreb zbog posla i liječenja. Nekoliko je puta išao i u Ljubljanu da bi odabrao predstave za festival Kamernog teatra “Dani Miroslava Korenića”, koji se održava u prosincu. Bilo je teško i naporno, ali sve je lakše prebrodio uz potporu supruge Aide, psihoterapeutkinje, sina Edina, magistra međunarodnih odnosa i diplomacije, te kćer Amru, koja je prije pet mjeseci diplomirala filmsku produkciju i u Sarajevu otvorila producentsku kuću. Izvan tog obiteljskog kruga tek su rijetki znali da glumčeva agonija još traje.
Uz suprugu Aidu lakše mu je podnijeti i teške trenutke
- Radoholičar sam i teško mi je palo što sam zbog bolesti morao odbiti uloge u dva filma. Ali shvatio sam da ako želim i dalje raditi, najprije moram sanirati zdravlje - kaže Emir Hadžihafizbegović. - Vjernik sam, znam da sve dolazi od Boga, i zahvalan sam što me upozorio da moram povući ručnu i iz Formule 1 prijeći u golf četvorku. Četrdeset godina tjeram tijelo da sluša mene. Prije dva mjeseca shvatio sam da ja moram slušati njega. Nasreću, sve je dobro prošlo, ali moram se itekako čuvati jer više nikad ne želim proživjeti ovakvu strahotu.
Osim borbe s dijabetesom, sarajevski glumac već četvrt stoljeća muči se i s nesanicom. Zaspi oko pola tri ujutro, a već u pet, pola šest je budan i spreman za novi radni dan.
- Moje se tijelo, očito, naviklo na takav ritam. Čitam, pišem priče, gledam filmove, učim tekstove, naučio sam i kuhati. Nesanica je posljedica ekstremno teških i grozomornih situacija koje sam prošao u ratu. Prvih pet godina to me jako frustriralo, svašta sam pokušavao, pomoći nije bilo, i više je ne doživljavam kao problem. No s amputacijom se nisam mogao pomiriti. Ali, eto, i to se sretno riješilo. Ništa nije tako adaptibilno kao ljudski organizam i treba mu pomoći da možemo živjeti svoje snove. Što je glumac bez glume? Nakon tretmana koje sam prošao mislim da sam spreman za novu ulogu. Riječ je o crnoj komediji Pjera Žalice u produkciji Sarajevskog filmskog festivala i turske televizije, za koju je angažirao glumce iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Scenarij je sjajan i jedva čekam početak snimanja 26. listopada. Naravno, moram nastaviti s tretmanima. A vijest da sam proglašen najboljim glumcem na 34. Gavellinim večerima samo me učvrstila da ustrajem u liječenju da bih što više uživao u onome što najviše volim - glumi.