Američka glumica, zvijezda filmova 'Dobar dan, tugo' i 'Do posljednjeg daha', povodila se srcem i u karijeri i u životu i zbog toga je često ispaštala, a o njenoj nesretnoj sudbini i samoubojstvu snimljen je film.
Prije točno 40 godina, početkom rujna 1979., američka glumica Jean Seberg pronađena je mrtva, zamotana u pokrivač na stražnjem sjedištu njezina malenog bijelog Renaulta, parkiranog u blizini stana u otmjenom dijelu Pariza. Ondje je ležala najmanje deset dana prije nego što su je našli. Tijelo se u automobilu peklo na suncu i smrad je bio neopisiv, kako su tada pisali mediji, kao da se naslađuju sudbinom jednom velike, a tad već zaboravljene zvijezde. Uz tijelo je bila bočica sredstava za smirenje i oproštajna poruka, a policijska istraga utvrdila je da je riječ o samoubojstvu smrtonosnom količinom barbiturata i alkohola. Samo nekoliko dana poslije javnosti se obratio njezin bivši muž, francuski pisac i diplomat Romain Gary, te ustvrdio da je Jean žrtva čudovišne kampanje FBI-a koji je, s ciljem da joj unište ugled, 1970. proširio vijest da je zatrudnjela s jednim od vođa crnačke organizacije Crne pantere. Ta je laž i inače psihički krhku Jean tako rastrojila da je rodila dva mjeseca prerano, kćerkicu koja je odmah umrla, i otada se pokušavala ubiti svake godine krajem kolovoza, na obljetnicu njezine smrti. Taj put joj je uspjelo. Bilo joj je samo 40 godina.
U gotovo nevjerojatnom obratu FBI je ubrzo nakon njezine smrti priznao da su 1970-ih, pod vodstvom zloglasnog J. Edgara Hoovera, doista smišljeno blatili Seberg, jer je simpatizirala i novčano pomagala Crne pantere, a počelo se nagađati i da se možda ipak nije ubila, nego je ubijena. Sve to spojeno s jednako nevjerojatnim događajima iz njezina života, počevši od filmske audicije na kojoj je Seberg izabrana između čak 18 tisuća kandidatkinja, ispreplelo se u potresnu priču o snu o slavi koji je završio kao noćna mora, možda snažniju od bilo kojeg filma u kojem je Jean Seberg glumila. Taj dramatičan i tragično kratak životni put očekivano je nadahnuo nekoliko knjiga i dokumentarnih filmova, a nedavno je na Venecijanskom festivalu premijerno prikazana i igrana filmska verzija, pod naslovom “Seberg”, s Kirsten Stewart u naslovnoj ulozi.
Stewart je iznimno uvjerljivo utjelovila ranjivu i neshvaćenu glumicu, dok je redatelj Benedict Andrews objasnio kako ga je zaokupio tragični lik Seberg čiji se život, po njemu, “raspao pod nesmiljenim pogledom FBI-a”. Jesu li baš političke makinacije uzrok tragedija u životu Jean Seberg ili se ona sama jednostavno nije znala nositi s teretom uspjeha i neuspjeha teško je reći, ali nema dvojbe da je riječ o jednoj od najkontroverznijih karijera u povijesti Hollywooda i jednoj od najtužnijih ženskih sudbina uopće.
U početku su je zvali zlatnom djevojkom suncokreta, jer se rodila u poljoprivrednom srcu Srednjeg Zapada, u gradiću Marshalltownu u Iowi, u studenom 1938., kao drugo od četvero djece u obitelji mjesnog ljekarnika i učiteljice. Ondje je provela idilično djetinjstvo, išla u crkvu, pekla s bakom kolače, ali i pokazivala sućut za sve obespravljene: još u četvrtom razredu napisala je pripovijest “Budi dobar prema životinjama”, pomagala je Indijancima u obližnjem rezervatu, a s 13 godina učlanila se u Udrugu za promicanje prava crnaca. U srednjoj školi plavooka se djevojka isticala u svemu, posebno u školskim predstavama, i sanjala o glumačkoj karijeri, ali otac je htio da postane liječnica, mama spisateljica pa se, nakon ljeta rada u kazalištu, Jean upisala na sveučilište Iowa City.
Studij nije zapravo ni počela kad je u ljeto 1956. slavni redatelj i producent Otto Preminger raspisao dotad neviđenu potragu za novim mladim talentom za ulogu Ivane Orleanske u filmskoj verziji drame G. B. Shawa. Slike i pisma poslalo je 18 tisuća djevojka, njih 3000 ušlo je u uži izbor, a na audiciji u New Yorku, kamo je odletjela noseći zlatni broš u obliku klipa kukuruza da je podsjeti na rodni kraj, pobijedila je tad 17-godišnja Jean, koja se uopće nije prijavila, nego je to potajno učinila učiteljica glume. I tako je Jean Seberg, kako je rekao jedan glumački velikan, “postala zvijezda prije nego što je postala glumica”. Nije pomogao ni Preminger, poznat po grubosti prema glumcima, koji je na snimanju urlao i vrijeđao je, a k tome je “Sveta Ivana” podbacila na blagajnama i kritika nije štedjela mladu, neiskusnu glumicu: “plitka je i neuvjerljiva... samo kratko ošišana djevojka koja izgovara naučeni dijalog”, pisao je NY Times.
Preminger se, međutim, nije dao smesti i 1958. snimio još jedan film sa Seberg, “Dobar dan, tugo”, prema tad popularnom romanu Françoise Sagan, a kad je i taj propao, svoje se zvijezde hladnokrvno riješio.
- Odbacio me kao potrošenu papirnatu maramicu - rekla je Seberg, koja je tad doživjela neku vrstu psihičkog sloma. No dok su američki kritičari pokopali i film i glavnu glumicu, nova generacija francuskih filmaša prepoznala je u njoj autentični talent i, u preokretu tipičnom za nju, mlada je Amerikanka 1960. otputovala preko oceana da odglumi glavnu ulogu u prvom filmu tad nepoznatog Jean-Luca Godarda, “Do posljednjeg daha”.
I novativno i smjelo snimljen prema scenariju koji je Godardov prijatelj François Truffaut napisao na temelju istinite priče, film o sitnom kriminalcu u bijegu od policije i američkoj studentici u Parizu koja se u njega zaljubljuje, ali na kraju ga ipak izdaje, označio je početak francuskog Novog vala, filmskog izričaja u duhu modernog vremena, i pretvorio Jean Seberg i njezina partnera Jean-Paula Belmonda u zaštitna lica nove kinematografije i svjetske zvijezde s ikoničkim statusom. Veselom i neopterećenom Belmondu sve je to bilo pomalo smiješno, ali Jean je mnogo značilo što je napokon cijene kao glumicu.
Ipak, premda je ondje postigla takav uspjeh, ni Francuska ni Francuzi nisu joj bili posebno prirasli srcu; u Parizu joj je nedostajala američka neposrednost, traperice i debeli odresci, priznala je, a francuske filmaše koji su je obožavali opisivala je kao “vrlo čudnovate malene ljude”. Ali Francuska kao da joj je bila suđena. Prvi muž, od kojeg se tad već rastala, bio je Francuz, pravnik François Moreuil, kojeg je upoznala na snimanju “Dobar dan, tugo”, a vjenčala s s njim 1958. u rodnom Marshalltownu, u luteranskoj crkvi gdje je kao djevojka poučavala vjeronauk; njoj je bilo 19, njemu 24 godine.
- Udala sam se iz potpuno pogrešnih razloga - izjavila je Seberg i priznala da je Moreuil, koji je imao filmskih ambicija, bio nasilan. Kad je upoznala 25 godina starijeg i tad još oženjenog Garyja, tadašnjeg francuskog konzula u Los Angelesu i nepopravljivog ženskara, postali su jedan od tada najviđenijih parova na svijetu. V
ečerali su u Bijeloj kući kod Jackie i Johna Kennedyja, ručali s De Gaulleom, družili se s fotografom Johnom Derekom i Ursulom Andress, Laurenceom Olivierom, Sophijom Loren, Peterom Ustinovom i ostalim hollywoodskim zvijezdama. Seberg je snimala, kao i Gary, koji je supotpisao scenarij za “Najduži dan” i režirao dva filma u kojima je glavnu ulogu imala, naravno, Jean. Sin Diego rodio im se 1962., ali to su skrivali od javnosti jer još nisu bili u braku; vjenčali su se odmah nakon što je Gary 1963. dobio razvod od supruge, i to na Korzici, da umaknu paparazzima. Seberg je izlazila na naslovnicama Voguea i ostalih časopisa, diljem Europe djevojke su se šišale na kratko da budu nalik na nju, a čak ju je i Hollywood, koji ju je bio prekrižio, ponovno prigrlio. U Americi je glumila u “Lilith” s Warrenom Beattyjem i Peterom Fondom, “A Fine Madness” sa Seanom Conneryjem, “Pendulumu” s Georgeom Peppardom, nastavila snimati i s francuskim redateljima, između ostalih dva filma s Claudeom Chabrolom.
Ali istodobno je kroz njihove udobne stanove u Parizu, na Majorci i Beverly Hillsu prolazilo sve više ljudi kojima je ili istinski trebala pomoć, ili su vidjeli dobru priliku da se okoriste, a Seberg, koja je imala “dar sućuti na prvi pogled”, kako je to opisao Gary, sve se više angažirala oko socijalnih projekata: kupila je kuću za crne studente u Iowi, gdje ih nitko nije želio primiti na stan, opremila je cijeli jedan indijanski rezervat košarkaškim dresovima i općenito bila široke ruke. Mnogo poslije shvatila je da to možda nije bilo najpametnije.
- Bila sam naivka. Svakome sam prilazila raširenih ruku, s novčanikom u ruci. Uvijek su uzimali novčanik, nikad zagrljaj - rekla je Seberg kad je, nakon što su je svi ostavili, zaključila da je “svijet vrlo hladan”. I brak joj se počeo ljuljati. Kad je 1969. prihvatila ulogu u mjuziklu “Paint Your Wagon”, još je bila udana, ali to je nije spriječilo da se upusti u strastvenu vezu s filmskim partnerom Clintom Eastwoodom.
Poslije je sve priznala mužu i Gary je viteški izazvao Eastwooda na dvoboj. Do dvoboja nikad nije došlo, ali Seberg je objavila medijima da se zaljubila u Eastwooda i da se rastaje, uvjerena da će i on ostaviti ženu, što Eastwoodu nije padalo na pamet. U tom vrlo ranjivom trenutku i nakon što se 1970. rastala od Garyja, u njezin je život ušao Hakim Abdullah Jamal, sitni kriminalac i bivši ovisnik koji se predstavljao kao reinkarnacija karizmatičnog crnačkog vođe Malcolma X, potpuno je začaravši. I dok je sirota Seberg valjda umišljala da sudjeluje u nekakvoj revoluciji, vodi la Jamala u London da ga upozna s jednako politički aktivnom Vanessom Redgrave i davala novac za Crne pantere, ukupno više od 10 tisuća dolara, Jamal ju je hladnokrvno iskorištavao i iživljavao se na njoj, a na kraju je odbacio.
Istrošena i u rasulu, Seberg se upustila u vezu Raymondom Hewittom, istaknutim članom Crnih pantera, ali i u niz drugih, jednako bezglavih romansi pa se tako na snimanju filma “Macho Callahan” u Meksiku spetljala s mladim meksičkim revolucionarom Carlosom Navarrom koji se predstavljao kao El Gato i s njim ostala u drugom stanju. Agenti FBI-a koji su joj prisluškivali telefon iskoristili su njezinu trudnoću da plasiraju lažnu vijest kako Seberg čeka dijete s jednim od Crnih pantera, koju su prenijeli LA Times i Newsweek, a učinak je bio strašan. Prerano rođena djevojčica kojoj je Seberg dala ime Nina Hart Gary, a Gary je priznao kao svoju, poživjela je samo dva dana. Mrtvo tjelešce Seberg je prevezla u rodni Marshalltown, u otvorenom lijesu da se vidi kako je dijete bijelo. Nakon toga sve je išlo samo nizbrdo. Kad se izbezumljena od tuge vratila u Pariz, ponovno je pala u šake Jamalu koji se pojavio u pratnji Engleskinje Gail Benson te uvukao Seberg u izopačene psihološke i seksualne igre koje su je do kraja psihički uništile. Jamala se napokon riješio Gary koji mu je potpisao papire da može izići iz Francuske te je Jamal otišao u Gvajanu, pa u Trinidad i na kraju u Ameriku gdje je ubijen u nekom obračunu.
Seberg se 1971. još jednom udala, za šest godina mlađeg američkog redatelja Dennisa Berryja i pokušala se pribrati, ali neprestano je patila od manije proganjanja (možda ne sasvim neutemeljeno) i previše pila. Brak nije dugo potrajao. Na kraju su joj ostale samo tablete i piće, uz sve strašnije ljubavne veze. Čula je glasove iz hladnjaka i tvrdila da je prisluškuju iz aviona koji joj je aterirao u stan.
Od glume je praktički odustala, uz priznanje: - Možda je tako i bolje. Ionako više ne mogu zapamtiti dijalog. Posljednje mjesece života provela je s 29-godišnjim Alžircem Ahmedom Hasnijem koji je, nakon što je nađena mrtva, rekao kako je znao da se htjela ubiti i da se mjesec dana prije toga pokušala baciti pod vlak u metrou. Seberg je ostavila samo kratku poruku sinu: “Oprosti mi, ne mogu više sa svojim živcima”. Pokopana je na groblju Montparnasse u Parizu. Godinu poslije nakon jednog ručka sa svojim izdavačem, Gary je došao kući i ispalio si metak u glavu. “Ovo nema veze s Jean Seberg. Napokon sam rekao sve što sam imao reći”, napisao je.
