Još jedna velika sportska priča došla je do svog kraja. Jedna od najvećih atletičarki svijeta svih vremena, danas 37-godišnja Blanka Vlašić, odlučila je reći zbogom profesionalnom sportu koji je toliko voljela, a kojeg smo zbog nje zavoljeli još više. Kada je u šestom razredu osnovne škole pobijedila u svom prvom nastupu uopće, i to baš u skoku u vis, malo je tko mogao znati da je upravo tada započinjala još jedna sjajna hrvatska sportska priča. Blanka je stasala u sportskoj obitelji uz oca Joška Vlašića, pobjednika mediteranskih igara i današnjeg hrvatskog rekordera u desetoboju na natjecanju 1983. u Casablanci - po kojoj je Blanka i dobila ime, a čiji je doprinos njenoj karijeri bio nemjerljiv.
“Sportaš umire dvaput. Drugi put biološki, a prvi put kada zaključuje svoju sportsku karijeru. U oba slučaja povlačiš crtu, osvrneš se i postaviš pitanje - Je li vrijedilo? Jesam li dobro potrošio svoje vrijeme? Blanka k'o Blanka, sklonija je podsjetiti se što je propustila napraviti i nepravedno crnim kapima dati prednost naspram moru bjeline. Kada smo ovih dana prebirali po svim njenim uspjesima, osjetio sam veliko poštovanje i divljenje, kao da se to dogodilo negdje drugdje, nekom drugom, nekada davno…Ti, Blanka, nisi samo radila po sportskim mjerilima velike stvari, već si to radila na potpuno čist i pošten način i ne skrivajući svoju osobnost ulazila u srca ljudi diljem svijeta…Učinila si ponosnom svoju zemlju, grad, obitelj, svu sportsku a posebno atletsku zajednicu. Sretan sam što mi je bilo dozvoljeno biti dio tog tvog puta. Tata”, prokomentirao je Blankin kraj karijere otac i trener Joško Vlašić.
Dragi prijatelji atletike, drage moje navijačice i navijači,
još od Rija se trudim zakrpati ozljedu, punih četiri godine nade da ću još jednom stati pred letvicu i izazvati samu sebe. Dišem sport od svog rođenja, skok u vis je nedjeljivi dio mene i tako će uvijek biti. Zato sam pustila da odluka o prestanku karijere dođe prirodno.
Mnogi su mi i prije osvojene bronce u Riju govorili da odustanem, kako sam već napravila puno. Ali, da sam ih slušala, ne bih osvojila još jedno olimpijsko odličje, medalju koja mi posebno znači jer sam je osvojila doslovno s jednom zdravom nogom.To natjecanje je izvuklo sve iz mene, pa i ono što nisam znala da imam. Godine nakon su donijele bezbrojne rehabilitacijske tretmane, nadu, pa razočaranje, i tako u nedogled. Ipak, iako bi promatraču sa strane bilo na prvi pogled jasno da je vrijeme da se posvetim novim izazovima u životu, odluka je morala biti moja. Prije nego je došla, prošla sam sve faze tugovanja i za mene je to bilo najteže razdoblje u karijeri. I tek nakon svega, u jednom sasvim običnom i mirnom danu, na srce mi je sjelo: “Gotovo je”. Znala sam da je vrijeme i bila sam potpuno mirna. Dapače, osjetila sam olakšanje koje nikad ne bih imala da sam 'išla preko reda' i naprasno stala onda kada su mnogi mislili da trebam.
U cijelom tom procesu imala sam veliku podršku svoje obitelji, oca i trenera Joška, Bojana i prijatelja. Znali su da je to borba kroz koju moram sama proći i izboriti se za odluku čiste glave. Svaki sportaš će me razumjeti - rastanak nije lagan. Ostavljamo iza sebe velike emocije, osvojene vrhunce, pobjede nad samima sobom, veličanstvene trenutke koje se riječima ne daju opisati. Ali, to sve ostaje dio nas. Dio koji nosimo u budućnost. I ja nosim sve svoje uspjehe i neuspjehe i utkat ću ih u neku novu priču. Stoga ću uvijek ostati u sportu. Svojim iskustvom i znanjem želim trajno i aktivno doprinositi daljnjem razvoju svjetske atletike i sporta općenito.
Ponosna sam na svoju karijeru. Prije svega zahvalna sam Bogu na blagoslovu talenta i okolnostima u kojima je taj talent mogao procvasti. Prijateljima i navijačima koji su vjerovali i skakali zajedno sa mnom. Iako je atletika individualni sport, uvijek sam se osjećala kao dio ekipe, jer nisam skakala samo za sebe. Istrčati počasni krug s hrvatskom zastavom za mene je uvijek bila najveća čast. S mirom u srcu, zahvalna na svakom centimetru i svakom pljesku, okrećem novu životnu stranicu.
Vaša Blanka
Toliko uspjeha
Nezaboravne slike Blankinih skokova ostat će poklonicima atletike i sporta u sjećanju za sva vremena. 19 velikih svjetskih medalja, od čega 13 zlatnih, među kojima dvostruki naslov svjetske prvakinje iz Osake i Berlina, europski naslov iz Barcelone, dva svjetska naslova u dvorani iz Valencije i Dohe… Teško je nabrojati sve uspjehe sportašice koja je 165 puta na 106 velikih svjetskih i europskih natjecanja i atletskih mitinga letjela preko čarobne granice od dva metra, po čemu je druga skakačica u vis svih vremena.
Karijeru je završila jedna od najboljih hrvatskih sportašica svih vremena, čiji je stil i na zaletištu i izvan njega prepoznao svijet nagradivši je brojnim velikim priznanjima: za sezonu 2010. u kojoj je postala svjetska dvoranska i europska prvakinja, pobjednica Dijamantne lige te pobjednica na 18 od 20 mitinga na kojima je nastupila. Blanka Vlašić proglašena je najboljom atletičarkom svijeta, dvaput najboljom atletičarkom Europe, najboljom sportašicom svijeta te dvaput najboljom sportašicom Europe po izboru Međunarodnog udruženja sportskih novinara. Blanka je i šest puta proglašena najboljom sportašicom Hrvatske.
Osim njenih skokova sportska javnost širom svijeta voljela je i njen osebujan, radostan pobjednički ples. Blanka je uvijek imala i istančan osjećaj pripadnosti i iskrene empatije, tako je primjerice na svjetskom prvenstvu u Osaki 2007. nosila crni flor na dresu u čast poginulim vatrogascima kornatske tragedije.