U knjigu sućuti upisivali su se Miro Ungar, Barbara i Lukas Nola i mnogi drugi. Glumci Jadranka Đokić , Goran Grgić, Slavko Jagura recitirali su poeziju koju je voljela, a dramsku točku izvela je Nina Violić. Riječi sućutu primala je kći Katja Gotovac-Verdnik i njezina unučad Jakov, Brina i Nioma.
Na pozornicu se popela i grupa Let 3, i to u svom klasičnom otkačenom izdanju. Zapjevali su singl 'Smij se Pipi'.
Mani je preminula 12. studenog u 81. godini.
Mani Gotovac je najpoznatija hrvatska teatrologinja, kazališna kritičarka i prva intendantica u povijesti hrvatskog glumišta. Cijeli svoj radni vijek posvetila je kazalištu, a svoju posljednju knjigu "Rastanci" objavila je prošlog mjeseca, koju je uspjela dovršiti nakon dvije godine unatoč lošem zdravstvenom stanju, ali ipak nije uspjela doći na njezino predstavljanje.
Rođena je kao Manda Birimiša u Splitu 1939., u roditeljskom je domu upijala ljubav prema teatru. Njen otac Zdravko Birimiša bio je odvjetnik, potomak ugledne dubrovačke obitelji, a majka Marija Danira, splitska glumica.
Mani je u Zagreb stigla na studij književnosti, a kao studentica je upoznala svog prvog supruga, tada 33-godišnjeg skladatelja Peru Gotovca, starijeg 12 godina. Sin našeg proslavljenog skladatelja Jakova Gotovca, autora opere “Ero s onoga svijeta”, na prvom susretu pokazao se izvanrednim kavalirom, ponudivši se da joj bude vodič po Zagrebu. Nakon vjenčanja živjeli su s njegovim roditeljima Jakovom i Katjom Gotovac u stanu u Pierottijevoj ulici. Mani se brzo udomaćila: za suprugove skladbe, pod pseudonimom Ana Snah, pisala je tekstove, a najpoznatiju, “Baladu”, otpjevala je Ana Štefok. Počela je objavljivati i kazališne kritike, u kojima se žestoko obračunavala s izvedbama koje joj se nisu sviđale. Njene su kritike bile zapažene i čitane pa je dobila svoju radioemisiju, a radila je i televizijske priloge.
Ljudi iz struke istodobno su je poštovali i mrzili, za neke je bila prva dama intelektualnog teatra, za druge vještica, sve dok joj se 1972. nisu zatvorila sva vrata. Deset godina je bila na ledu i nije smjela objavljivati zbog nacionalističkih stavova koje su cenzori iščitali u njezinim tekstovima. Ni svemoćni Miroslav Krleža, književnik i ravnatelj Leksikografskog zavoda, kojem se obratila u nevolji, nije joj mogao pomoći. Na rastanku joj je darovao crvenu ružu i poručio da vodi dnevnik, jer će ga jednom sigurno objaviti. Imao je pravo, upravo su je dnevnički zapisi koje je pohranila u prabakinom klasicističkom ormaru potaknuli na pisanje.