Gosti okruglog stola razgovarali su na temu "Kako tugujemo? I zašto je to važno za djecu i mlade?" Tema je okupila najbolje stručnjakinje iz teorije i prakse: Lidiju Arambašić, prof. psihologije, sveučilišnu profesoricu i autoricu knjige "Gubitak, tugovanje, podrška", Mirjanu Bijelić, dipl. socijalnu radnicu, voditeljicu programa podršku Udruga LUČ koja je prije devet godina izgubila supruga, Silviju Stanić, dipl. psihologinju, univ.spec.iur, voditeljicu Projekta PUT i Domagoja Jakopović Ribafisha, blogera i voditelja projekta RokOtok i oca s osobnim iskustvom gubitka.
Okrugli stol je i početak kampanje za podizanje svijesti o tugujućim osobama koje često ostanu bez stručne pomoći u najtežim trenucima.
Moderatorica i voditeljica projekta Udruge "Posmrtna pripomoć" Petra Majdak, predstavila je projekt PUT - "Podrška u tugovanju za djecu i obitelji" koja će svojim članovima osigurati pomoć terapeuta nakon gubitka bliske osobe.
.jpg)
Okupljanjem je započela suradnja nekoliko udruga koji će svojim članovima osigurati pomoć terapeuta nakon gubitka u obitelji...
Okupljanjem je započela suradnja nekoliko udruga koji će svojim članovima osigurati pomoć terapeuta nakon gubitka u obitelji...
Ova tema, smatraju gosti okruglog stola, nije dovoljno zastupljena u društvu i nerijetko je tabuizirana, a iznimno je važna budući da godišnje u Hrvatskoj pet posto odnosno oko 44.900 djece i mladih doživi gubitak bliskog člana obitelji.
Riječ stručnjaka oko tabu teme
"Tugovanje je mirenje glave i srca; glava je puna činjenica, a srce ne može prihvatiti gubitak voljene osobe. Svakome je njegov gubitak težak i stopostotni, no ipak možemo reći kako su najveći gubici kad roditelj izgubi dijete, kad dijete izgubi roditelja te nestanak bliske osobe. Proces tugovanja traje, ne znamo unaprijed koliko, ali svakako predugo. I skokovit je, ide po sinusoidi. Prate ga razni poremećaji poput straha, nesigurnosti, kognitivni poremećaji, fizički poremećaji… Nemojte ljude tješiti tako da umanjujete težinu doživljaja, nemojte ih ni požurivati, ni uspoređivati", poručila je prof. Lidija Arambašić.
Svoje iskustvo ispričala je i Helena Hruška koja je oca izgubila s 15 godina...
Svoje iskustvo ispričala je i Helena Hruška koja je oca izgubila s 15 godina...
Pokažite im da ste tu i da se na vas mogu osloniti. Kad ne znate što reći – zašutite!
"Kad me netko pita koliko će trajati tuga, kažem da nemam pojma, jer je to najiskreniji odgovor na to pitanje. To nije gumb da se može isključiti", dodala je profesorica.
Emotivno je o svom gubitku progovorio i poznati novinar i bloger Domagoj Jakopović Ribafish.
"Kad sam shvatio da mog Roka više nema, samo sam izišao na cestu, hodao i nadao se da će me nešto zgaziti. Gubitak djeteta je nešto najgore, sve boli, svaka sekunda je bolna. Bio sam prvih mjeseca dana u transu, mozak je brisao memoriju, nisam prepoznavao ljude na ulici. Shvatio sam da ne smijem biti sam, a onda sam opet htio biti sam. Bio sam i na rubu da odustanem od života, otišao sam na Zanzibar posjetiti mjesto koje se naziva The Rock, kao i moj sin. Trebali smo to mjesto posjetiti zajedno kad maturira.
'Imao sam najcrnje misli, ali nešto mi nije dalo da si oduzmem život.'
"Napisao sam knjigu i započeo Projekt RokOtok - plivamo između otoka na Jadranu i pomažemo djeci da više budu u prirodi, veselju i druženju. Jedini savjet koji ja mogu dati jest da svatko potraži stručnu psihološku pomoć kad osjeti da mu treba", dodao je tv voditelj Ribafish, koji je priznao kako još uvijek ima problema s prepoznavanjem ljudi.
"Jedini savjet koji ja mogu dati jest da svatko potraži stručnu psihološku pomoć kad osjeti da mu treba", rekao je Ribafish.
"Jedini savjet koji ja mogu dati jest da svatko potraži stručnu psihološku pomoć kad osjeti da mu treba", rekao je Ribafish.
"Nemojte mi zamjeriti, ako nekoga ne prepoznam", rekao je.
"Puno ljudi kaže da vrijeme liječi rane, ali to nije baš tako... Puno mi ljudi kaže - samo pričaj o tome. Ili mi daje savjete da imam još djece. Susreo sam neke psihologe koji nisu bili profesionalni u svom poslu i nisu mi pomagali dok nije otišao kod poznate psihologice Ljubice Uvodić Vranić koja je iskreno rekla da nema magične riječi kojima će me utješiti i koja me osvojila svojim duhom”, rekao je Ribafish.
Prof. Arambašić u kratkim je crtama donijela mali priručnik ponašanja s osobom koja tuguje zbog gubitka...
Okrugli stol na temu Kako tugujemo i zašto je to važno za djecu i mlade, a savjete kako pomoći donosi profesorica Arambašić.
Okrugli stol na temu Kako tugujemo i zašto je to važno za djecu i mlade, a savjete kako pomoći donosi profesorica Arambašić.
Kako podržati sebe kad doživite gubitak ako ste izgubili voljenu osobu:
- dopustite ljudima da vam pomognu
Zapamtite : tražiti pomoć nije znak slabosti već znak zrelosti.
- potražite ljude koji će vas slušati, a da im pritom nije dosadno
- koji će vam dopustiti da plačete
- koji će vas zagrliti
- koji će biti s vama kada vam trebaju
- koji neće iznevjeriti vaše povjerenje pred kojima se morate pretvarati
- ne donosite važne odluke neposredno nakon gubitka
- dajte si vremena i budite strpljivi sami sa sobom
Što ne raditi s tugujućom osobom?
NEMOJTE:
Tješiti - umanjivanje težine doživljaja.
"Ajde se sad lijepo smirite".
"Sve je dobro prošlo i život ide dalje."
Tugujuća osoba to čuje kao: "Ne vidi me, ne čuje me, hoće me se riješiti, ne vidi koliko mi je teško."
Ojačavati tugujući osobu - traženje da se prikrije doživljaj.
"Vi ste jaki, moći ćete to podnijeti."
"Morate biti jaki radi X.Y."
"Nemojte pred N.N. pokazivati koliko vam je teško."
Tugujuća osoba to čuje kao: "Ne smije mi biti teško, ne smijem biti slaba, osjeća se krivom, nesposobnom..." jer joj Jest teško, jer je slaba.
Požurivati oporavak - to ustvari radimo jer je nama teško.
"Nemojte plakati, pokušajte se malo kontrolirati."
"Nemojte stalno misliti na to. Mislite na nešto drugo."
Tugujuća osoba osjeća se krivom, nesposobnom, jer joj nije odmah/brzo bolje.
Uspoređivati - ljudi su jako različiti.
"Znam kako Vam je. Meni/mojoj kolegici... prije dva dana dogodilo se to i to."
Znam kako vam je - česta reakcija/pomisao tugujuće osobe jest: "Otkud Vi, k vragu možete znati kako se ja osjećam. Pa niste Vi u mojoj koži. Ne liježite Vi svaku večer s mišlju da vam je život bio ugrožen i ne ostajete VI svako jutro svjesni toga da se to može ponoviti."
Tugujuća osoba osjeća se krivom, nesposobnom, manje vrijednom, jer nije kao drugi ljudi.
ŠTO NAPRAVITI/ UČINITI:
"Jako mi je žao što ste doživjeli to i to. Voljela bih da se to nije dogodilo."
"Ne znam što bih rekao/rekla, ali vidim da Vam je (jako) teško."
"Voljela bih kad bih mogla reći nešto što će vam olakšati bol/strah/užas koji osjećate, ali znam da takve riječi ne postoje."
Kad ne znate što reći - šutite i slušajte.
Ponudite vrlo konkretnu praktičnu pomoć, da tugujuću osobu negdje odvezete, da je nešto donesete, kupite, da budete s njom.
Ako kažete nešto što je tugujuću osobu povrijedilo, kratko se ispričajte, recite da vam je žao, i zašutite.
Kad riječi ne pomažu, možda može pomoći lagani dodir po ruci, ramenu ili zagrljaj.
Stav o odlasku djece na pogrebe
Pogreb je neugodan događaj, ali koristan jer pomaže u shvaćanju da je gubitak stvaran i daje priliku da izrazimo misli i osjećaje o umrlome. Međutim, djecu i mlade treba unaprijed pripremiti na to kako izgleda pogrebna ceremonija.
Djecu i mlade ne treba siliti da idu na pogreb, ali im to svakako treba omogućiti ako žele.
Čitajte i:
Kad izgubimo najmilije: Koje su faze žalovanja - što je normalno, a kad nam je potrebna pomoć
Dubravka i Milo Hrnić teško se nose s tragičnim gubitkom najstarijeg sina: 'Naša tuga je prevelika'