S obitelji kao što je moja ne treba ti mašta - rado ponavlja Isabel Allende, slavna čileanska spisateljica koja je upravo navršila 80 godina, a svoj je dug i dramatičan život i živote svojih najbližih ispreplela s povijesnim događajima i legendama iz djetinjstva da ih preobliči u književna djela kojima je opčinila svijet. Od svojeg prvijenca, "Kuće duhova", koji je smjesta postigao senzacionalni uspjeh, preko "Kćeri sreće" i "Portreta u sepiji" do najnovijih romana "Japanski ljubavnik", "Duga latica mora" i "Violeta", protkanih temama ljubavi, gubitka i egzila kroz žensku optiku, Allende je napisala 26 knjiga, koje su prevedene na više od 40 svjetskih jezika - uključujući i hrvatski (nakladnici Vuković & Runjić objavili su čak 17 njezinih naslova, među kojima i memoarske zapise "Afrodita", zapravo šarmantnu zbirku recepata i pametan, lepršavo napisan feministički ogled pod naslovom "Žene drage srcu mom") - i prodane u gotovo 75 milijuna primjeraka.
Tako je postala ne samo najčitaniji autor na španjolskom jeziku nego i planetarno popularna književna zvijezda koja se po statusu može mjeriti s Gabrielom Garcijom Marquezom, s kojim je znaju uspoređivati i po stilu bliskom snovitom magičnom realizmu. Ipak, premda priznaje da joj je Marquezov roman "Sto godina samoće", uz slike Marca Chagalla i stihove Pabla Nerude, jedan od najvećih izvora inspiracije, Allende tvrdi kako u njezinim knjigama nema fantastičnih elemenata, nego se temelje na stvarnom životu - njezinim vlastitim doživljajima i sudbinama iz njezine najbliže okoline.
A materijala je imala više nego dovoljno: tu su prateta kojoj su potkraj života izrasla anđeoska krila (zapravo okoštale lopatice) i baka koja je navodno mogla pomicati šećernicu pogledom; tu je nesretno djetinjstvo, što Allende inače smatra temeljnim uvjetom za spisateljsku karijeru - otac koji ju je rano napustio i nikad se više nije vratio (vidjela ga je tek godinama poslije kad su je pozvali da u mrtvačnici identificira tijelo koje nije prepoznala), majka ljepotica iz imućne obitelji koja sama nije imala ni prebijene pare; tu su njezina tri braka i bijeg s ljubavnikom zbog kojeg je napustila djecu, pa snaha koja je nakon troje djece shvatila da je lezbijka i pobjegla sa zaručnicom Isabelinog posinka čija je vjenčanica visjela u Isabelinom ormaru, pa pokćerka narkomanka (ovisna o svakoj drogi koja postoji, od nikotina do heroina) koja je ubijena, pa dva posinka umrla od droge; tu je i ono najvažnije, bijeg iz domovine nakon vojnog udara, i ono najstrašnije, kći koja je umrla mlada od komplikacija izazvanih liječničkom pogreškom... Kćeri Pauli posvetila je posebnu knjigu, potresni memoar pod njezinim imenom, a Čileu su na neki način posvećene sve Isabeline knjige.
Djetinjstvo ispunjeno tragedijama
"Pišem uvijek istu priču, o odsutnim očevima slabićima, krhkim majkama, izmišljenoj zemlji i snažnoj protagonistici koja svladava sve prepreke", kaže Isabel Allende.
Njezin otac Tomas, rođak čileanskog predsjednika Salvadora Allendea, bio je upravo takav - odsutan. Tomas je poveo suprugu Panchitu i sina sa sobom u Peru gdje je radio kao diplomat u veleposlanstvu i gdje im se rodila Isabel. Kad su joj bile tri godine, otišao je kupiti cigarete (ili, kako drugi tvrde, na maskenbal, maskiran u staru Indijanku s perikom na glavi) i obitelj ga više nikad nije vidjela. Panchiti, s dvoje male djece i trećim na putu, nije preostalo drugo nego vratiti se roditeljima u Čile gdje je morala živjeti od njihove milostinje.
"Djed je plaćao sve što nam je bilo potrebno, ali majka nije uopće imala svoga novca i nije nam mogla kupiti ni sladoled", sjeća se Isabel koja je tad prvi put osjetila otpor prema muškom autoritetu.
"Htjela sam biti poput djeda, jer je on imao sve povlastice i slobodu i auto i donosio sve odluke, a majka je živjela užasnim životom", rekla je Isabel u jednom intervjuu. Svakako, u to doba u Čileu neudana žena bila je u nepovoljnom položaju, ne mnogo boljem od onog sluškinja koje su radile kod Isabelinog djeda za bijednu plaću, bez ijednog slobodnog dana.
"Rano sam uvidjela kako je život nepravedan prema ženama i bila sam neprestano ljuta", kaže Allende, koju su časne izbacile iz katoličke škole zbog neposluha. Zabrinuta za Isabel zbog njezine buntovne naravi, majka se čak obraćala liječnicima za pomoć.
"Tvrdoglavost i prkos bili su prihvatljivi kod moje braće kao nešto poželjno i muževno, ali iste te osobine kod mene smatrale su se poremećajem", sjeća se Isabel, koja je već tad odlučila da nikad neće biti slaba žena.
"Bila sam feministica u vrijeme kad u Čileu nitko još nije znao što ta riječ znači", kaže Isabel.
Sa samo 20 godina, 1962. udala se za Miguela Friasa, s kojim je sljedeće godine dobila kći Paulu, a 1966. sina Nicolasa, ali nije htjela biti poput majke, žrtva bez vlastitih sredstava, pa se zaposlila; srećom, njezin prosvijećeni muž to je potpuno odobravao.
Nakon što se okušala kao prevoditeljica ljubića Barbare Cartland (karijera joj nije potrajala jer je previše mijenjala dijaloge kako junakinje ne bi ispale glupače kao u izvorniku), Isabel je postala novinarka. Pisala je za feministički časopis Paula, prvi takve vrste u Čileu, i hrabro se bavila temama poput pobačaja, prostitucije i obiteljskog nasilja o kojima se dotad šutjelo. No, i u novinarstvu si je dopuštala previše kreativne slobode.
"Nije mi bio problem pretjerati u izvještavanju ili izmisliti citate pa čak i cijelu priču", priznaje Isabel, a to su vidjeli i drugi pa je tako Pablo Neruda odbio njezinu molbu za intervju, uz objašnjenje: - Drago dijete, ti si valjda najgora novinarka u zemlji. Nesposobna si za objektivnost, stavljaš sebe u središte, slutim da ne prežeš od laganja, a kad nemaš vijest, izmisliš je. Možda da postaneš spisateljica pa će te mane postati vrline?
Od loše novinarke do cijenjene književnice
Možda Isabel nikad ne bi poslušala Nerudin savjet i zauvijek bi ostala loša novinarka da se 1973. nije dogodio vojni udar, predsjednik Allende je ubijen i Isabel se našla na crnoj listi nove Pinochetove vlade. Nakon pokušaja atentata na njezinu majku i voljenog očuha Ramona, koji su se tad odselili u Argentinu, Isabel je s obitelji pobjegla u Venezuelu, gdje su ostali 13 stresnih godina.
"Moj muž je radio daleko od Caracasa i dolazio je kući možda jednom mjesečno. Ja se nisam mogla zaposliti kao novinarka pa sam radila razne poslove i uvijek nam je nedostajalo novca", sjeća se Isabel tih dana. U to je vrijeme upoznala argentinskog flautista u kojeg se ludo zaljubila i pobjegla s njim u Španjolsku, što je, kako priznaje, bila velika glupost. Vratila se nakon dva mjeseca, ali trebale su joj godine da joj djeca oproste.
Da mogu nešto u životu promijeniti, rekla je jednom, nikad ne bih pobjegla s Argentincem. Uz sve drame i komplikacije, upravo je u Venezueli nastao njezin prvi roman, kao pismo djedu na samrti od kojeg se nije mogla oprostiti.
"Umro je prije nego što je primio pismo, ali ja sam nastavila pisati svake noći nakon posla, za kuhinjskim stolom, i tako godinu dana", kaže Isabel. Pismo koje je počela pisati 8. siječnja 1981. preraslo je u obiteljsku sagu i odu voljenoj zemlji pod naslovom ‘Kuća duhova‘ i postiglo golem uspjeh, a Isabel od tada praznovjerno svaku knjigu počinje upravo 8. siječnja.
Kako joj je književna slava rasla, brak se sve više klimao pa se Isabel 1987. rastala od prvog muža, a već sljedeće godine na promotivnoj turneji po SAD-u upoznala je Willieja Gordona, odvjetnika i pisca aristokratskog izgleda, kojem se nakon desetak dana poznanstva uselila u kuću i predložila mu brak.
"Ja sam uvijek ona ista, ali moji su muževi posve različiti. Prvi je bio tih i dobar muškarac koji ničim nije zaslužio osobu poput mene. Danas smo u sjajnim odnosima. Moj drugi muž je glasan, napadan, pravi Amerikanac", rekla je Isabel, koja se za Gordona udala 1988. Sagradili su kuću u čileanskom stilu u blizini San Francisca i kupili i preuredili viktorijanski bordel u Sausalitu, tako da Isabel budu dvije radne sobe na raspolaganju - jedna u vrtnoj kućici pokraj glavne kuće koju su po njezinom romanu nazvali "Kuća duhova", gdje nema ni telefona ni interneta i gdje piše, i drugu u bordelu odakle odgovara na pisma i telefonske pozive i vodi zakladu za pomoć ženama i djeci koju je utemeljila Pauli u spomen. Obitelj, ili ono što je preostalo od nje, živi u blizini - Isabelin sin Nicolas s drugom suprugom, kao i Paulin suprug s novom ženom koju Isabel obožava, naravno i unuci - ali u toj istoj kući je umrla Paula, a Gordon ostao bez sve svoje troje djece koje je redom odnijela droga.
Kad se Isabel, nakon 27 godina braka s Gordonom, razvela i 2019. preudala za Rogera Cukrasa, muškarca koji se u nju zaljubio kad joj je čuo glas na radiju i zbog nje je iz New Yorka došao u Kaliforniju da bi joj bio blizu, preselili su se u manju kuću, ali opet blizu.
Pisma majci
I dok je tijekom života mijenjala muževe, zemlje i adrese, neke se stvari nisu mijenjale sve dok se nije umiješala smrt: Isabel je svaki dan pisala majci, koja joj je svaki dan odgovarala i na kraju godine slala kćeri sva njezina pisma, koja je Isabel onda brižno spremala u kutiju - sve do 2018. kad je dona Panchita umrla, a ubrzo za njom i njezin muž Ramon.
Isabel ne mijenja ni rutinu; počinje raditi rano ujutro i radi cijeli dan i tako mjesecima, sve dok ne završi prvu verziju rukopisa. Prije je prvo šetala psa, a sad se odmah posvećuje sebi.
"Ustajem oko šest, popijem kavu, istuširam se, našminkam kao da idem u operu, odjenem se, navučem cipele s visokom petom i popnem se na svoj tavan gdje radim. Neću vidjeti nikoga, ni poštara, ali dotjerujem se za sebe", kaže Isabel, koja se unatoč svemu što je doživjela smatra sretnom.
"U životu sam se susrela s mrakom i tragedijama, ali postigla sam i velike uspjehe. Mislim da nitko ne može proći kroz život, a da mu se baš ništa ne dogodi. Kod mene je to samo malo naglašenije nego kod drugih", smireno kaže Isabel.
S 80 godina i 26 knjiga iza sebe, koji joj je plan? Uvijek isti: 8. siječnja 2023. sjest će za svoj pisaći stol i početi novu knjigu.
Pravo na izbor
Kad joj je bilo samo 18 godina, Allende je pomogla svojoj 15-godišnjoj prijateljici da potajno ode na pobačaj koji je u Čileu tada bio kažnjivo djelo.
"Prijateljica mi se obratila jer se nije usudila reći roditeljima. Čak je razmišljala o samoubojstvu", sjeća se Allende. Uspjela je nekako naći ženu koja je radila pobačaje i zahvat je obavljen, ali Allende je osobno morala prijateljici dati injekciju anestetika, nakon čega je odjurila u kupaonicu i povratila. "Te me slike proganjaju do danas. Otada vatreno zagovaram pravo na vlastiti izbor. Ako žena nema kontrolu nad svojom plodnošću, nema kontrolu ni nad čim", aže spisateljica.