"Dražena vidim kao samopouzdanog introverta, koliko god to oksimironski zvučalo. Razgovarao sam i s Draženovom majkom Biserkom, a ovih dana ću se naći s njegovim bratom Aleksandrom. Važno mi je upoznati Dražena kao osobu, kroz ljude koji su mu bili najbliži. Uz to, posljednjih pet mjeseci treniram košarku i svladavam razne elemente", govori 25-godišnji Zagrepčanin Domagoj Nižić, koji se ovih dana priprema za ulogu života. Glumit će, naime, košarkašku legendu Dražena Petrovića u filmu "Nešto jače od mene" koji režira Danilo Šerbedžija. Njegove filmske roditelje glume Zrinka Cvitešić i Dragan Mićanović. Domagoj Nižić, kaže, i sam je trenirao razne sportove, ali ni u kojem nije bio dovoljno dobar da bi od toga mogao živjeti.
"Pokojni tata me vodio na treninge nogometa i njegova je želja bila da zaigram za Hajduk - iako sam ja bio dinamovac. Uz to sam upisao i streljaštvo i u tome sam bio uspješan. Zatim sam počeo trenirati košarku, a potom je, na nagovor mame, došla i odbojka, zbog čega sam na kraju upisao Sportsku gimnaziju", govori. No, glumačke radionice u srednjoj školi promijenile su mu perspektivu i ideju o tome što bi jednog dana volio raditi. Pomogla mu je i prijateljica koja mu je u pravom trenutku poslala poziv na audiciju za film "Nitko nije savršen" Barbare Vekarić. Drugi važan zadatak i "znak" da ide u smjeru umjetnosti bio je u njegovoj lokalnoj župi, u Kustošiji, kad je igrao u jednoj predstavi.
"U tom cijelom procesu je bio i akademski kipar Luka Krešimir Stipić koji me, kao da ga je dragi Bog poslao, podržavao cijelo vrijeme. Reakcije moje obitelji su bile najvažnije - mama i sestre su sa suzama reagirale na moju izvedbu i tada sam shvatio da mogu utjecati na ljude", govori Domagoj. Oca je izgubio rano, s deset godina, pa je odrastao s majkom Vesnom, koja cijeli život radi u bolnici, te dvije starije sestre, kineziologinjom Josipom i magistrom sestrinstva Anticom.
Za studij glume, koju je upisao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, pripremio ga je glumac Tarik Filipović.
"Odlučio sam mu napisati pismo u kojem sam se obratio za pomoć. Želio sam da mi objasni što je to uopće Akademija, kako to funkcionira, što je gluma. Nisam imao pojma ni o čemu. Nakon par tjedana javio mi se i pomogao oko izbora tekstova koje sam pripremao", prisjeća se Domagoj. Tijekom studija počeo je organizirati i Teatar Fest, festival u Ljubuškom koji slavi malu scenu, kako kaže, "na najbolji mogući način". Uz Ljubuški je pak vezan jer mu je oboje roditelja ondje rođeno. A kako je za vrijeme studija živio u Sarajevu, često je odlazio onamo u posjet rodbini.
"Sarajevo mi je toliko toga ponudilo. Ponajbolji tim tamo predaje - ljudi koji su nagrađeni ili nominirani za Oscara, Pulitzera, Berlin, Cannes, tu je ekipa sa Sarajevo film festivala... Učio sam doista od najboljih", govori Domagoj. U slobodno vrijeme voli se, kaže, opustiti uz gitaru, vino i mezu u intimnom okruženju, a repertoar koji tada pjeva ide od Olivera do klasičnih arija. Tetovaža s očevim likom na lijevoj ruci jedini mu je mladalački "eksces". A kako se mladi glumac na početku filmskog puta snašao u ulozi sportske ikone, gledatelji će moći vidjeti krajem iduće godine, kad bi Draženu bio 60. rođendan.