Glumica Jelena Hadži-Manev u monodrami "Dnevnik supermame" opisala je vlastita iskustva i priče drugih mama s kojima je razgovarala pripremajući predstavu.
Majčinstvo je najveća promjena u životu žene, a 42-godišnja zagrebačka glumica Jelena Hadži-Manev svoja je iskustva s iskustvima drugih majki uobličila u predstavu "Dnevnik supermame". Jelenina monodrama premijerno je izvedena potkraj listopada u Društveno-kulturnom centru Šesnaestica na Trešnjevci, kvartu u kojem Jelena živi sa svojim suprugom Igorom, kontrolorom leta, te njihovom 2,5-godišnjom kćerkicom Kleom, koja je jesenas krenula u jasličku grupu u svom vrtiću.
"Sa svojom kazališnom skupinom Tragači želim kulturno oživjeti kvart i već imam planove za idući projekt koji ću isto tako raditi na Trešnjevci, u jednom fotostudiju", priča Jelena Hadži-Manev koja je "Dnevnik supermame" posvetila svim ženama koje kao roditelji daju sve od sebe i pokušavaju se snaći u najzahtjevnijoj životnoj ulozi. Režiju i scenografiju potpisuje Frana Marija Vulć Vranković, kostime Dženisa Pecotić, glazbu Željka Veverec i Toni Starešinić, te scenski pokret Selma Sauerborn.
Nakon što je postala majka Jelena se učlanila u udrugu Mame s Trešnjevke, koja je zamišljena kao grupa podrške trudnicama i mladim mamama, čije članice na tjednim sastancima, te u privatnim razgovorima i druženjima razmjenjuju vlastita iskustva.
"Problem je što nas nitko ne priprema za ulogu majke, a informacije dostupne na internetu koje su nam potrebne u različitim fazama odrastanja djece, ovisno o njihovim potrebama, često su vrlo različite, pa i kontradiktorne. Zato mi je članstvo u udruzi Mame s Trešnjevke - neprocjenjivo", govori Jelena Hadži-Manev, čija je kćerkica Klea upravo navršila dvije godine i četiri mjeseca.
"Njezino ime zapravo je skraćenica imena Kleopatra, a meni se svidjelo njegovo značenje "očeva slava". Istovremeno je kratko i moderno, a bilo mi je jako bitno da njime na neki način odam počast svom pokojnom ocu", priča Jelena Hadži-Manev i dodaje kako njezinoj djevojčici ime savršeno pristaje. Jako se sviđa i suprugu Igoru kojeg je u ljeto 2015. upoznala na zagrebačkoj špici. Pogledi su im sreli na terasi kafića, a Jeleni je prvi pristupio Igorov frend s njegovim brojem telefona i napomenom da je on "jako dobar dečko". Jelena mu je odgovorila dopisavši svoj broj telefona, Igor ju je istu večer nazvao i to je bio početak njihove priče koja traje već osam godina.
"Klea je vesela, plavokosa i plavooka na svog tatu, zaigrana i znatiželjna djevojčica. Premda sam je dobila relativno kasno, na pragu četrdesete, trudnoću sam iznijela bez problema i sve je prošlo izvrsno. Suprug je bio sa mnom na porodu i bio mi je velika podrška, a u trudnoći se nisam udebljala niti grama. Dobila sam, naime, gestacijski dijabetes, u narodu poznatiji kao trudnički šećer, pa sam nakon poroda bila mršavija nego prije trudnoće. Od faksa nisam bila toliko šlank", priča Jelena Hadži-Manev, koju iskustvo majčinstva potpuno ispunjava. To je, kaže, najljepše i najvrednije iskustvo koje je doživjela, premda sama sebi često nameće kriterije i zahtjeve koji su zapravo nedostižni.
"To je zapravo poanta predstave, koja govori o pokušaju da budemo supermame, ali nikad u tome ne uspijevamo, iako se beskrajno trudimo i činimo sve da to postanemo. Nešto očito ne štima, jer se na kraju stalno žalimo na umor i živimo pod neprestanim stresom, dok je s druge strane moja baka s majčine strane u podrumskom stanu od 26 kvadrata podigla četvero djece bez vešmašine, suđerice i svih ostalih pomagala koja nama stoje na raspolaganju. A doma je uvijek bila dobra atmosfera i svi su bili sretni, dižem joj spomenik zbog toga", priča Jelena koja nakon svake predstave organizira neformalno druženje s publikom pod nazivom Odabrale mame after.
"Često se čuju priče da zapravo ne možemo pobjeći od sebe, te same sebi zadajemo previše i gajimo prevelika očekivanja... Ali plivamo kako znamo i dajemo sve od sebe, po tome smo supermame", smije se Jelena.
Prema njezinom iskustvu, ali i iskustvu drugih mama, očevi su kao roditelji mnogo opušteniji, a time i hrabriji, pa tako njezin suprug potiče njihovu kćer da isprobava i pomiče vlastite granice, te stječe nove doživljaje i iskustva, dok je ona u pravilu zaštitnički raspoložena. Žao joj je što sve sjajne priče nije uspjela uklopiti u predstavu, ali ističe da ona nema konačni oblik, nego će se prema potrebi mijenjati i dopunjavati.
A svojoj će kćeri ostaviti i audio dnevnik koji vodi o svim najbitnijim događajima u Kleinom odrastanju, baš kao što je Jeleni njezina majka ostavila dvije bilježnice svoga dnevnika. "To nema veze s predstavom, ali sam sigurna da će joj jednog dana biti važna i draga uspomena, baš kao što su meni dragi i važni dnevnici moje majke", kaže Jelena Hadži-Manev.