Poznata splitska spisateljica i autorica tekstova najvećih domaćih glazbenih hitova otkriva u čemu su ona i suprug Tonči Huljić slični, a u čemu različiti, kakva je kad se naljuti, zašto je odustala od odvjetničke karijere te otkud joj inspiracija za čak 600 "potpisanih" pjesama.
"Ljudi su ljudi, i miluju i udare. I zapjevaju i zabeštimaju. I skinu zvijezdu i bace kamen. Vole, mrze, plaču, smiju se, ljube, vole, ne vole. Upravo zato što su takvi, daju mi beskonačno mnogo materijala za pisanje", kaže Vjekoslava Huljić, najproduktivnija i najuspješnija hrvatska autorica uglazbljenih pjesama, nagrađivana spisateljica za djecu i odrasle te "bolja polovica" Tončija Huljića. Na nedavno održanom festivalu Melodije Jadrana njezine su pjesme na pozornici splitske Galerije Meštrović otpjevali Doris Dragović, Jelena Rozga, Domenica, Lorena te Tonči sa svojim bendom Madre Badessa i mladim pulenom Pjerom. Glazbeni mag i njegova supruga tandem su zaslužan za većinu dalmatinskih hitova u posljednjih nekoliko desetljeća, koji savršeno funkcionira i privatno i poslovno. Glazbenim su stopama krenula i njihova djeca: iako je završio Pravni fakultet, 36-godišnji sin Ivan odlučio se za karijeru kompozitora i tekstopisca, dok je 33-godišnja kći Hana magistrica kompozicije i glazbene teorije. Vjekoslavi u posljednje vrijeme najveću radost pričinja smišljanje stihova za Haninu kćer Albu, koja će 17. srpnja proslaviti drugi rođendan. Ljubav prema unučici je "ljubav do svemira", koja će se uskoro udvostručiti jer Hana i njezin suprug, Petar Grašo, čekaju sina. Obitelj Huljić i ovog će se ljeta okupiti u svojoj vikendici u naselju Stanići pokraj Omiša, koji je njihova ljetna baza, a mi smo Vjekoslavu uspjeli uhvatiti prije nego što je "pobjegla" iz grada.
Kakav je osjećaj sjediti u publici i gledati izvođače kako "oživljavaju" vaše stihove?
- Zabavno je promatrati kako puštaju korijenje i ulaze u živote drugih ljudi. Kako ih prate u sretnim i lijepim i manje lijepim trenucima, pogađajući baš emociju koja im treba. Dobar je to osjećaj - ulaziti u nečiju dušu, tiho, na prstima, ili je prodrmati. Srce mi je puno kad ljudi pjevaju ono što je izašlo iz mog pera, kad iscijediš srce kroz njega, drugi to prepoznaju. Tada pomislim kako sam sretna što radim što volim i što moji stihovi postaju dio tuđih života. Naravno, ponekad dok ih slušam pomislim i nešto drugo: primjerice, mogla sam ovu riječ staviti umjesto one…
Vaše vrelo inspiracije nikad ne presušuje?
- Uvijek me pitaju odakle više izvlačim sve te stihove. To bismo mogli pitati i ribare. More riječi je nepresušno: baciš mrežu i uvijek nešto uhvatiš. Pa riječi važeš i slažeš i umataš u emotivno ruho. Ima dana kad su mreže prazne i muze na godišnjem odmoru, ali im ne dam da se dugo odmaraju. Radoholičarka sam i ne dam riječima da miruju. Uvijek nešto pišem: pjesme, priče, bajke, romane. Kad radim, teško se otarasiti riječi pa mi se zna desiti da usred noći palim svjetlo i nešto zapisujem.
Pišete li lakše kad ste sretni ili kad ste tužni?
- U pisanju mi nije presudna ni sreća ni tuga. Ako imaš talent, slaba ti je korist od njega ako ne radiš i ne razvijaš ga. Muze trebaš izazivati, neprestano. One su sklone vršljanju, ali i ja sam spremna uhvatiti ih.
Dogodi li vam se kad kreativna blokada?
- Bjelina papira svaki put je izazov. Nekad ide lakše, nekad teže, ali na kraju je pobijedim. Kad pišem, uvučem se u emociju koju želim postići. Totalno sam u tome. Znam tko, kako i što treba otpjevati.
Pišete li ponekad po "špranci" i ciljano za izvođača ili je uvijek iz duše?
- Uglavnom znam kome je pjesma namijenjena i kakvu karizmu i sugestivnost određeni izvođač ima. Ali za mene ne postoji špranca. Nikad i nije. Time neka se bavi umjetna inteligencija. Dušu još ne može preveslati nikakav umjetno kreirani stvor, pa ma koliko genijalan bio. Možda je to paradoks ljudske povijesti: koliko god savršenog stvora napravili, onaj 21 gram duše uvijek će mu nedostajati. Taj 21 gram uvijek pobjeđuje.
Po čemu se pjesnici razlikuju od ostalih ljudi?
- Pjesnik ispred sebe ima more, ali ne gleda samo površinu, već gleda ispod nje te vidi i osjeća ono što je možda drugima nevidljivo.
Je li netko nekad odbio vašu pjesmu i jeste li vi nekog odbili kao tekstopisac?
- Imam sreću da imam svoje vlastite kompozitore, s kojima dijelim taj svoj 21 gram duše, a možda i više - to su Tonči, a posljednjih godina i Ivan i Hana. Imamo svoje izvođače i previše radimo, pa ne mogu baš pisati za sve koji bi to željeli. S Hanom pišem i dječje pjesme za njen YouTube kanal Hana Baby Channel.
Pisali ste raznolike tekstove - od dirljivih ljubavnih stihova do onih koje su neki proglasili banalnima. Koliko vas diraju takvi komentari?
- Citirat ću svoje stihove: "Kad se sve to vrime istopi, ka i hostija pod jezikon, kad mi samo ura ostane, pomirena bit ću sa sobon. Prvi koraci su najteži, posli idu sami od sebe, s kamenjen i s cvićen isto je, naučiš se odat s oboje. Ni riči nikome ne dugujen i čista srca u svit putujen..."
Vaš suprug je jednom rekao kako morate biti "krvnik vlastitim stihovima", što to znači?
- Kad napišem nešto što je po njegovom mišljenju previše poetski, onda slijedi - "moraš biti krvnik prema vlastitim stihovima, trebaš nešto jasnije, konciznije, životnije…". Čula sam to sto puta. U kreativnom procesu stalno se prepiremo. Valjda tako mora biti, da bi rezultat bio najbolji.
Poslušate li ga?
- Ne odričem se lako onoga što mislim da je dobro. Osobito sam sklona metaforama, koje mnogi ne protumače kako treba. Svjesna sam da je pitanje "što je pjesnik htio reći" zapravo užasno teško. Tko zapravo zna što je pjesnik htio reći? Na tebi je da kažeš što ti misliš, a pjesnik? To je drugi par postola. To samo pjesnik zna.
Kad se rodila vaša ljubav prema pisanju?
- Pisati sam počela još kao dijete, prvo pjesmice, pa priče - o dalmatinskim motivima, o ljubavi. "Od ove male će biti nešto, vidjet ćete…", rekao je Dragutin Brigljević, ondašnji glavni urednik Modre laste mojoj profesorici Veri Vidošević kad sam dobila njihovu prvu i drugu nagradu. Dvostruka sam dobitnica Zlatnog pera za najboljeg mladog književnika u ondašnjoj državi. I odonda držim pero za svog suputnika kroz život.
Rođeni ste u Tomislavgradu, odrasli ste u Splitu u kojem živite od svoje druge godine. Iz kakve obitelji potječete?
- Kći sam svog tate Branka Tolića i mame Ive. U kući su me zvali Eka. Imam jednu mlađu i jednu stariju sestru. Kad bi nam došli gosti, na klaviru bih svirala pjesmu "Daleko me biser mora" iz operete Ive Tijardovića "Mala Floramye", a moja mlađa sestra Brankica bi pjevala. Jedanaest godina sam učila klavir, cijelu osnovnu i srednju školu, i to kod profesorice Nade Burle koja bi subotom dolazila k nama. Svirale su i moje sestre, no one nisu ostale u svijetu umjetnosti: Suzana je liječnica, mlađa je odvjetnica, a ja sam izletjela između njih, s glavom među oblacima, dok su njih dvije čvrsto na zemlji. Jako smo bliske i često smo skupa, nađemo se kod mame. Smijemo se i glasno govorimo, često u isto vrijeme. Tu su i naša djeca, sad već ljudi. Ima nas toliko da kad dođeš, uvijek je netko tu. Zajednički nazivnik nam je ljubav.
Po čemu pamtite Split svog djetinjstva?
- Po osjećaju bezbrižnosti. I sada znam tko je stanovao na kojem katu nebodera. Skakanje na laštik, igranje graničara, grupa traži grupu… Čak smo i festival u dvoru organizirali. Još imam u nosnicama onaj miris ljeta i mora, sladoleda iz čašice i krempita iz Bobisa. Onda je došao kraj sedamdesetih - "Groznica subotnje večeri", "Briljantin", hlače na zvono i bezbrižnost na kvadrat.
Cijela vaša biografija svjedoči o tome da ste umjetnička duša, kako vam se "desio" studij prava?
- Htjela sam studirati književnost, ali je, nažalost, nije bilo u Splitu. Kako sam već počela hodati s Tončijem, nisam se puno dvoumila, a i mojima je bilo draže da sam u Splitu. Pravo mi nije bilo strano. Tata Branko bio je okružni javni tužilac. Moja sestra Brankica je odvjetnica. Položila sam i pravosudni ispit u Zagrebu.
Jeste li ikad radili u struci?
- Natjecala sam se jednom za suca za prekršaje, ali nisam bila primljena. Sad kad se osvrnem, to je bilo dobro. Možda bi me odvelo u drugom smjeru, iako znam da bih uvijek pisala. Uvijek su mi bili bliži zakoni srca i duše nego oni papirnati. Od prava su mi ostale godine na sudu, gdje sam odrađivala staž sudačke pripravnice.
Kako je živjeti s čovjekom poput Tončija, takvim kreativcem i radoholičarem?
- To nije nimalo čudno. Pa i ja sam kreativac i radoholik. Istina, on ima ludu energiju, ali nisam ni ja od onih koji mogu puno dokoličariti. Nekako smo odrastali i sazrijevali skupa, znajući da smo takve osobnosti, koje su se čudesno namjerile jedna na drugu i koje se oslanjaju jedna na drugu u svemu. I u životu i u poslu, držimo se jedno drugog. Nadopunjujemo se.
Uvijek djelujete smireno, čime vas suprug ipak može izbaciti iz takta?
- Ako se trebamo prepirati, to je u procesu pisanja pjesme. Dogodi se da on ima jednu viziju pjesme, a ja bih drugačije. Moja poetika nasuprot njegovoj pragmatičnosti i trezvenosti. A možda je sve to dobro, jer se pročešljavanjem emocija dođe do pravog rezultata. Kad mislim da je nešto dobro, teško se toga odričem. Možda nekad i nisam u pravu. Sve je to dio rada, da bi se postiglo najbolje. Kreativno putovanje podrazumijeva i bonace i bure.
Kakvi ste kad se naljutite?
- Ili puno govorim, ili puno šutim.
Koja je tajna dugog braka?
- O braku ne treba filozofirati. Krenuli ste u zajednički život i štogod bilo, dobro ili loše, morate zajedno proći. Nema recepta. Ako ste na brodu, morate zajedno veslati. Ako vas more zalije, zalit će i onog drugog. Ako vas pomiluje, pomilovat će i onog drugog. U moru ljubavi treba se čvrsto držati. I sitnice… Uvijek su sitnice ono najveće. Kad ljudi vole, šutnja najjači je glas.
Jedan ste od najslavnijih parova u zemlji, koliko je to opteretilo vaš odnos - je li ikad bilo ljubomore, uspoređivanja...?
- Srećom, cijepljeni smo od dokazivanja ili bolesne ljubomore. Ne treba nešto što je lijepo prljati niskim porivima. Naša je ljubav dar s neba. Ne damo joj da uđe u zemaljske cipele i hoda blatnjavim ulicama. Ne gledamo u vrhove cipela, jer tako nikada ne bismo ugledali zvijezdu. Da proživim sto života s njim u četiri oka, malo bi bilo. Dobro je kad ti vrijeme proleti kroz pjesmu.
I vaša djeca su krenula vašim stopama, jeste li ih pokušali odgovoriti od te karijere ili vam je drago?
- Naša su djeca odrastala uz glazbu i u glazbi. Cijeli život im je pjesma u uhu, pa nije čudno da su krenuli našim stopama. Sami su izabrali svoj put. Mi smo ih podržali, jer nam je najvažnije da rade ono što vole.
Neke ste pjesme sin Ivan i vi zajedno napisali, kako izgleda taj proces "četveroručnog pisanja"?
- Ivan i ja pisali smo najviše za Doris. Neke pjesme napisao je sam, i glazbu i tekst. Tako i za ovogodišnju pjesmu za Doris na Melodijama Jadrana "Kopje jubavi". I za Marina. Napisao je cijeli novi album za Doris, koji će uskoro izaći. Pisali smo i za Petra Dragojevića, Danijelu, Domenicu. Ne smijem ga puno hvaliti, ali ima onaj stvaralački nerv. I Hana. Njen Dies Irae u Misi Mediterana toliko je moćan i fatalan da mi izmami suze.
Tko vam je više karakterno nalik - sin ili kćer?
- Ivan je senzibilitetom sličan meni. Zato lako radimo i surađujemo. Ima u našoj djeci i tatine odlučnosti i moje duše, i njegove energije i moje mirnoće. Ima svega toga, ali oni su prvenstveno svoji.
Što vam je u njihovom odgoju bilo najvažnije?
- Najljepše je za roditelja promatrati genski crtež koji si dao svojoj djeci i kako ga oni popunjavaju, nadopunjuju i ucrtavaju ono svoje. Kad postanu ljudi, vidiš kakav si posao napravio. A to je najbolje što smo Tonči i ja napravili. Odgovorne ljude, koji znaju osluškivati. I znaju kad treba biti za nekoga tu. Koji znaju kojim putem kroz život. Talentirani su, ali ipak sam mama, pa ne bih puno o tome. Oni će sami ispisati svoje.
Je li vam bilo teško kad su vam djeca otišla od kuće, jeste li osjetili prazninu?
- Ne osjećam prazninu, zapravo osjećam puninu jer naša djeca i kad odu, nisu daleko. Sve nas je više i uvijek nađemo vrijeme da se okupljamo, blagujemo, smijemo, prepiremo i iznad svega - volimo.
Hanina kćerkica Alba trenutačno je zvijezda vaše obitelji, viđate li je svakodnevno i kako provodite zajedničko vrijeme?
- Ja se i ne odvajam od Albe. Ona je moje dobro jutro i laku noć. Ujutro pozdravljamo more, ptice, brodove, kućice, a isto tako i uvečer nabrajamo sve po redu. Kad me zagrli ručicama, osjetim da imam cijeli svijet u šaci. Počinje brbljati i sad je najslađa. Sve pjesmice koje smo joj Hana i ja napisale sad već pjeva s riječima. Naime, Hana je otvorila Hana baby Channel s dječjim pjesmama, uspavankama i brojalicama. Neke dijelove i sama pjeva. Naravno da je čuvamo kad god treba. Nije to čuvanje. To je ljubav do svemira. Kad misliš da se srce ne može više rastegnuti, može. A i treba, jer dolazi još jedna ljubav. I treba znati da joj kod nas ne može biti tijesno.
Što radite kad niste žena, majka, kraljica, baka, spisateljica? U čemu još uživate?
- Osim što volim čitati i pisati, volim gledati filmove i serije, posebno obožavam dokumentarce. Volim otići u kazalište. Obožavam umjetnost, pa sam tako i u svom romanu "La Petite Marie" oživjela Modiglianija i dala mu da bude jedan od glavnih protagonista. Isto tako, u "Moje ljeto s Picassom" sve se vrti oko Picassove slike. Volim putovati i skupljati dojmove i sličice s putovanja za nove knjige.
Koliko ste ih dosad napisali?
- Ukupno trinaest: zbirku poezije "Jutrooki", knjige bajki i priča "Čampro" i "Lonac za čarolije", fantasy romane "Maksove šumotvorine" i "Oči u oči s nebom", romane za mlade "Moj tata je lud za mnom", "Moja baka ima dečka", "Moja sestra je mrak", "Moji misle da ja lažem", "Moje ljeto s Picassom" te "Moj Titanic ne tone", za koji sam dobila nagradu Anto Gardaš 2019. za najbolji roman za djecu i mlade. Napisala sam i romane za odrasle "Gen anđela" i "La Petite Marie". Raduje me što su mi pjesme i priče u čitankama. U Najljepšim pričama svijeta, s Andersenom i braćom Grimm. U tako dobrom društvu. Napisala sam i stihove songova za tri mjuzikla. "Pacijenti", na libreto Mira Gavrana, "Žuta minuta", na libreto Igora Barberića i Weidlicha, te "21 gram sreće" na libreto Ivice Ivaniševića. Za prvi je glazbu uradio Tonči, drugi su uglazbili Tonči, Ivan i Hana, a za treći je glazbu radio Ivan.
O čemu govori vaš nedavno objavljeni roman "La Petite Marie"?
- To je saga o tri generacije žena jedne obitelji. Počinje u Splitu, na živopisnoj pozornici Mediterana s početka dvadesetog stoljeća, pa se odmetne u Pariz i prati umjetnički milje Pariza, umjetničku avangardu i običan puk. Radnja se isprepleće u Splitu i Parizu, kroz lijepa vremena i nevremena, kroz kataklizme dvadesetog stoljeća, pa prati i Drugi svjetski rat, bombardiranje Splita, Pokret otpora u Francuskoj, eru šezdesetih, pa sve do današnjih dana. To je jedno emotivno putovanje kroz vrijeme i kroz srce. Potraga za izgubljenim koncima identiteta. A najvrednije putovanje je ono kroz vlastito srce. Najvažniji motiv u mom pisanju i životu je ljubav. Ona se provlači kroz vremena i nevremena. Ona je alfa i omega svega.
Roman je dobio odlične kritike. Neki su vas zbog poetičnosti i emotivnosti usporedili sa Zafónom... Koliko vam znače pohvale iz branše?
- Da, izašlo je i drugo izdanje knjige. Osobito mi znače riječi Julijane Matanović, koja je vrlo emotivno predstavila moju knjigu, rekavši kako netko tko je toliko uspješan u stihovima na glazbu zaslužuje biti u vrhu hrvatske književnosti. To što knjigu oni koji su je pročitali nisu ispuštali iz ruku, a mnogi su i zaplakali, smatram njenim najvećim uspjehom. Kao i riječi podrške Milane Vuković Runjić, koja je objavila moj "Gen anđela", Diane Zalar i Mire Gavrana.
Prešli ste šezdesetu, kako održavate mladolikost i njegovan izgled?
- Lako je dobro izgledati kad si mlad. No, čovjek ne treba biti rob izgleda i kukati zbog svake bore. Godine treba nositi dostojanstveno. Paradoks je da svi žele doživjeti stotu, a umiru od straha kad se godine počnu nagomilavati. I naše nesavršenosti smo mi. Izaći ćemo s njima na kraj. Najvažnije mi je da puno hodam. Volim brzo hodati. Tu je i moj ergometar te kombinacija vježbi koja mi najviše odgovara. Zatim blagotvorni tretmani za kožu i divne kreme moje prijateljice Rije Devčić. A svi znamo da čovjek najljepše sjaji iznutra. Nema alkemije, samo kemija. Ljubav je najbolja kozmetička torbica svake žene.
Uskoro ćete na ljetovanje u Staniće, obiteljsku ljetnu bazu, koje ćete knjige ponijeti sa sobom?
- U Staniće ću ponijeti svoj fantastični roman za mlade koji dugo čeka da ga završim i koji planiram objaviti u idućoj godini. Jedva čekam završiti ovaj roman, da počnem pisati idući. A nosim i knjigu "Više od jednog života", priču o Oscaru Wildeu Gerarda Hanberryja i "Kirku" Madeline Miller.
Kakvi su vam poslovni planovi za budućnost?
- Uskoro mi izlaze dvije slikovnice. A nove pjesme? Ne bojim se da ih neće biti još mnogo.
Styling Katija Čizmić
Frizura i make-up Josip Lijić
Snimljeno u hotelu Briig, Split
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....