Samouki glazbenik iz Rijeke našoj novinarki, koja ga poznaje od mladosti, ispričao je kako je od samoukog muzičara postao jedan od najboljih ljudi u industriji, što ga je spojilo s Nikom Turković te se prisjetio djetinjstva kad je prebirao po tipkama sintisajzera - i tako odredio svoju budućnost.
Ivan Pešut jedan je od naših poznatijih gitarista koji je surađivao s najvećim hrvatskim zvijezdama, paralelno stvara i svoju glazbu, a u posljednjih nekoliko godina ostvario je svoj dječački san i postao nagrađivani producent. Radio je na albumima Nike Turković, Mije Dimšić te Matije Cveka s kojim je ove godine osvojio Porin za najbolji pop album, a njegov istančani potpis struka itekako prepoznaje. Bez obzira na životni i poslovni tempo, gdje je na turnejama pratio najveće glazbenike poput Severine i Massima, nikada nije napustio svoj rodni grad - Rijeku. Uz bezuvjetnu podršku roditelja, gradio je svoje malo glazbeno carstvo, gdje danas sigurno plovi i producentskim vodama, a za svoj novi autorski album "Wanderlust" nagrađen je Porinom za najbolji instrumentalni album. Iako ima 41 godinu, smatra da mu umjetnost pruža da zadrži stanje uma dječaka koji se i dalje uči odraslom životu. Ivana poznajem gotovo cijeli život. Prije više od desetljeća, nekolicina nas koja će se nekoliko godina kasnije razbježati svatko u svom pravcu, bili smo dio jedne zajednice, odnosno društva koje se povezalo i uživalo u čestim druženjima. Ponekad u prirodi, ponekad u nečijem dnevnom boravku ili glazbenom studiju. Bili smo tamo i pripremali se za život odraslih. Od Damira Kedže, do pijanista Zvjezdana Ružića, pa sve do još nekoliko tada zaigranih glava koji su postali slikari, ilustratori, ozbiljni glazbenici, poduzetnici… stvaraoci. Bili smo tamo i Pešut i ja. Smijali se, stvarali uspomene koje su danas potpuno neizbrisive.
Napisat ću Pešut jer ga, kaže, samo mama zove Ivan, a i ona se zna zabuniti. Naša prva druženja započela su u jazz baru Tunel, gdje su se svaki ponedjeljak odvijale jazz večeri i gdje je nekoliko već tada vrhunskih muzičara uživalo u svojim instrumentima, improviziralo, družilo se, izmjenjivalo znanje, planove i snove. Zaista, kad pogledam s odmakom, ne želim pretjerati niti malo, ali znam da sam gledala supertalentirane ljude kako se igraju glazbom bez trunke opterećenja, ega i nekog posebnog cilja. Nisu samo svirke obilježile te dane - nekad se sve svodilo na to da petnaestero ljudi boravi u istoj prostoriji, dok jedan svira klavir, drugi pjeva, treći nešto udara po bubnju, dvoje slažu puzzle, troje gleda neki YouTube video o slikarstvu, a ja ispitujem Pešuta zašto su mu police pune legića i kako ih uspijeva tako precizno i tematski posložiti. Danas shvaćam da nikada nije izgubio dječaka u sebi.
Spletom okolnosti upoznao me je s Nikom Turković. Pešut je počeo surađivati s njom još tijekom njezinog studija u Londonu, a meni ni na kraj pameti nije bilo da ću se jednog dana baviti video produkcijom. Nekoliko godina kasnije, Nika i Pešut snimili su njezin prvi singl za pjesmu "U mraku", a ja sam producirala taj videospot, pa i svaki sljedeći na njezinom prvom albumu.
Vječito smo bili daleko, a opet blizu, i nekako intuitivno imali dozu poštovanja prema međusobnom rastu – i profesionalnom i privatnom.
Nagrada Porin i priznanje struke
Ipak mi je najdraža priča vezana za njegove početke. Jer osim što je samouki glazbenik, njegov je put bio drugačiji, baš kao i njegova glazba. Danas je dobitnik Porina u kategoriji najboljeg producenta - zanimanja u koje je oduvijek htio uskočiti. Kao što sam spomenula, nedavno je dobio Porin za najbolji instrumentalni album, što je potvrda da ga struka itekako percipira.
"Puno mi znači bilo koja nominacija za nagradu. Ova mi izaziva poseban osjećaj, s obzirom na to da je moj dječački san bio upravo – postati producent. Naravno da sam istovremeno zaista htio biti gitarist, imati bend, svirati koncerte, ali paralelno sam najviše htio raditi ono što su radili moji uzori u to vrijeme. Ušao bih u studio kao gitarist, i promatrao cijeli taj proces sa željom da budem na njihovom mjestu. S vremenom, kada bih i ulazio u produkcije za druge, postalo mi je naporno „opravdavati” svoje odluke i ideje. Ali takav je svaki početak. Iako sam oduvijek bio siguran u svoje ideje, često bi na mene gledali kao na klinca od kojeg se nije tražilo da riskira s idejama i zvukom, ljudi se vole držati sigurnog zvuka, kako bi se reklo – ono što se zna da prolazi. Mene je interesiralo sve osim toga. Postoje dva načina kako se radi ovaj posao; tako da netko dođe i nešto naruči kao proizvod i zna što treba od tebe. A postoji i kreativni proces, koji je zapravo meni najprirodniji – kada daš producentu slobodu da na tvom praznom platnu krene slikati svoju viziju. Naravno da je to u jednom trenutku zajednički proces, ali producent mora svakako biti kreativna sila u stvaranju, a ne uslužna djelatnost. Danas mi ljudi pružaju mnogo veću količinu povjerenja, a to dogodilo s vremenom, iskustvom i rastom. Nika Turković je prva koja mi je dala slobodu da doslovno napravim što mislim da je najbolje, pa je tako nastao album "11". Od tog trenutka sve se promijenilo. Ljudi su htjeli da im u njihovim pjesmama ipak dam nešto svoje. Što se tiče autorstva u tekstovima, zapravo više sudjelujem u fonetici. Naglasci, semantika tj. kakvo značenje daje tekst ako nije ispravno formiran. Kao profesor jezika, dam si to za pravo (smijeh), ali ne smetam drugima u pisanju kao takvom. Moja domena su ipak melodije", rekao je.
Početak, slučajnosti i posložene zvijezde
Prvi instrument bio mu je sintisajzer. Od malih je nogu lupao po čemu god je stigao, a onda rekao roditeljima da bi volio probati i "tipkati". Roditelji su ga od početka podržavali u njegovim željama i idejama, i ono što je možda specifično za njegov put je to što je nekoliko instrumenata naučio svirati sam. "Sve je krenulo obrnuto; prvo sam počeo stvarati glazbu, a onda tek krenuo istraživati teoriju da provjerim što točno radim. Sjećam se i kada sam polako krenuo na tečajeve, profesori bi često rekli mojim roditeljima: ‘Imao je zadatak koji mu se očito nije dalo izvršiti, ali je odlučio isporučiti nešto potpuno svoje.‘ Vjerujem da je to bio prvi pokazatelj da ću teško slijepo pratiti pravila u svojoj kreativi. Koliko god taj put možda nije imao svoj uobičajeni redoslijed, izgleda da je imao smisla. U trenutku kada sam prvi put uzeo gitaru u ruke, znao sam da je to to. Zaljubio sam se u zvuk, i poprilično brzo svladao i shvatio što mi sve pruža. Moj prvi ozbiljan bend je svirao veliki dio Šajetinog repertoara pa smo im ponekad svirali kao predgrupa. Mali su to krugovi pa smo se uvijek susretali i viđali na svirkama, ali trenutak kada sam postao član njegovog benda je poprilično smiješan. Svirao je na maturalnoj zabavi moje škole na koju njihov gitarist nije mogao doći pa me Šajo, čim me primijetio, pitao mogu li uletjeti. Tada sam bez problema odsvirao cijeli set i potpuno slučajno postao stalni član benda. Nakon toga, stvari su se počele odvijati prirodno. Kad te nešto čeka, samo treba doći tvoj trenutak. Nakon nekog vremena postao sam zamjena u Severininom bendu te uskoro nakon zamjene i stalni član. Ne znam je li sve stvar slučajnosti, sudbine ili mikrotrenutaka, ali čini mi se život uvijek nađe način da ti sve servira, ali naravno, dokle god ti sam predano radiš na svojim vještinama", priča.
Suradnja s najvećima
Znali smo se vidjeti nakon što bi se vratio s koncerta sa Severinom. Uvijek smo se smijali da ljudi najćešće postavljaju uvijek isto pitanje za te posebne i velike, koji su nam pomalo daleki. Uvijek bih ga ispitivala kako mu je bilo na koncertu, čak su me i nervirali njegovi potpuno smireni odgovori. I znao je točno gdje je bio, pred koliko ljudi, koliko je energije primio iz te publike, i koliko ga Severina sama cijeni kao muzičara. Znao me izluditi, ali tada sam također od njega učila što znači biti profesionalac. ‘Dugo vremena bio sam orkestralni član mnogih manifestacija, pa sam tako svirao za puno izvođača. I dugo sam promatrao kako se tko odnosi prema tome što radi. Tko je kakav na bini, kako se odnosi prema bendu, prema publici, na samoj tonskoj probi. U tom trenutku ti je apsolutno jasno zašto je neka osoba posebna u odnosu na ljude koje ne primjećujemo toliko. Postoji određena radna etika koju ima svaki veliki izvođač, ali naravno da nije sve u tome. Uvijek kažem da su ti ljudi iznimni, njihovom pojavom u prostoriji osjetiš da su veličina, da se u prostoriji promijenila energija, da je među 300 ljudi – ušla Severina. Navodim je kao primjer, jer sam s njom odradio godine turneja i koncerata, na kojima sam zaista još jednom potvrdio činjenicu, da sve kreće od vrha. Iza nje postoji velika mašinerija ljudi, i svatko ima svoju funkciju, ali bez njene energije i sigurnosti kojom vlada pozornicom, ništa ne bi bilo kao što je‘, objasnio je. Zanimalo me je i što Severina misli o svom suradniku, pa sam joj se javila. "Ono do čega mi je uvijek bilo jako stalo su dobri muzičari jer je to moje pogonsko gorivo. Pešut je najbolji gitarist u svemiru, sve, odlično zvuči, a ne nameće se i ne nadmeće se. Jednostavno stane i šprica na sve strane svoj talent. Zajedno smo od 2006./07. došao je vrlo mlad u bend. Ponosna sam jer je postao i ozbiljan producent, ove godine i ovjenčan sa nekoliko Porina. Ta gitara mu tako dobro stoji, a i zgodan je. Mislim da su nam cure dolazile zbog njega na koncerte, ali nije laka roba. Zajedno smo izvrstan tandem iako me vara s Nikom Turković", rekla je splitska glazbenica.
Povjerenje, sloboda i prekretnica
"Iako ne volim izdvajati imena, postoji važan razlog zašto je album "11" Nike Turković toliko poseban. Ljudi teže biti autentični i hrabri, a teško im je pustiti uzde sigurnosti. S Nikom se to oslobađanje događalo kroz stvaranje svake pjesme, i ako ga pažljivo poslušaš, shvatit ćeš da svaka stvar ima svoj stil i da smo se igrali glazbom na ispravan način a ujedno, na taj način dobili i određeni identitet. Izdvojit ću taj projekt jer je me vratio u ideju da ponovo produciram singlove i albume pa je zato iznimno važan za moju priču. Mogu reći da je Nika možda i pokrenula taj moto - dajte mu da se igra, da vam donese nešto svježe. Zbog te slobode i sinergije u stvaranju, za taj sam projekt jako vezan i ponosan. A tek smo krenuli", kaže Pešut. Nika, pak, za njega kaže da su prvo prijatelji, a tek onda poslovni suradnici, što im ide u prilog. "On je bio prva osoba koja mi je rekla da ako se planiram ozbiljno baviti ovom poslom, da ćemo to raditi zajedno, i tako je i bilo. U njega imam potpuno povjerenje što god radila, pa je Ivan i moj producent, moj koautor i voditelj benda. Sve u svemu, meni nezamjenjiva osoba u poslu, a bome i u životu", kaže Turković.
Wanderlust – autorska hrana i pogon za daljnje stvaraštvo
Ove je godine stigao još jedan Porin za njegov autorski album instrumentalne glazbe. Kako je s druge strane bilo stvarati svoju osobni projekt dok istovremeno sa strane čekaju tuđi aranžmani? Složili smo se da svatko od nas mora posvetiti trenutak onom nečem svom osobnom, kako bi ga to uopće nahranilo da radi dalje i za druge. Svojevrsni kreativni pogon. Tako je bio potreban i Wanderlust.
"Kada sam odlučio objaviti novi album, trebao se zvati Sketch book kao zbirka skica, jer sam htio da ideje ne budu prearanžirane i da zadrže svoj sirovi oblik. Htio sam prirodni zvuk žica i toplinu te da izvedbe ne budu pretjerano pretenciozne. Kada su skoro sve skladbe bile na okupu mi se činilo da skladba "She left the room (Wanderlust)" ima podnaslov koji zapravo opisuje sve što taj album jest. Wanderlust je stoga skup nekih mojih emocija i priča, za koje bih zapravo u suštini htio da djelomično ostanu malene tajne. U planu mi je napraviti i kratke video uratke gdje ću pričati o pjesmama s albuma i inspiraciji iza njih. Mislim da ću ih tako najljepše opisati i najbolje povezati, pošto je Wanderlust zapravo putovanje kroz zvučne i imaginarne slike", rekao je.
Rijeka – utočište i dom
Kako smo odrasli u istom gradu, razumjela sam riječi kojima mi je počeo opisivati Rijeku. Rijeka je oduvijek dom, sigurna luka, mjesto bezbrižne mladosti, manje sredine, mjesto gdje smo nalazili svoj identitet – pa onda s njim odlazili izvan svoje sredine. Tko se putem nije izgubio, veliki je sretnik.
‘Rijeka je grad u kojem sam izgradio svoj identitet. Kvart, škola, mjesta gdje smo se kretali... Imao sam lijepo i bezbrižno djetinjstvo, roditelje koji ne samo da su podržavali moje želje i snove, već su ih i poticali. Što je predivno. Brat koji mi je cijelo odrastanje stvarao "soundtrack za život" tako što je u našoj kući uvijek svirala glazba. To su prekrasna rana sjećanja. Prijateljstva koja sam stekao u osnovnoj školi, nastavila su se u srednjoj, pa tako i na fakultetu. Beskrajno sam zahvalan na podršci obitelji, prijatelja i djevojke Jelene. Oni su uvijek tu uz mene i na neki način me uzemljuju.
Bezuvjetna podrška roditelja
Iako sam se uvijek pitala što bi bio Pešut da nije glazbenik, zaključili smo da je jedini logičan odgovor – filozof! Osim što je završio Filozofski fakultet, uspio mi je objasniti povezanost jezika i glazbe, te informatike i glazbe. Sve je u nekom obliku povezano ili ovisi jedno o drugome. A kao i svaki kreativac, teško je zamisliti sebe u nekoj potpuno drugačijoj ulozi. Tu dolazimo do ključne stavke, a to je privilegija da tijekom života zapravo nikada sebi nije postavio pitanje; što ako ovo ne uspije?
"Počeo sam veoma rano, pa se nisam stigao opterećivati hoću li od glazbe moći živjeti. Imam sreću da je moj otac radio sve što je bilo u njegovoj moći da ja svoje želje živim. Osiguravao mi je opremu i poticao je moj rad, tako da je sve išlo ka tome - da ne postoji opcija da ja od glazbe ne živim. Nekako mi je to uvijek bilo vrlo jasno i čisto. I mislim da je taj konstantni rad doveo do toga da nikada nisam zapravo zastao i zapitao se "hoću li moći?" - stanje uma je velika stavka, ali svakako ne umanjujem činjenicu da su roditelji kroz sve to čvrsto držali leđa. Kada bi se umjetnici malo manje bojali za svoju egzistenciju, možda bi stvarali s više hrabrosti, navijam da dođe i to vrijeme", kaže. Na pitanje što je nužno za uspjeh na glazbenoj sceni odgovara: "Svakako javim čim uspijem."