Pola godine prošlo je od početka rata u Ukrajini i dok mnogi gledaju kako tu napaćenu zemlju pod svakodnevnim ruskim napadima što prije napustiti, hrvatskoj veleposlanici u Kijevu Anici Djamić to ne pada na pamet. Njezino ime hrvatskoj je javnosti postalo poznato zbog hrabrog istupanja i redovitog izvještavanja za naše medije unatoč opasnom okruženju. Jedina je ženska veleposlanica koja je po vlastitoj želji i u dogovoru s hrvatskim vlastima cijelo vrijeme ostala u Ukrajini, a nedavno je, prvi puta u godinu dana, nakratko stigla u posjet domovini. Između ostalog, iskoristila ga je za druženje s ukrajinskom djecom u dobi od sedam do 14 godina koja su došla na desetodnevni odmor u hostel grada Bjelovara u Novom Vinodolskom. Riječ je o djeci ukrajinskih policajaca, vatrogasaca i branitelja čiji su očevi, poginuli, nestali, zarobljeni ili ranjeni pa je susret bio posebno dirljiv. Djeca su veleposlanici otpjevala ukrajinsku domoljubnu pjesmu, recitirala i darovala crteže, a ona njima, ljubaznošću Hrvatske turističke zajednice, majice s hrvatskim znamenitostima.
Posjetu malih Ukrajinaca organizirala je nekadašnja političarka, a danas predsjednica udruge Hrvatska pomaže Đurđa Adlešič, no ključnu ulogu u povezivanju odigrala je Anica Djamić. Ona je povezala Đurđu Adlešič s uredom ukrajinske prve dame Olene Zelenske, s kojom se dosad susrela više puta.
"Kad sam prvoj dami i njezinim suradnicima predložila da djeca dođu u Hrvatsku, reakcije su bile vrlo pozitivne. Hrvati i Ukrajinci su sličan narod, empatični smo, a i naša su djeca nekoć prošla rat. Zato već imamo odjeke iz ureda prve dame da su zadovoljni i veoma zahvalni napravljenim. Olenu Zelensku upoznala sam prije dvije godine na druženju ženskih veleposlanica i već je tada na mene ostavila pozitivan dojam. Ona je jako smirena i samozatajna osoba, a u ratu se pokazalo da čvrsto stoji uz svog supruga. Time je dodatno zadobila moje simpatije, ali i simpatije cijelog ukrajinskog naroda. Ovo je tek početak naše suradnje koja će se zasigurno nastaviti", kaže Anica Djamić, koja je prema Ukrajini osjetila bliskost čim je 2019. došla na mjesto veleposlanice u Kijevu.
Zato sve vezano za tu zemlju prima s puno emocija, a jedan od događaja koji će joj zauvijek ostati u sjećanju je odavanje počasti djeci poginuloj u ratu kojoj su, uz ukrajinski državni vrh, prisustvovali i veleposlanici.
"Do lipnja, kada se to događalo, u Ukrajini je poginulo 261 dijete. Veleposlanici su pozvani u park sv. Sofije, gdje su na jednom drvetu bili postavljeni zvončići koji su treperili i zvonili na vjetru. Svaki od nas dobio je po jedan zvončić i stavio ga na grančicu. Ceremoniji je prisustvovala majka koja je izgubila sina i otac kojemu je poginulo dvoje djece. Ispričao je kako su djeca sa svojim djedom pokušali automobilom pobjeći iz Buče, gdje su Rusi napravili masakr. Bili su ranjeni, ali neprijatelj nije dozvolio da im pomognemo. To me jako potreslo. Kad čujete takve priče iz prve ruke, ne možete ostati ravnodušni", kaže Anica Djamić i dodaje da ju fascinira hrabrost i dostojanstvo Ukrajinaca. "Oni su narod koji trpi, ali ne jauču i ne žale se. Stisnu zube i idu naprijed. Zato kad su me prijatelji proteklih mjeseci pitali kad se vraćam u Zagreb, moj odgovor je bio: "Ako me to pitate, znači da me dovoljno ne poznajete", govori veleposlanica Djamić.
U njezinoj hrabrosti ne mogu je pokolebati ni stalne zračne uzbune u Kijevu. Naime, u ukrajinskom glavnom gradu dnevni ritam diktiraju sirene. Dnevno ih je između pet i deset, a najteže joj padaju one noćne jer razbijaju san.
"Obično je jedna u tri, a druga u pet ujutro. Kako zgrada u centru grada u kojoj stanujem nema adekvatnog skloništa, odlazim do obližnjeg hotela koji ima podzemnu garažu. Ako je sve u redu, na poslu sam u osam i cijeli dan mi prolazi u radu - osim kad nas sirene prisile da se sklonimo. Sreća da Kijev ima odličnu protuzračnu obranu inače bi bio poprilično uništen. U najvećoj opasnosti dosad sam se našla u lipnju, kad su rakete pale blizu ambasade, a nije bila oglašena uzbuna. Srećom, nisam ni strašljiva ni paničarka. Imam spartanski pristup životu i smatram da ne treba obraćati pažnju na svaku sitnicu. Nemam vremena za strah jer sam u teškim trenucima fokusirana na rješavanje problema. Puno mi znači potpora premijera, ministra vanjskih u europskih poslova i cijelog ministarstva te Ureda predsjednika, jer znam da nisam sama i da netko o meni itekako vodi računa", kaže Anica Djamić.
Nakon posla obično prošeta ulicama Kijeva, koje na prvi pogled izgledaju kao da u toj zemlji ne bjesni rat. Pune su ljudi i sve je otvoreno: kafići, restorani, dućani, muzeji... No kad zasvira uzbuna, sve opusti i grad se zaledi u trenutku. U dućanima ostaju kolica puna stvari, na stolovima restorana puni tanjuri, čaše... Opskrba je dobra i ničeg ne nedostaje osim goriva pa se jedno vrijeme dnevno po automobilu moglo kupiti samo 20 litara.
"Ljudi žive tako da pokušavaju zadržati privid normalnog. Puno im znači to što su se stranci počeli vraćati u grad. Ljeto još uvijek traje, dani su duži, toplo je i sve je puno zelenila pa je sve drugačije nego u veljači, kad je počeo rat u Ukrajini. Tada je u zemlji bilo stotinjak Hrvata, a sada ih je petnaestak i sa svima smo u kontaktu", kaže Anica Djamić.
Slobodno vrijeme najradije provodi smišljajući nove projekte. Posebno su joj dragi oni vezani za poduzetnice iz Ukrajine, s kojima je prošle godine posjetila Hrvatsku. Najdraži hobi joj je kuhanje pa rado prima goste i za njih priprema hrvatske specijalitete.
"Obično za predjelo poslužim pršut, sir i pastu od maslina - uvijek iz Hrvatske. Radim kremastu juhu od tikve u kojoj nema vrhnja, a za glavno jelo ribu - svježi bakalar uz blitvu ili pečenku s mlincima. Za desert je torta od maka bez brašna ili mousse au chocolat bez maslaca. Na tržnici nađem gotovo sve što i na našem Dolcu - osim svježeg sira koji je ondje suši ili buća, koje ne poznaju. Nisu to neki specijaliteti, ali kad se voli kuhati, gosti to i osjete!", kaže hrvatska veleposlanica.
U slobodno vrijeme rado čita, pogotovo duhovnu literaturu i sve što je vezano za njezin posao.
Ljubav prema čitanju i povijesti usadio joj je otac, koji se bavio proučavanjem starije hrvatske književnosti.
"Odrasla sam u klasičnoj zagrebačkoj građanskoj obitelji. Moji roditelji su bili časni ljudi koji su me odgajali više primjerom nego riječima. Završila sam Klasičnu gimnaziju i Pravni fakultet u Zagrebu, a san mi je bio postati sutkinja", priča Anica Djamić.
No umjesto toga, igrom slučaja je otišla u Belgiju na usavršavanje francuskog jezika i došla u kontakt s institucijama Europske zajednice. Nakon položenog pravosudnog ispita u Zagrebu, otišla je u Bruxelles na praksu, a poslije u Brugges na, gdje je kao stipendistica Europske komisije još godinu dana studirala pravo na College of Europe.
Po povratku u Zagreb, započinje njezin poslovni put karijerne diplomatkinje. Sredinom 90-ih radila je u Uredu predsjednika kao pomoćnica savjetnika za vanjsku politiku, a od 2006. do 2009. kao savjetnica za europske integracije. Bila je i predstavnica RH pri Vijeću Europe u Strasbourgu. Prije odlaska u Ukrajinu 2019. četiri je godine bila veleposlanica u Švedskoj.
"Kad sam došla u Ukrajinu, shvatila sam koliko malo znamo o tom narodu. Oni su mahom visokoobrazovani, vrlo dragi i ništa im nije teško. Rat u toj zemlji, koju sam zavoljela punim srcem, i mene je promijenio kao osobu. Još ne mogu riječima točno opisati kako, ali osjećam da sam postala drukčija – humanija, empatičnija, još više altruistična... Nakon godinu dana došla sam prvi puta u Hrvatsku odmoriti se i napuniti baterije, no uskoro se vraćam u Ukrajinu. Svim svojim bićem osjećam da je u ovom trenutku moje mjesto u toj zemlji", kaže Anica Djamić.
Hrvatska pomaže
Otkad je 2011. otišla u političku mirovinu, bivša potpredsjednica Hrvatske Vlade, saborska zastupnica i gradonačelnica Bjelovara Đurđa Adlešič bavi se radom u nevladinim organizacijama, a od 2014. je predsjednica udruge Hrvatska pomaže, organizatora boravka ukrajinske djece u Novom Vinodolskom. Riječ je o udruzi čija je glavna djelatnost informiranje o opasnostima od mina i psihosocijalno osnaživanje djece koja žive u ratnim okolnostima pa su tako i djeca iz Ukrajine osim uživanja u moru, raznim radionicama i izletima prošla edukaciju na tu temu.
"Ovo je drugi puta ove godine da nam dolaze mali Ukrajinci, a prije toga su bila djeca iz Iraka, Sirije, Armenije, Bosne i Hercegovine... S Ukrajinom surađujemo već godinama, no otkad je tamo počeo rat suradnja se intenzivirala. Ovo je prvi put da su djeca odsjela u hostelu grada Bjelovara, za što zahvaljujemo gradonačelniku Bjelovara Dariju Hrebaku, a veliku pomoć nam je pružio i gradonačelnik Novog Vinodolskog Tomislav Cvitković", kaže Đurđa Adlešič, koja tvrdi da joj politika ne nedostaje.
Danas živi puno sporije, no njezin suprug Staško Adlešič, dobro zna da ne može potpuno mirovati. Osim aktivnostima u udruzi, vrijeme ispunjava druženjem s jednogodišnjom unučicom Lotom, kćeri njezinog sina, diplomiranog ekonomista Valentina Adlešiča.