Prije godinu dana legendarni radijski i TV voditelj Vojo Šiljak smijao se u lice vlastitoj nevolji, ali mu je u međuvremenu smijeh prisjeo jer je njegova zgrada dodatno oštećena od posljedica petrinjskog potresa.
- Nevjerojatno zvuči činjenica da obnova u ovih 12 mjeseci nije ni započela, a statika naše zgrade, izgrađene početkom 20. stoljeća u donjogradskom bloku u blizini Britanskog trga, dodatno je narušena od posljedica prosinačkog potresa. Otada prema preporuci ovlaštenih statičara naša zgrada više nije pogodna za stanovanje, a opasno je u nju čak i ulaziti. I tako će ostati sve do završetka njezine sveobuhvatne konstrukcijske obnove za koju, koliko mi je poznato, trenutačno ne postoje nikakvi rokovi.
- Sa suprugom Đurđom sam i dalje u podstanarstvu na Trešnjevci, u stanu koji nam je prijateljica ustupila na korištenje. No, u tuđem stanu, koliko god bio lijep i ugodan, nije lako živjeti, jer to nije naš dom. Po prirodi nisam pesimist, dapače, ali mi sve više izgleda da se nikad neću vratiti na staru adresu, jer mi, kako u pjesmi kaže Arsen Dedić, teče odjavna špica. Svojim starim kvartom u blizini Britanskog trga danas mogu samo prošetati, jer više nema ni zajedničkih druženja s bivšim susjedima u našem kućnom dvorištu.
- Nakon petrinjskog potresa, naime, dogovaranje daljnjih zajedničkih akcija oko sanacije i uređenja zgrade na vlastitu ruku nema nikakvog smisla. Uz dobru volju suvlasnika i stanara potrebni su dobra organizacija, financije te stručna podrška u planiranju i realizaciji, kako bismo se svi mi, koji smo se nakon potresa morali iselili iz središta grada, što prije vratili kući. I ponovno bili svoji na svome.
Čitajte i: Vojo Šiljak: 'Smijem se vlastitoj nevolji, stan je ispražnjen i sad ga čuva fotografija s vjenčanja'
Ana Petričević Gojanović: Zagreb je postao nesigurno mjesto
Vlasnica PR agencije i jedna od osnivačica udruge građana SOS Zagreb kojoj je cilj brza, poštena i odgovorna obnova grada kako bi se u njega vratili život i sigurnost ističe težinu zagrebačke situacije.
- U potresu je oštećeno više od 25 tisuća stambenih objekata te više od 400 institucija, među kojima su škole i bolnice, a u ovih godinu dana nije se počelo raditi - baš ništa. Hodamo Zagrebom u strahu da nam nešto ne padne na glavu i centar, koji je u međuvremenu napustilo više od 20 tisuća ljudi, izgleda otužno - što stanara, što poslovnih subjekata. A nije samo centar u pitanju već i ljudi u Markuševcu, Čučerju i okolnim naseljima gdje se također ne radi apsolutno ništa. Ljudi su ostavljeni sami, a taj nemar institucija i vladajućih potpuno nam je nerazumljiv i nedopustiv.
- Petrinjski potres, koji je dodatno oštetio Zagreb, bio je okidač da osnujemo udrugu - jer smo bili ljuti, očajni i frustrirani što se u devet mjeseci ništa nije pomaknulo s mrtve točke. Među osnivačima su osobe koje su pretrpjele veliku štetu u potresu, neki arhitekti, građevinari i statičari, ali i pravnici koji su jako bitni - jer se laik ne može probiti kroz šumu neprohodnih propisa te previše kompliciran i kompleksan Zakon o obnovi. Pokušavamo nešto pokrenuti, obraćamo se institucijama, vršimo pritisak da se smanji količina potrebnih dokumenata i činimo sve kako se Zagreb ne bi zaboravio - iako to sada tako izgleda.
- I sama sam prošla teški period jer je stradao naš ured nedaleko od Britanskog trga, iz kojeg smo se morali odseliti nakon potresa na Banovini. Doživjela sam to kao privatni poraz jer obožavam taj dio grada u kojem još živi duh starog Zagreba, ali sam zbog sigurnosti svojih zaposlenika morala donijeti takvu odluku i odseliti se na drugu adresu.
Čitajte i: Liječnica koja je spašavala Palčiće u Petrovoj: ‘Još uvijek imam osjećaj da je potres i kad nije...‘
Dragan Despot: Bez ljudi nema ni grada
Prvak zagrebačkog HNK još nema krov nad glavom, obitelj mu živi u vikendici na Braču, a on s ostalim stanarima svoje zgrade u centru pokušava krenuti u obnovu jer je izostala pomoć grada i države.
- Danas sam puno mirniji nego prije godinu dana, nisam više depresivan, razočaran i bijesan jer se nitko ne može ljutiti na prirodu i potrese, ali može na grad, državu i institucije kojima je zadatak da brinu o ljudima. To je izostalo pa više i ne očekujem nikakvu pomoć. Pomogli su nam naši najbliži - obitelj i prijatelji, zahvaljujući kojima mogu birati gdje ću spavati. Ali to ništa nije moje. I dalje smo beskućnici, kao obitelj smo razasuti, trenutačno sam na Braču gdje su mi supruga i djeca koja studiraju online, ali uskoro se vraćam u Zagreb vidjeti što i kako dalje. Nije lako započinjati novi život u 65., ali je svakako izazovno.
- Naša zgrada je jako stradala, treba se konstruk pun prašine od cigli i žbuke, prijeti opasnost da nekom nešto ne padne na glavu… Zagreb je postao nebitan grad i ne znam hoće li ikada postati onakvim kakav zaslužuje biti i kakav je nekad davno i bio. Ja sam vjernik, ali nisu bitne crkve i muzeji, bitne su bolnice i škole, a najbitniji su ljudi. Jer ako nema ljudi, nema ni grada. Ljudi su bez krova nad glavom, a one koje bi trebalo biti briga i koji su za to plaćeni ne mare.
Čitajte i: Sve zbog jednog susjeda: Šest mjeseci nakon potresa stan glumačkog para i dalje je razrušen
Ana-Marija Percaić i Hrvoje Klobučar: Zagreb više nije isti
Glumačkom paru u potresu je uništen tavanski stan koji su netom prije toga uredili. Morali su se iseliti i još žive kao podstanari.
- Situacija u centru Zagreba nije se pomaknula s mrtve točke, cijeli grad izgleda kao gradilište, većina ljudi i dalje ne zna trebaju li sami krenuti u obnovu ili čekati državu. Teško se dolazi do informacija, a dodatni problem su neki suvlasnici zgrada koji se protive obnovi te ucjenama žele profitirati od cijele situacije.
- Već godinu dana nismo u svome stanu, a zgrada je nakon petrinjskog potresa dodatno oštećena i prijeti joj urušavanje na Kačićevu ulicu. Neki pomaci se vide, no prepušteni smo sami sebi. Hrvoje i ja smo ostali u centru, ali jako puno ljudi je otišlo, neki su se čak odselili iz Zagreba. To je baš tužno. Središte glavnog grada mora živjeti, a bez ljudi nema života. Iako će trebati godine da se sve obnovi, vjerujem da će se zgrade od sada obnavljati uz valjane projekte i prema pravilima struke te da će svi stanari biti pažljiviji kod adaptacija svojih stanova.
- Potres nam je svima preokrenuo živote naglavačke, shvatili smo da ne možemo neke stvari uzimati zdravo za gotovo jer se u trenutku sve može promijeniti, naučili smo se strpljivosti i prilagođavanju. Drukčije ne ide. Shvaćam nečiju odluku da napusti centar grada i preseli se u novije dijelove grada, ali mi smo odlučili napraviti sve da se zgrada obnovi i ojača, koliko je to moguće, kako bismo i dalje u njoj mogli živjeti. Odlučili smo nastaviti tamo gdje nam se 22. ožujka promijenio život. Jer grad nisu kuće i cigle, već ljudi. Koliko god nam je ta odluka teška jer iziskuje enormni trud, strpljenje i snagu, sigurna sam da nismo jedini i da će centar Zagreba opet zaživjeti, ali i zablistati u novom ruhu.
Pripremili: Mia Musulin, Kruno Petrinović, Ines Stipetić i Kristinka Šćavina