"Mama je umrla prije 30 godina. Bila je stara otprilike kao ja sada. Ali ne blijede ni slike ni sjećanja. Kao da se dogodilo jučer. Jer mama je uvijek mama, bez obzira na to koliko imali godina, samo što je u različitim fazama života različito nedostajala. Kad sam bio dijete na jedan način, na drugi u pubertetu, na treći u vrijeme prvih ljubavi pa onda dođu tridesete kad biste htjeli samo sjesti s njom i malo porazgovarati… Imali smo divne bake i oca koji se brinuo o nama, ali majka je nedostajala u emocionalnom smislu, i nitko i ništa je u tom smislu nije moglo nadomjestiti", govori Hrvoje Barlović (41), stariji sin Đurđice Barlović, glazbene dive i pjevačice Novih fosila koja je pjesmama poput "Plava košulja", "Tonka", "E, moj Saša", "Sklopi oči", "Sanjaj me", "Reci mi tiho", "Ključ je ispod otirača" žarila i palila sedamdesetih i osamdesetih.
Istinsku zvijezdu hrvatskog estradnog neba izdalo je srce za ljetovanja na Pagu. Bile su joj 42 godine. Još desetak minuta prije 15 sati tog kobnog 26. kolovoza 1992. Đurđica je uživala u skijanju na vodi. Zatim su se iskrcali iz glisera želeći u hladovini pripremiti roštilj. No odjednom je osjetila strahovitu bol u prsima.
Njezin suprug odmah je shvatio da je doživjela infarkt i odjurio s njom u mjesnu ambulantu koja je imala šest aparata za EKG, ali niti jednu rolu za registriranje rada srca, kao ni snažne lijekove na bazi morfija koji bi smanjili bol pa su ambulantnim vozilom pojurili prema Zadru. Ivan Barlović sve vrijeme bio je uz suprugu.
U Zadar su stigli za četrdesetak minuta, a suprug ju je u jednom trenutku sam počeo reanimirati. Zatim je uslijedio drugi infarkt i više nije bilo pomoći. Taj tragični događaj sasvim je promijenio živote onih koje je popularna pjevačica ostavila iza sebe i koje je najviše voljela. Hrvoju je bilo 11 godina, a njegovom bratu Borni četiri kad su ostali bez majke. Isprva su se o njima brinule bake Magdalena Barlović i Emica Miličević.
"Baka Ema se preselila iz Splita u Zagreb i bila nam je šest godina velika pomoć. Preuzela je velik dio tereta oko kuće, kuhala nam je, posebno je bila fokusirana na četverogodišnjeg Bornu, a ja sam, kao stariji, već sam ‘plivao‘. Baka je kuhala na isti način kao mama, i silno se trudila da nam u svemu ugodi. Kad sam s 14 godina ozbiljnije počeo trenirati u teretani, kuhala bi mi nekoliko puta u danu, u svako doba", prisjeća se Hrvoje Barlović.
A kad su se stvari nekako ipak posložile, jer bez obzira na bol i strahovit gubitak život ide dalje, trojica muškaraca Đurđice Barlović nastavili su dalje sami, kako su najbolje znali i mogli. Borna čvrsto se držeći oca, a Hrvoje fajterski, naslijedivši majčin borbeni duh. I danas se pita kako bi se formirao kao čovjek da ih nije zadesila ta tragedija. A nakon što im je 2009. preminuo i otac, mlađem Borni bio je i brat i otac.
Život ih doista nije mazio, ali Đurđica Barlović bila bi jako ponosna i zadovoljna da ih danas može vidjeti. Hrvoje je stomatolog i obnovio je ordinaciju na Ljubljanici, koja je nekada bio očev teritorij. Dok je Borna zubni tehničar, ima vlastiti laboratorij i surađuje s bratom i drugim liječnicima. Ali snažno ih veže bratska ljubav i posebno vode računa da se ne zaboravi ime njihove majke pa ažurno vode njezinu stranicu na društvenim mrežama, a nastoje i prigodno obilježiti godišnjice. Tako im je velika želja da potkraj ove ili početkom sljedeće godine organiziraju koncert koji bi trebao podsjetiti na njezine hitove iz doba samostalne karijere te iznimnih sedam godina s Novim fosilima.
Pjevačica rođena 23. travnja 1950. u Splitu u estradne vode krenula je kao Đurđica Miličević sa samo 13 godina, nastupivši na festivalu Djeca pjevaju. Imala je krasan srebrnkast glas, kako je znao govoriti Rajko Dujmić, voljela je pjevati, no njezin otac, splitski dimnjačar, za nju je ipak želio drukčiji život te je upisala Srednju građevinsku školu - arhitektonski smjer.
Školske obveze redovito je ispunjavala, ali i dalje ju je privlačilo pjevanje pa se pridružila Mladim batalima, a kad se taj splitski bend raspao, spakirala je kovčeg i došla u Zagreb. Jednom je izjavila da to nikad ne bi učinila da je znala što je ondje čeka, ne misleći pritom na pjevačku karijeru, nego na publicitet i mašineriju vrhunskog profesionalizma, koja ju je naprosto gutala. A ona je silno željela biti i majka i supruga.
U Zagreb je došla početkom sedamdesetih i počela nastupati kao solo pjevačica, a 1974. pozvali su je kao gošću u tada vrlo popularan TV show "Licem u lice", čiji su domaćini bili glumci Milena Dravić i Dragan Nikolić. Sjedila je uz Dragana Nikolića u jednostavnoj crvenoj haljini na bretelice, a on ju je predstavio: "A sada, još jedna mlada pjevačica iz Splita …. Đurđica Miličević" i ona je ustala i zapjevala pjesmu "Kad bi bio samo moj". Tih godina bila je i na dvije turneje po tadašnjem SSSR-u, na kojima se zbližila sa Zdenkom Kovačiček.
"Te su turneje trajale po četiri mjeseca. Jedna je bila ljetna, na Bajkalskom jezeru, na prekrasnim vanjskim pozornicama postavljenima u velikim parkovima, gdje nas je došla slušati zaista masa ljudi. Osim svog repertoara, donosili smo i dašak glazbenog Zapada i jako su nas voljeli. Fanovi su nam dolazili u hotel, donosili cvijeće, bili smo zbilja popularni. Đurđica i ja smo bile cimerice i sjajno smo se slagale. Bila je vrlo zabavna, obje smo se voljele fotografirati pa smo se stalno snimale i odlično se dopunjavale. U slobodno vrijeme smo slušale glazbu, kupale se u jezeru iako je temperatura vode bila samo 12 stupnjeva, a Đurđica je sa sobom ponijela i šivaću mašinu pa smo kupovale materijale i onda u hotelu šivale hlače. Voljela je modu, imala je stila, i vrlo dobro je šivala. Mislim da si je i haljine za nastupe sama šivala", prisjeća se glazbenica Zdenka Kovačiček. Kad su se vratile u Zagreb, Zdenka je kolegici ponudila da stanuje u njezinom stanu u neboderu, blizu dvorane "Kutija šibica".
"Zaradom s ruskih turneja kupila sam taj stan. Kako sam u to vrijeme još živjela s roditeljima u Derenčinovoj ulici, ponudila sam Đurđici da se onamo preseli. Njezin dečko, za kojeg se poslije udala, bio je još student stomatologije i živio je s roditeljima, preko ceste, pa im je to bilo zgodno. Jednom joj je čak netko provalio i ukrao nešto zlatnine…", govori Zdenka Kovačiček.
Đurđica je tada već bila zaručena za Ivana, s kojim je do braka bila u vezi devet godina, pa je, što je i razumljivo, najviše vremena provodila s njim. Više se nije toliko intenzivno družila sa svojom cimericom iz Rusije. A i obje su gradile ozbiljne karijere, koje su ih odnijele svaku na svoju stranu - Đurđicu 1976. do Novih fosila. Dan nakon nje, u bend je došao Rajko Dujmić, a nešto kasnije i Vladimir Kočiš Zec, koji je se sjeća s puno profesionalnog i osobnog poštovanja.
"Boja Đurđina glasa inspirirala je Rajka za mnoge pjesme, a moj i njezin glas našli su se u mnogim duetima. Kao da smo godinama pjevali skupa prije toga. To se rijetko dogodi, ali kad se dogodi, onda to puno vrijedi", govori Vladimir Kočiš Zec.
Ona je već bila afirmirana pjevačica, istinska zvijezda, ali živjela je život antizvijezde. Krasila je naslovnice brojnih magazina, ali išla je i na tržnicu, čuvala i odgajala djecu, sama čistila stan i živjela uobičajeni obiteljski život.
"Ništa joj nije bilo teško, niti se, iako je bila dama, nije ponašala kao žena u bendu, već je u svemu ravnopravno sudjelovala s nama. Pomagala je nositi instrumente, vući kabele i zvučne kutije, nije dopuštala da joj pomognemo nositi njezin kovčeg ili haljine za nastupe. A bila je i veliki drug! Koliko smo puta poslije koncerta, posebno u Rusiji, znali ‘zaglaviti‘ pa bi nas ona za uši jednog po jednog odvukla sa šanka da sutradan ne zakasnimo na avion", prisjeća se Zec.
Nakon sedam godina s Fosilima zasitila se popularnosti, nebrojenih koncerata i napornih turneja. Više nije mogla, a nije ni željela, takav život. Primjerice, u Rusiji su u danu znali imati devet nastupa. A u ljeto 1981., samo tri dana prije negoli je rodila Hrvoja, sudjelovala je na Splitskom festivalu s pjesmom "Gdje su ona obećanja". Njezin suprug je mislio da ih, zbog njezine visoke trudnoće, neće ni pustiti u avion. Ali stigli su ipak do Splita, no uz tablete za visoki tlak jer je oduvijek bila "tlakašica".
Druga trudnoća joj je bila još rizičnija: svaki je dan morala uzimati po šest tableta, a na kraju su liječnici isprovocirali porođaj jer je dijete bilo u opasnosti. Stoga su joj prihvatljivije bile mirnije vode pa se 1983. damski oprostila od benda s kojim je doživjela najveću slavu.
"Nakon što je rodila prvog sina, jako se promijenila. Bila je vrlo savjesna majka, željela se više angažirati oko obitelji i imati karijeru koju ona može kontrolirati", govori Vladimir Kočiš Zec.
Iako je 1992. planirala objaviti peti samostalni album, solo karijera u popularnosti nije pratila vrijeme Fosila. Ali nije žalila za tim danima jer je obitelj za nju bila na prvom mjestu. Samo jednom se nakon odlaska iz benda obratila Rajku Dujmiću s molbom da joj napiše pjesmu, ali odgovorio joj je da - nema vremena. No decentna i povučena kakva je bila, nije to željela komentirati u javnosti.
Prozori u njihovom stanu uvijek su bili besprijekorno čisti, košulje njezina supruga izglačane, dječje stvari posložene, ručak na stolu točno u 13 sati… Premda su mu bile samo četiri godine kad je ostao bez mame, Borna se sjeća torte u obliku ježa s bodljama od badema koju mu je mama ispekla za treći rođendan s tatinom asistenticom Zdenkom. Kao i da ga je na jednom koncertu u dvorani "Lisinski" uzela u naručje dok je pjevala.
"Do tog nemilog i tragičnog događaja imali smo lijepo djetinjstvo. Svako ljeto smo provodili skoro mjesec dana na moru. I to na Pagu. To je bila već rutina. Mama i tata bi ujutro ustali, otišli u dućan, obavezna je bila i jutarnja kava kod tatine tete, koja je živjela na Pagu. Kad bi se vratili iz nabave, a mi se probudili, spakirali bismo se i cijeli dan ostali na plaži. Ponijeli bismo nareske ili bismo na plaži napravili roštilj. Tata je mamu naučio i skijati na vodi, što pamtim kao traumu jer bih se svaki put derao kao lud s obale: "Mama, ne idi!" I tako sve dok nisam shvatio da nikamo ne ide i da će se vratiti. Navečer smo pak šetali po gradu, obavezno otišli u kafić Zec, kojeg više nema, jer su se naši roditelji tamo nalazili s prijateljima, a mi klinci bismo jurili po rivi. Pag je i meni i Borni ostao neizostavna destinacija. Kao nekad naši roditelji, sada mi nastavljamo paška druženja s našim prijateljima", govori Hrvoje Barlović.
Pamti i vrijeme kad se nekoliko puta godišnje obvezno išlo u Graz po Nescafe, Milka čokoladu i drugi špeceraj. Išlo se i u Trst, ali rjeđe, a često su obiteljski posjećivali rodbinu u Műnchenu, odjeća se kupovala u Njemačkoj i Austriji…
"Mama i tata su za tadašnje prilike imali dobra primanja i mogu reći da smo imali lijepo djetinjstvo, nažalost, prekinuto smrću mame. No, bez obzira na sve što smo prošli, mislim da smo od roditelja dobili dobre temelje. Obojica smo završili škole, imamo kruh u rukama, vodimo vlastiti biznis, puno radimo i, unatoč obvezama, uspijevamo naći vremena za stvari koje volimo. Borna je vještiji s brodskim motorima, što je naučio od tate, a ja sam više u sportu: rekreativno se bavim boksom i džiju-džicuom, u teretani sam kad god mogu, vozim i bicikl. Velika mi je želja bila da naučim svirati gitaru pa sam si kupio dvije - akustičnu i električnu, ali naučio sam se njima tek služiti. Samouk sam, Vladimir Kočiš Zec mi je pokazao neke fore s akordima, išao sam i na instrukcije k Eduardu Jimmyju Matešiću iz Plave trave zaborava, nabavio sam i saksofon, ali ga nemam vremena svirati...", priča Hrvoje Barlović.
Uspomenu na roditelje stalno nose sa sobom, ali groblje ne doživljavaju kao mjesto kamo se dolazi obratiti nekome od svojih preminulih kad se za tim osjeti potreba.
"To se može bilo gdje i bilo kada. Osim toga, osobe koje su otišle uvijek su na neki način s vama. Ali odemo na Mirogoj. Sjetimo se i odemo, s povodom da nešto obilježimo ili samo tako. Zapalimo svijeću, odnesemo cvijetak. Mislim da bi i tata i mama mogli biti zadovoljni vidjevši u što smo stasali", govori Hrvoje.
Nema košulje plave u nekom skrivenom kutu njihova stana koja bi ih podsjetila na mamu, ali zato čuvaju njezinu vjenčanicu u kojoj se 1981. udala za njihovog tatu u zagrebačkoj katedrali. Nemaju ni najdražu maminu pjesmu. Možda je "Najdraže moje" za mrvicu više zlatna u notnom zapisu koji obiluje velikih hitovima i emotivno vrlo moćnim pjesmama koje slušaju u automobilu. Nema ni patetike kad govore o nenadoknadivom gubitku i odrastanju. Sve je to, kažu, život i oni ga nastavljaju živjeti uz uspomenu na roditelje koji su ih oboje prerano napustili. A o glazbenoj veličini i značenju Đurđice Barlović najbolje govori činjenica da se pjesme koje je interpretirala, kaže Vladimir Kočiš Zec, i danas vrte istim intenzitetom kao u doba najveće slave, što potvrđuje i Hrvoje Barlović.
"Vrlo često mi netko od pacijenata zna reći: ‘Kako je vaša mama lijepo pjevala!‘. I mlađe generacije znaju za ‘Košulju plavu‘ ili ‘E, moj Saša‘. A dolaze mi i neki tatini pacijenti pa je ta obiteljska priča na određeni način gotovo svakodnevno prisutna", kaže.