Glasoviti američki dirigent i skladatelj, prema čijoj je biografiji Bradley Cooper snimio film ‘Maestro‘, iako homoseksualac, bio je u braku s čileanskom glumicom s kojom je dobio troje djece te se brinuo o njoj kad se teško razboljela unatoč tome što su živjeli razdvojeno.
Novi film Bradleyja Coopera "Maestro", biografska drama o Leonardu Bernsteinu, američkom dirigentu, skladatelju i pijanistu, koji se proslavio mjuziklima "U grad!" i "Priča sa zapadne strane", napokon je stigao na Netflix. U središtu filma je odnos Bernsteina i njegove supruge, čileanske glumice Felicije Montealegre, a Cooper u njemu nije samo glumac, nego ga je i režirao. Oko sebe je okupio impresivnu ekipu: uz njega glume Carey Mulligan i Maya Hawke, a producirao ga je s oskarovcima Martinom Scorseseom i Steveneom Spielbergom.
Velika halabuka oko tog filma digla se već kad su se pojavile prve fotografije sa snimanja, na kojima se vidi da je Cooperu povećan nos kako bi više nalikovao na Bernsteina, pa su dežurni kritičari svega i svačega tvrdili da je to rasistički potez, uvredljiv za Židove te postavljali pitanje je li lik najpoznatijeg američkog dirigenta trebao tumačiti židovski glumac... No, sva se ta halabuka brzo stišala. Uostalom, i jedan od producenata je židovskih korijena i uz to je redatelj "Schindlerove liste", jednog od najpotresnijih filmova o stradanjima svoga naroda u Drugom svjetskom ratu, pa kako onda njega optužiti za antisemitizam?
Prve kritike govore da bi Cooper s "Maestrom" mogao ponoviti spektakularni uspjeh svog prethodnog, debitantskog redateljskog uratka, filma "Zvijezda je rođena" iz 2018., s njim i Lady Gaga u glavnim ulogama. Dapače, s novim je filmom Cooper vjerojatno imao i lakši zadatak jer je Leonard Bernstein sam po sebi nije samo fenomenalno uspješna, nego i iznimno zanimljiva, kompleksna i kontroverzna osoba.
Rođen je 25. kolovoza 1918. u gradiću Lawrence u Massachusettsu, u obitelji židovskih imigranata iz ukrajinskog mjesta Rivne koje je tada bilo u sastavu Ruskog Carstva. Pravo mu je ime Louis jer je to željela njegova baka, no svi su ga u obitelji od malena zvali Leonard ili skraćeno Lenny, pa ga je i on sam nakon bakine smrti, kad je već imao 18 godina, i službeno promijenio. Njegov otac Samuel brzo se snašao u novoj domovini. Osnovao je tvrtku za prodaju preparata za njegu kose, a kako je, između ostalog, bio zastupnik za tada najpopularniji aparat za trajne uvojke, Frederick‘s Permanent Wave Machine, posao mu nije propao ni kad je u Americi počela velika ekonomska kriza. Majka Jennie brinula se za kuću i za djecu - Lennyja, njegovu stariju sestru Claru i mlađu Shirley i brata Burtona - kojima su omogućili bezbrižno djetinjstvo. Živjeli su u lijepoj kući u Lawrenceu, a ljeta su provodili na svom imanju na ladanju uz jezero pokraj gradića Sharon, koje su kupili kako bi Lenny, koji je odmalena bolovao od astme, što više vremena provodio u prirodi.
Glazbu je prvi put čuo na radiju, a onda i u lokalnoj sinagogi. Privlačila ga je otkako je znao za sebe, a kako je imao sjajno pamćenje, kao dječak je već postavljao operne predstave uz pomoć sestara i djece iz susjedstva. Kad je u kuću došao klavir koji im je dao netko od rođaka, bio je presretan, no ne i njegov otac. Svome sinu nije htio plaćati satove klavira, pa ih je ovaj plaćao sam, od džeparca koji je zaradio obavljajući sitne poslove po susjedstvu.
"Kako sam mogao znati da će moj sin postati Leonard Bernstein? Uostalom, svi veliki skladatelji su imali neki hendikep. Beethoven je bio gluh, a Chopin je bolovao od tuberkuloze. Možda će za Leonarda jednom reći da je imao oca", komentirao je kasnije Samuel Bernstein. On je želio da sin naslijedi njegov dobro uhodani posao, a ne da se potuca po svijetu kao putujući glazbenik, više gladan nego sit. No, kad je shvatio koliko je Leonard talentiran i koliko ga zanima glazba, svim ga je srcem podržavao.
Nakon srednje škole u Bostonu, koju je završio 1935., Bernstein je diplomirao glazbu na Harvardu, školovanje nastavio na Institutu Curtis u Philadelphiji gdje je studirao dirigiranje, potom se vratio u Boston i studirao uz Sergea Koussevitskyja, ravnatelja Bostonskog simfonijskog orkestra te postao njegov pomoćnik. Istovremeno je studirao klavir i kompoziciju, a kako je bio prirodno nadaren i sve upijao kao spužva, a uz to je bio šarmantan i druželjubiv, brzo se probijao u svijetu glazbe.
Nakon što je završio školovanje u Philadelphiji, Bernstein se 1940. preselio u New York, gdje se izdržavao dajući lekcije iz klavira i pjevanja. U New Yorku je, pod pseudonimom Lenny Amber, objavio svoje prve skladbe, a uz to je nastupao u njujorškom jazz klubu Village Vanguard kao prateći pijanist za glazbenu grupu The Revuers, čiji je član bio kasnije uspješni libretist Adolph Green, s kojim je u to vrijeme dijelio trošni iznajmljeni stančić na Manhattanu. U travnju 1942. u Institutu za modernu umjetnost u Bostonu izvedeno je i njegovo prvo objavljeno djelo, Sonata za klarinet i klavir, recenzirano u lokalnim novinama, no to je bila tek naznaka puno većeg uspjeh. Mladi glazbenik je naime potkraj 1943. dobio angažman kao pomoćnik dirigenta Artura Rodzińskog u Njujorškoj filharmoniji, a onda je 14. studenog iste godine morao uskočiti umjesto gostujućeg dirigenta Brune Waltera kad se ovaj razbolio i tako je posve neočekivano i bez ikakve pripreme ravnao orkestrom na koncertu u Carnegie Hallu, na kojem su na programu bila djela Schumana, Miklósa Rózse, Wagnera i Richarda Straussa, zahtjevna i za puno iskusnijeg dirigenta nego što je bio on. No, taj je posao obavio tako dobro da je sljedeće jutro New York Times objavio pohvalni tekst o njemu i to na naslovnoj stranici. Prenijele su ga i neke druge novine, a sukus svega je bio da je rođena nova glazbena zvijezda i to, prvi put u povijesti, prvi Amerikanac koji nije školovan u Europi, koji je ravnao Njujorškom filharmonijom. Njegova karijera krenula je strelovitom brzinom, uslijedili su novi koncerti i novi uspjesi, a onda je 1946. mladi glazbenik na zabavi koju je organizirao čileanski pijanist Claudio Arrao upoznao i zaljubio se u glumicu Feliciju Montealegre. Njezina je majka iz Kostarike, gdje se udala za američkog inženjera koji je tamo radio, pa je Felicia rođena u Kostarici, ali je odrasla u Čileu, gdje se obitelj preselila zbog očeva posla. Ona je, pak, čim je postala punoljetna otišla u njegovu domovinu i počela graditi glumačku karijeru te je nastupala u malim ulogama na televiziji i u njujorškim kazalištima.
Bernstein ju je i zaprosio, no mladi par se našao pred nepremostivim problemom: iako ju je volio, a i ona njega, morao joj je priznati da je homoseksualac ili u nešto drukčijoj varijanti biseksualac - mada su njegovi prijatelji iz toga doba tvrdili da je najbolji opis za njega omniseksualac, koliko je bio pun seksualne energije koja je, kažu, naprosto prštala iz njega.
Bilo kako bilo, Leonard i Felicia su razvrgnuli zaruke. Ona je neko vrijeme živjela s glumcem Richardom Hartom, dok je Bernstein nastavio zavoditi sve oko sebe, no, istini za volju, češće muškarce nego žene. Bio je u kratkoj vezi s dirigentom i skladateljem Dimitrijem Mitropoulosom, na gostovanju u Izraelu se 1948. zaljubio u jednog vojnika kojeg je slučajno upoznao, imao niz afera... U to se doba još nije htio pomiriti s tim, pa je jednom za savjet kako živjeti kao gay muškarac pitao skladatelja Aarona Coplanda, svoga prijatelja i povremenog ljubavnika, jednog od rijetkih ljudi u to doba koji se nisu sramili zbog svoje seksualne orijentacije. Ovaj mu je odgovorio kako bi mu bilo najbolje da pred javnošću predstavlja kao heteroseksualac, a u privatnosti bude ono što zaista jest, a prilika za to se Bernsteinu pružila i prije nego što je očekivao.
Richard Hart, partner Felicije Montealegre, preminuo je od raka 1951., a nakon njegove smrti bivši zaručnici ponovno su se zbližili. Oboje su, naime, shvatili da je ljubavna iskra koja je planula između njih nastavila tinjati i nakon što su prekinuli, a Bernstein je između ostaloga bio zabrinut da će njegova karijera patiti zbog toga što je homoseksualac - pa su se on i Felicia vjenčali u rujnu 1951., jasno uz dogovor da dok god je ne sramoti u javnosti ima slobodu za svoje homoseksualne afere.
"Ako sam izgledala tužno dok smo se danas vozili, to nije zato što se osjećam ostavljeno ili zanemareno. Naš bračni život nije tolika zbrka kao što možda izgleda. Kao prvo, brak nije doživotna kazna jer ništa nije vječno, ma koliko se ja nadala da jest. Kao drugo, ti si homoseksualac i možda se to nikada neće promijeniti. Ako tvoj mir, zdravlje i cijelo tvoje biće ovisi o tom seksualnom obrascu, što onda možeš učiniti? Kao treće, ja sam spremna prihvatiti te takvog kakav jesi, bez da se osjećam kao žrtva ili mučenica. Jako te volim, a ako je to bolesno, što drugo mogu učiniti. Slobodan si živjeti kako god želiš i nemoj osjećati krivnju zbog toga. Osjećaji koje imaš prema meni su mi jasni: naš brak nije zasnovan na strasti, nego na nježnosti i uzajamnom poštovanju", napisala mu je Felicia u pismu pronađenom nakon njegove smrti.
U braku s njim Felicia je 1952. rodila kćer Jamie, tri godine kasnije sina Alexandera i 1962. kćer Ninu. Bilo je to doba najveće Bernsteinove popularnosti, kada je bio slavan kao rock zvijezda. Ravnao je najboljim svjetskim orkestrima, bio prvi Amerikanac u milanskoj Scali, radio kao gostujući profesor u prestižnim glazbenim akademijama, pisao glazbu za filmove kao što su "Na dokovima New Yorka" redatelja Elije Kazana 1954., s Marlonom Brandom u glavnoj ulozi, na televiziji imao seriju iznimno popularnih emisija "Young People‘s Concerts" za koje je dobio nekoliko televizijskih nagrada Emmy. A iako je skladao simfonije, opere i operete, komornu i vokalnu glazbu, no najpoznatiji je po mjuziklima, kao što su "U grad!", po kojem je snimljen film s Geneom Kellyjem i Frankom Sinatrom, te nadasve "Priči sa zapadne strane" iz 1957., također prenesenom na filmskom platno. I ploče su mu se sjajno prodavale, toliko dobro da je s albumom s glazbom iz "Priče sa zapadne strane" spasio od bankrota diskografsku kuću Columbia, koja je tih godina zapala u financijske teškoće.
"Ne može se zarađivati od sabranih djela Igora Stravinskog, to je jasno. A u Columbiji tih godina nisu imali pop zvijezde koje bi im donosile dobit. Mladi su slušali drukčiju glazbu, a oni nisu na vrijeme shvatili da rock‘n‘roll nije samo trend koji će brzo proći, pa su propustili taj vlak. Kad sam im predložio album s glazbom iz "Priče sa zapadne strane", nije im se ta ideja previše svidjela, no kad je krenula prodaja, brzo su shvatili da sam bio u pravu. Taj ih je album spasio", ispričao je poslije Bernstein.
U to se doba družio s glazbenicima, holivudskim zvijezdama i pripadnicima njujorškog visokog društva, Jacqueline Kennedy od njega je naručila djelo Mass" za otvorenje Centra za izvedbene umjetnosti koji je nosio ime njenog pokojnog supruga, bivšeg američkog predsjednika John F. Kennedyja, za koje su mu za libreto pomagali Leonard Cohen i Paul Simon. Kućni prijatelji bili su mu glumica Lauren Bacall, slavni fotograf Richard Avedon, redatelj Mike Nichols, skladatelj Stephen Sondheim, književnica Lillian Hellman došla bi kod njih i čuvala im djecu...
Djeca nisu ni bila svjesna koliko im je otac slavan, dok nisu vidjeli da ga, kao Bernstonea, spominju u jednoj epizodi "Obitelji Kremenko", kada Wilma i i Betty idu na njegov koncert u Hollyrock Bowl. Kćer Jamie opisala je u svojoj knjizi "Famous Father Girl" kako je bilo odrastati s njim.
"Bio je nježan, topli otac, duhovit, uvijek se zafrkavao s nama. I jako ga je zanimalo što slušamo: kad bismo kući donijeli novi album, na primjer od Beatlesa, tražio bi da ga odmah zajedno preslušamo. No, znao je biti i naporan: glasan, sve je znao i na sve je imao odgovor. Volio je pričati, nadugo i naširoko, pa je nekad uz njega bilo teško doći do riječi", ispričala je Jamie Bernstein.
Nije sve bilo bajno, ni u kući, a ni u braku. Felicia ga je nekoliko puta zatekla s muškarcem u intimnom zagrljaju, no nekako su uspjeli preći preko toga, sve dok se Bernstein nije zaljubio u Toma Cothrana, glazbenog direktora radijske postaje u San Frranciscu. U ljeto 1976. Bernstein je odlučio da mu je dosta skrivanja, napustio je obitelj i otišao u Kaliforniju živjeti s Cothranom.
"Shvaćam da mu nije bilo lako skrivati se i živjeti s krivnjom jer mu supruga i djeca nisu bili dovoljni za sreću. No, ni nama nije bilo lako. Nije to nešto o čemu možemo sjesti i pričati, a još manje pomiriti se s tim da nam je otac gay", priznala je poslije Jamie.
No, kad je Felicia saznala da boluje od raka, Berstein je ostavio svoga ljubavnika i vratio se kući. Sa suprugom je ostao i njegovao je sve do njene smrti 1978., a onda je nastavio živjeti po starome. Nakon što su se djeca osamostalila, preselio se na imanje u Massachusettsu, preuređenoj farmi iz 1750., gdje su za njega uvijek radili mladi batleri, a imao je i stan u njujorškoj zgradi Dakota, gdje mu je jedan od susjeda bio John Lennon. Desetak je godina bio i u tajnoj vezi s puno mlađim japanskim obožavateljem Kunihikom Hashimotom kojeg je upoznao kad je bio na turneji u Japanu. Nastavili su se viđati u tajnosti, a za njihovu vezu saznalo se tek nakon Bernsteinove smrti, kad je Hashimoto pokazao više od tristo romantičnih pisama, punih nježnosti i emocije, koje mu je slavni skladatelj pisao godinama.
Bernstein je 9. listopada 1990. objavio da odlazi u mirovinu, a umro je pet dana poslije, u dobi od 72 godine, od srčanog udara u svom njujorškom stanu. Pokopan je na groblju Green-Wood u Brooklynu, uz Feliciju, s notama svog omiljenog djela, Mahlerove Pete Simfonije.