Poznajete li ijednog drugog glumca koji je završio klasičnu gimnaziju, a na kraju između arhitekture i statistike za profesiju izabrao glumu i glazbu? Upravo to je priča multitalentiranog zagrebačkog glumca i glazbenika, pjevača i instrumentalista Roka Juričića. Ove je godine proslavio 25. rođendan, a pred njim je, kaže za Gloria.hr, jesen velikih promjena. Uz četiri predstave na repertoaru - Braću Karamazove u ZeKaeMu, Realiste u Teatru Exit, Zaboravi na Dulcineu Triko Cirkus Teatra i Nosoroga Teatra Ulysses, upravo je dobio prvu glavnu filmsku ulogu u projektu čije snimanje započinje iduće godine. Sin kultnog novovalnog glazbenika Maxa Juričića i glumice Vanje Matujec ove će se jeseni uz sve to posvetiti autorskim glazbenim projektima, a s njim smo razgovarali i o njegovim ostalim strastima - kajaku, skijanju, lijevanju betona i - ženama.
Nakon zagrebačke Akademije poslijediplomski studij filmske glume završili ste na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu, čiji su studenti bili Judi Dench, Laurence Olivier, Martin Freeman... Jeste li sada doktor glume?
Ne smatram se doktorom glume, ni kazališne, ni filmske. Studij u Londonu za mene je bio najvažnija potvrda da sam u stanju uspostaviti mir sa sobom bez obzira na strahove i nenadane okolnosti koje moj posao svakodnevno nosi.
Koliko vam je akademska titula važna?
Obrazovanje mi je silno važno, ali titula po sebi i za sebe ništa ne znači, a sigurno nije dokaz talenta i mogućnost.
Što ste spremili za prijemni u Londonu?
Jeanov monolog iz Strindbergove Gospođice Julije: nekonvencionalni odabir jer sam studirao filmsku glumu. Zato sam za drugi krug spremio scenu s plaže iz filma "Male velike laži".
Gdje se bolje živi, u Zagrebu ili u Londonu?
To je dvosjekli mač i svaki moj odlazak u London je pokušaj da si odgovorim na to pitanje. U Zagrebu u danu mogu obaviti dvadeset stvari na dvadeset mjesta, što u Londonu nije moguće. U Londonu me, pak, najviše oduševljava količina kulturnih sadržaja, posebice sjajnih izložbi.
Jeste li uzbuđeni zbog svoje prve glavne filmske uloge?
Da. Prilika je nevjerojatna, ali je prerano o njoj govoriti, jer je snimanje planirano za drugi dio iduće godine.
Kako ste dobili ulogu?
Na audiciji.
Koliko vam je važna fizička kondicija?
Jako. Trenutačno baš nisam u formi, jer sam se u zadnjih godinu dana zapustio, pa će ova jesen biti velika promjena i u tom smislu. Moj posao je neodrživ bez fizičke spreme.
Što trenirate?
Kao klinac sam bio perspektivni slalomaš Medveščaka. Skijanje sam trenirao do petnaeste godine, kad se trebalo odlučiti hoću li nastaviti redovno školovanje ili se preseliti u planinu, a nakon toga sam se prebacio na kajak.
Je li istina da s ocem svakog ljeta preveslate Brački kanal?
Da. Od Postira do Omiša i natrag u jedno prijepodne. Kajak je tatina priča, on je kupio prvi čamac i u to smo skupa "zagrizli". A najluđi pothvat bio mi je kad sam s prijateljem Ivom u kajaku oplovio cijeli otok Brač u tri i pol dana. U Zagrebu se, pak, okrećem funkcionalnim treninzima.
Jeste li avanturistički tip?
Da. A najvećom avanturom doživljavam život sam po sebi.
Što prvo primijetite na ženama?
Privlači me osjećaj nepoznatog i nedoživljenog. Razmišljajući o konceptu ljepote, koja je apsolutni imperativ društva i profesije, povezujem ga s grčkim terminom kozmos koja znači red i uređenost, što intimno povezujem s lakoćom.
Kakav vam je ljubavni status?
Nestatusan. I točka.
Što ste najluđe učinili zbog ljubavi?
Spreman sam na ludosti ljubavi radi, a ljubav je kumovala i mom povratku u Zagreb. Pandemija je bila samo izgovor.
Koliko vam je glazba važna?
Jako. Završio sam osnovnu glazbenu školu i solo pjevanje na nekadašnjoj Rock akademiji, a sviram klavir, bubnjeve i ukulele. Taj instrument nabavio sam na Havajima, gdje sam bio na srednjoškolskoj razmjeni, jer u kući nije bilo klavira.
Jeste li bolji pjevač ili instrumentalist?
Moj tata kaže da sam singer piano player, a on valjda zna najbolje. Tati se pridružujem na koncertima njegovih bendova Ljetno kino i Plesač sporog stepa, a sa svojom ekipom razvijam autorske projekte. Nadam se da ćemo neke realizirati ove jeseni.
Završili ste klasičnu gimnaziju, razmišljali o studiju arhitekture i statistike: kako ste se odlučili za glumu?
Gluma mi je bila najveći izazov, jer je u rezultatu neopipljiva. Znao sam u što se upuštam jer sam prošao Dramsko učilište ZeKaeMa, gdje sam stekao prva scenska iskustva.
Što slušate?
Porto morto je bend čija je glazba obilježila moju generaciju, volim Anđelu Jovanović, srpsku pjevačicu i glumicu koja mi je bila kolegica u Londonu, VIS Idole i Vještice.
Što si još želite?
Više vremena, jer ne stižem sve što poželim. Afiniteti, ambicije, želje i radosti vode me na previše strana. Kad čujem za radionicu lijevanja betona, u glavi kombiniram što ću i kad ću, ali na kraju shvatim da nažalost nemam vremena da se i tome posvetim.
Gdje se vidite za deset godina?
U Zagrebu. Tu će mi biti baza, a radit ću po svijetu, tako ja to zamišljam.