Lana Barić jedna je od onih glumica koju, osim po odličnim ulogama, pamtimo i po otvorenom doticanju važnih društvenih pitanja, a sada ćemo je moći gledati i u novoj predstavi Paola Magellija, Zločin na kozjem otoku. Riječ je o uprizorenju dramskog teksta talijanskog dramatičara Uga Bettija, a prati život triju žena koje u poslijeratno doba žive izolirane, sve dok se na otoku ne pojavi muškarac Angelo koji najednom nepovratno uništi mir koji je vladao među njima te započne buđenje njihova erosa. Uz Ivu Jerković i Ninu Violić koje tumače uloge majke i kćeri, Lana utjelovljava usidjelicu Piju, a nama je otkrila nešto više o radu na ulozi, a osvrnula se i na neka aktualna društvena pitanja.
U novoj predstavi Zločin na Kozjem otoku tumačite ulogu Pie - možete li nam reći nešto više o tom liku, kako je izgledao proces rada? Kako vam je raditi s Magellijem?
Uvijek mi je lijepo. On je veliki ljubitelj kazališta, jako ga dobro poznaje te je i dalje je jednako strastven. Divno mi je s njim, on zaista voli to što radi i voli glumice i glumce - baš jako. Pia je puna života, ali ga je prisiljena reducirati zbog okolnosti u kojima se našla, a to je period iza Drugog svjetskog rata, sve je opustošeno, njen brat je umro i ostala je sama s njegovom ženom i kćeri. Žive izolirano, svedeno, tužno. Kad se pojavi Angelo, stvari se mijenjaju; ja sam ih htjela pomaknuti na način da Piju veseli taj dolazak stranca i čitav performans koji izvodi jer je i sama ljubiteljica teatra, i taj dolazak, to su neki znaci života od prije.
Predstava govori o zajednici žena kojima muškarac narušava mir, a modus njihove egzistencije određuje se u odnosu prema njemu. Je li ova priča aktualna i sada? Koliko žene dopuštaju da ih muškarci određuju?
To se često događa, svjesno i nesvjesno. Ja to vidim. Često po nekoj inerciji i uzorku, i sama sam nekoliko puta upala u tu klopku, ali ne više. Korigiram se svakodnevno. Tradicionalne postavke tome ne idu u prilog ni najmanje, a ima žena kojima to i paše iz kojekakvih razloga ili ne znaju bolje, nisu svjesne svojih moći i mogućnosti jer ih se sustavno omalovažava, sustavno im se oduzima ta moć. To je jedna duboka problematika, ne bih je htjela banalizirati, nadam se da je jasno. Muškarcima svakako odgovara, pretpostavljam, jer je ta pozicija jako komotna, kao i općenito njihova pozicija u našem konzervativnom settingu.
Često se osvrćete na društvena pitanja, posebno ona koja se tiču žena, a trenutno je u fokusu situacija Mirele Čavajde. Prošle smo godine svjedočili pokretu Nisam tražila o kojem se već dugo ne govori... Zašto dopuštamo da tako važne teme nakon nekog vremena samo nestanu?
Ništa mi ne dopuštamo. Upravo se dogodio ogroman prosvjed potpore Mireli Čavajda i svim ženama kojima se pokušavaju oduzeti njihova zakonska prava. Ali ljudi ne mogu vječno drviti po istome bez nekog realnog feedbacka. Govorim o sistemskim promjenama. Mislim, mogu, ali to strašno troši i iscrpljuje. Stvari se pokrenu i postoji određena nada u rezultat. Kad taj rezultat izostane, što je često slučaj, treba se skupiti i pokušati ponovno. To je zamoran proces, pogotovo u državi poput naše gdje se promjene događaju pod prisilom izvana, a ne zato što netko uistinu vjeruje da tako mora biti i dokle god nisu stjerani u kut, stvari se neće micati. Sretna sam što je gradonačelnik Tomašević zabranio vješanje zastava Hoda za život. Zato što nije licemjer i ne želi podržavati iste. Osobno, kao podlogu većine problema vidim Katoličku crkvu koja je pustila pipke po svim javnim sektorima i koja na najperfidniji način upada u privatnost građana i građanski i petlja se u osnovna ljudska prava. Dok se Crkva uistinu ne odvoji od države, o velikim promjenama ne možemo govoriti, pogotovo ne kad su žene u pitanju. Ono na čemu uvijek možemo raditi jesmo mi sami. Promjene se mogu događati i događaju se - u nama. Moć pojedinca, pojedinke je ogromna i mislim da ono gdje definitivno možemo pobijediti jest rad na sebi, na vlastitom rastu i to nam nitko ne može oduzeti. Vjera u sebe i svoju moć je nešto na čemu uporno trebamo raditi iako je to izrazito teško u sustavu koji kontinuirano omalovažava pojedinca.
Jesu li glumice pretihe kada je riječ o sličnim situacijama u kojima su žene žrtve? Riječ je o javnim osobama, je li njihov zadatak govoriti u ime slabijih?
Ja nisam tiha, a mislim da nisu ni mnoge moje kolegice. Mislim, ne znam zašto bi to bilo samo breme glumica, puno je javnih osoba, muškaraca i žena, svatko ima svoje želje, mogućnosti i potrebe vezano za javne istupe i angažman. Kad se radi o ozbiljnim, bolnim stvarima nikada nije lako. "Umetnica mora biti zdrava", ali kako u sustavima poput našeg? Gospođa Čavajda u najgoroj boli na svijetu prolazi nesnosan teror od strane hrvatskog zdravstvenog sustava koji se ne drži zakona te hrvatskih državnika koji tako hrabro barataju dezinformacijama i poluinformacijama, u svakoj drugoj državi ih više ne bi bilo ni na mapi. Prestrašno. Kad vidite što se događa gospođi Čavajda, ne čudi me da žene šute i da se odlučuju snalaziti u tišini, pomoći sebi na najbolji način, jer je jasno kao dan da te ova država zaštititi neće. Zaštitit će te tvoj odvjetnik ili odvjetnica. Divim se hrabrosti te žene, sve je to toliko bolno pratiti.
Kako je danas biti glumica u Hrvatskoj? Je li lijepo i glamurozno?
Jadno je, zapravo. Pogledajte samo te domjenke nakon premijera, sve vam bude jasno. Meni, konkretno, je cijeli taj aspekt naporan iako razumijem korelaciju. Spremanje za red carpet mi dođe k'o da se pripremam za pir, osobno mi je smor, dok dođem do tog tepiha već sam se umorila. Gluma jest svojevrsno preuzimanje identiteta drugih u određenim okolnostima i nemam potrebu za velikim prerušavanjem mimo moje profesije, više volim biti u nuli, rijetko se i šminkam, imam dojam da trošim svoj aparat i energiju ako se privatno previše kinđurim, ne znam jesam li jasna i možete li to razumjeti. A što se glamura tiče, mi smo siromašna država, ljudi grcaju u dugovima, država također, puno smo manje glamurozni nego što se volimo predstaviti.
Kada se osvrnete na svoje kolegice iz inozemstva, čini li vam se da je pozicija žena u kulturi vani drugačija nego ovdje? Koje su ključne razlike?
Ja sam evo na nesreću radila dulje u Mađarskoj, tamo je kao što znate očaj živi, nadala sam se Orbanovom padu, kao i većina mojih prijatelja tamo, nije se dogodilo. Ja uvijek mislim da su ljudi koji me okružuju realan reprezent društva, a kad tamo…i dalje sam naivna. Činjenica jest da je pozicija žena kod nas, pa tako i u kulturi, loša. Meni se utroba okreće čitavo ovo vrijeme dok pratim što se događa gospođi Čavajda. Jedan od ključnih problema jest što ova država nikada nije doživjela sekularizaciju, što se Vatikanski ugovori nisu ni revidirali ni razvrgli i što se Crkva s državom petlja u ljudska prava, krši ljudske slobode i na koncu konca zakone. Preduvjetom za jednakost žena smatram odvajanje Crkve i države, između ostaloga.
Kakav tip uloga najradije igrate? Identificirate li se lakše s likovima žrtvi, junakinja ili negativki..?
Dobre uloge. Najviše volim da su uloge dobre.
Imate li nekog glumačkog uzora?
Nemam. Ne bavim se uzorima ni idolima, ali ima jako puno ljudi koje poštujem.
Mislite li da ste vi nečiji uzor, mentorirate li nekoga?
Nadam se da ne u smislu neke idolatrije, ali pomoći ću bilo kome tko smatra da mu na neki način mogu pomoći.
Što radite kada ne glumite?
Provodim vrijeme sa svojom kćeri ili sa psima na livadi ili oboje. Pišem scenarije za filmove, ali i puno putujem. Mirej i ja jako volimo putovati, tako da ćemo uskoro u London na Billie Eilish.