Visok 190 centimetara, vitak i žustra pokreta, Špiro Guberina ostavlja dojam elegantnog gospodina za kojeg nitko ne bi rekao da mu je već 77 godina - koje je navršio 1. ožujka. Na intervju u zagrebačku kavanu Kavkaz, koja se nalazi u neposrednoj blizini njegovog stana i Hrvatskog narodnog kazališta, u kojemu je kao prvak Drame proveo cijeli svoj glumački vijek, stigao je dobro raspoložen. Jedan od razloga za veselje svakako je velika proslava 50 godina karijere koja će se 7. ožujka održati u HNK, a tom će prigodom biti prikazan i polusatni dokumentarni film o njemu koji je režirao Jadranko Pon grac. U filmu će biti riječi o ulogama po kojima ga svi pamte, ponajprije onim u TV serijalima: Joze škovacina u “Velom mistu”, Oče našeka u “Dnevniku Očenašeka”, Divca u “Prosjacima i sinovima” i Mate u “Jelenku”. Zatim Špire Špule u dječjoj TV emisiji Zlatna nit, pa Mačka u predstavi “Hamlet u selu Mrduša Donja”...
Glumački zlatni pir
Osim što slavi glumački zlatni pir, naš najpoznatiji karakterni komičar ovih dana radi punom parom. U humorističnom serijalu “Doživjeti stotu” o zgodama i nezgodama stanara umirovljeničkog doma Zrela radost, koji će se od 18. ožujka početi prikazivati na HTV-u, glumi umirovljenog električara Vinka Majstorovića. Nema sumnje da će ljubavni doživljaji nespretnog Vinka, za čiju se naklonost bore dame iz doma, nasmijati mnoge. Uostalom, gledatelji su na viknuti da ih Špiro Guberina nas mijava. Tek rijetki, njemu bliski ljudi, znaju da taj poznati Šibenčanin ima i svoju drugu, tamniju stranu.
Njegova iskrena ispovijest o 15 godina borbe protiv depresije, od koje je obolio nakon smrti voljene supruge Ingrid, s kojom ima 40-godišnjeg sina Borisa, dirljiva je priča bez skrivanja iza kazališne šminke i kostima. Jer, kad se pogase svjetla pozornice, kad utihne brujanje kamera, veliki komičar ostaje sam. Razveseliti ga može samo pljesak iz publike i osmijeh koji svojim duhovitim anegdotama izazove na licima ljudi.
- Znam da to, zapravo, ne bih smio priznati. Svi mi kažu: “Kad te netko pita kako si, ti reci odlično. Laži da si dobro”. A nisam. Prava je istina da sam sklon depresijama i ne mogu ljudima lagati. I ova proslava 50 godina karijere neka mi je vrst lijeka, jer mi daje osjećaj da sam nekome potreban. To je, zapravo, moj način borbe protiv depresije - kaže Špiro Guberina, priznajući da je prošle godine kriza kroz koju već dugo prolazi, dosegnula vrhunac.
Trajala je, kaže, nekih šest-sedam mjeseci, tijekom kojih se potpuno povukao u sebe i prestao komunicirati s većinom ljudi koje poznaje.
- Pravi sam mediteranski tip - teško podnosim zimu. Kad je vani hladno i mračno, i mene uhvati tmurno raspoloženje. Još ako imam mnogo slobodnog vremena, počnem razmišljati o besmislu života. Tada mislim o tome kako nestati i time se riješiti svih briga. Najgore mi je u vrijeme Božića i Nove godine, kad se svi vesele sa svojim obiteljima. I ja imam sina, s kojim sam veoma blizak i koji, s obzirom da živi u Zagrebu, navrati do mog stana svaki dan, ali mi je svejedno teško. Prijatelji me pozivaju k sebi, a ja ne želim nikamo ići. Samo se zavučem doma, a tamo mi je, tako samom, grozno - priča glumac koji se trenutačno osjeća - dobro.
Stručna pomoć
Mnogo mu je, otkriva, pomogao njegov psihijatar, što savjetima, što terapijom odgovarajućim lijekovima protiv depresije. No, najviše od svega ga veseli organizacija proslave i angažman u novom serijalu.
- Kad radim, ja živim. Na sceni depresija nestaje kao rukom odnesena. Veoma sam odgovoran prema svom poslu i on nikad nije trpio zbog mojih privatnih problema. Uostalom, kad radim, uopće nemam vremena misliti o problemima. Zdravlje me, ono fizičko, inače dobro služi i imam mnogo energije, tako da mi cjelodnevna snimanja ne padaju teško. Još kad me na setu dočeka ekipa mojih dragih kolega, među kojima su Branka Cvitković, Inge Appelt, Ljubica Jović, Elizabeta Kukić, Ivica Vidović, Boris Miholjević, Božidar Smiljanić... Naravno da se dobro osjećam - kaže Špiro Guberina, koji je prvu ozbiljnu depresiju doživio nakon suprugine smrti u siječnju 1995.
Umjetnička duša
Šibenčanka Ingrid Petrić, s kojom je u sretnom braku proveo 26 godina, umrla je samo devet mjeseci nakon što joj je otkrivena teška bolest. Upoznali su se u Zagrebu, gdje je ona studirala stomatologiju, a on već u to doba bio perspektivan glumac.
- Ingrid je bila 13 godina mlađa od mene, veoma lijepa, dobra i skromna. Bila je prava umjetnička duša: obožavala je klasičnu glazbu i kazalište. Najveći dio brige o našem sinu Borisu preuzela je ona, jer sam ja stalno bio ili na snimanju, ili na putu. Bila je izuzetna osoba i njezin nagli odlazak me strašno pogodio - priznaje glumac, koji se nakon suprugine smrti teško snalazio ne samo u emocionalnom, nego i u praktičnom smislu. Neke obične, životne stvari, poput kuhanja i pospremanja, bile su mu potpuna nepoznanica. Tako je ostalo i danas: hrani se po restoranima, a jednu gospođu plaća da mu posprema stan.
Četiri godine nakon smrti supruge Špiro Guberina je doživio nov udarac: 1999. su mu preminule obje sestre.
- Moja majka Marija umrla je kad mi je bilo samo 13 godina, od komplikacija nastalih nakon benigne operacije. Četiri godine starija sestra Antonija i devet godina starija Božena preuzele su brigu o meni. Posebno sam bio vezan za Antoniju: nas dvoje bili smo karakterom i temperamentom isti. Njezina smrt me potpuno dotukla - prisjeća se glumac, koji se sa sestrom viđao svake godine nakon što se ona udala za nuklearnog fizičara Krstu Preleca te se 1968. odselila u Ameriku, gdje je on predavao na poznatom sveučilištu Princeton. Antonija, profesorica matematike i fizike te voditeljica biblioteke na Princetonu, tijekom ratnih godina u Hrvatskoj telefonirala je bratu svaki dan.
- Imala je problema sa srcem, a tijekom jednog napadaja ostala je nekoliko minuta bez zraka. Hitna pomoć došla je prekasno: pala je u komu u kojoj je na aparatima živjela još šest mjeseci, nakon čega je umrla. Nakon toga, Špiro Guberina se potpuno povukao u sebe. Shvativši da neće imati snage sam se nositi s depresijom, potražio je stručnu pomoć.
Nesuđeni profesor
- Prvi psihijatar kome sam se obratio smatrao je da bih se trebao izvući bez lijekova. Nije išlo, pa sam se obratio drugom. On mi je dao lijekove, ali ja u to doba nisam imao snage do kraja provesti terapiju. Naime, lijekove je potrebno uzimati najmanje tri tjedna u kontinuitetu, a ja bih svaku terapiju prekinuo nakon nekoliko dana, jer bi mi se činilo da ne djeluje. Moj sadašnji psihijatar mi je najviše pomogao. Jako sam mu zahvalan na tome - kaže Špiro Guberina, koji je do prije tri godine živio sa sinom Borisom, arhitektom.
Otkad se sin oženio i odselio, glumac živi sam, a ljeta provodi u svojoj vikendici na šibenskom kupalištu Jadrija, najviše se družeći s 50-godišnjim polubratom Emilom, carinikom u Šibeniku. Kako je bratova vikendica udaljena samo 50 metara od njegove, njih dvojica cijelo ljeto uživaju u dugim razgovorima, moru i suncu.
- Kad se Emil rodio, nisam baš bio oduševljen. Naime, moj otac Lovro tada je imao 61 godinu i već je dvaput ostao udovac. Da se treći put ženi i da ću uskoro dobiti brata, doznao sam na prilično neobičan način. Otac me došao posjetiti u Zagreb, ali mi cijelo vrijeme ništa nije govorio. Došlo je već vrijeme da ga ispratim na vlak, a on se stalno preznojavao i žalio da mu nije dobro. Na kraju je zadnji čas uskočio u vlak koji je već kretao i samo mi, obavijen parom, doviknuo: “Ženim se!”
Za svog oca Špiro kaže da je bio dobar čovjek, ali i jedan od najstrastvenijih kartaša u Šibeniku. Bio je toliko zaljubljen u kartanje da je zbog njega “prokockao” i studij prava u Zagrebu, na koji ga je poslao otac Špiro, po kojem je njegov unuk i dobio ime.
- U dvije godine studija otac nije položio nijedan ispit pa mu je djed postavio ultimatum: ili će se u sljedećih tjedan dana oženiti mojom majkom (s kojom je ljubovao već nekoliko godina) i naći posao, ili će ga izbaciti iz kuće. Otac je razmislio i pristao: zaposlio se kao prometnik na željeznici u Šibeniku te se oženio, mada je medeni mjesec, umjesto s mladom, opet proveo za kartaškim stolom. Špiro Guberina dodaje da je njegov otac na poslu uvijek bio odgovoran i nikada nije dopustio da djeca zbog njegove kartaške strasti osjete oskudicu. Doduše, Lovre Guberina, koji je na kraju dogurao do šefa Željezničkog kolodvora u Šibeniku, nije bio baš presretan kad je čuo da će mu sin biti glumac. Želio je da bude inženjer, profesor ili makar pisac.
Iako je već kao gimnazijalac počeo glumiti u šibenskom kazalištu, Špiro se ispočetka nije namjeravao time profesionalno baviti. Zato je najprije u Zagrebu upisao Fakultet građevine, a nakon godinu dana zaključio da bi ipak radije bio profesor te se prebacio na studij matematike i fizike.
- Od građevine sam odustao zbog lijenosti, jer je tu bilo previše meni napornog crtanja. Za matematiku i fiziku sam se odlučio jer profesori imaju dva mjeseca praznika tijekom ljeta. No, paralelno s tim studijem glumio sam u dramskoj sekciji KUD-a “Ivan Goran Kovačić” te u Studentskom eksperimentalnom kazalištu. Nakon tri godine odlučio sam se pokušati upisati na Akademiju dramske umjetnosti i - uspio iz prve. Ispočetka sam imao problema zbog prebrzog i nerazumljivog govora, što su mnogi pogrešno smatrali mucanjem, no tu mi je mnogo pomogao moj dragi profesor Branko Gavella - otkriva glumac. A sve što se poslije dogodilo s njegovom karijerom spada u - legendu.
Špiro Guberina sljedećih je desetljeća postao jedan od najpoznatijih i publici najomiljenijih glumaca. I zato depresiju s kojom se sada bori, treba shvatiti kao krizu senzibilnog umjetnika kojeg život nije mazio, a kojoj je najbolji lijek veliki pljesak prepunog kazališta.