Zagrepčanka Mirela Kardašević, otputovala je na svjetsko prvenstvo u ronjenju u Turskoj gdje je osvojila visoko treće mjesto i srušila hrvatski rekord u disciplini CNF bez peraja! Uoči odlaska na natjecanje, ova samohrana majka dvojice sinova, ispričala nam je kako je kao djevojčica oboljela od atrofije kuka - zbog čega je triput operirana i mjesece provela u gipsu.
Na Svjetskom prvenstvu u ronjenju, koje je počelo u listopadu u turskom gradu Kasu, jedna od favoritkinja - Zagrepčanka Mirela Kardašević (34) osvojila je brončanu medalju i srušila hrvatski rekord u disciplini CNF bez peraja zaronivši na dubinu od 63 metra. Sirena iz naselja Špansko pod vodom je potražila razbibrigu i vrijeme za sebe od stresova samohranog majčinstva i odgoja dvojice sinova, a od prvog zarona prije četiri godine niže same uspjehe.
Desetogodišnji Romelo i godinu mlađi Nahlo mamini su najveći navijači i Mirelina najbolja motivacija da u Kasu pokaže sve što zna. Tu je prije četiri godine osvojila svoju prvu veliku medalju, broncu na Europskom prvenstvu, a u međuvremenu je postala višestruka državna, europska i svjetska prvakinja te čak šest puta obarala svjetske rekorde.
Što sve može i u kakvoj je formi Mirela je pokazala u lipnju na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Beogradu: bez peraja je u bazenu preronila 191 metar, s dvostrukim, tzv. bifin perajama 232 metra, s monoperajom čak 256 metara, a svaki njezin zaron trajao je nešto manje od četiri minute.
Čitajte i: Tajna dugotrajne mladolikosti: Lepa Brena uživa na moru u spoju poslovnog i slobodnog vremena
"Ronjenje u moru mnogo mi je draže od bazena: dubine velikog plavetnila moj su pravi element, tamo se najbolje osjećam. Idem do 65 metara bez peraje, a glavni cilj u Kasu mi je poboljšati osobni rekord", govori Mirela Kardašević, koja se za svoje najvažnije natjecanje cijelo ljeto pripremala na Visu. Jedan od najslikovitijih i najudaljenijih jadranskih otoka posljednjih je godina njezina ljetna baza, a u Komiži je ovog ljeta zajedno s kolegama, Rusom Aleksejem Molčanovom, svjetskim rekorderom sa zaronom od 132 metra, te Slovencem Samom Jerankom, svjetskim viceprvakom, organizirala petodnevni festival slobodnog ronjenja - Indigo Freediving Fest.
Uključivao je i cjelodnevne radionice za više od 40 polaznika iz cijelog svijeta kojima su Mirela, Aleksej i Samo otkrivali tajne svog zanata.
"Ronjenje sigurno nije sport za svakoga, ali se svatko u njemu može okušati. Jer ako ronite s iskusnim trenerima i pratiocima te ne izvodite gluposti pod vodom precjenjujući vlastite mogućnosti, prave opasnosti zapravo nema", govori Kardašević, koja se ronjenjem počela baviti u idealnom trenutku.
Na pragu tridesete metabolizam joj se baš počeo usporavati, pluća su joj bila razvijena zahvaljujući treninzima plivanja, sporta kojim se bavila 15 godina, a životno iskustvo dalo joj je mentalnu snagu da svlada sve izazove koji očekuju natjecatelje pod vodom. Rođena je 21. travnja 1987. u obitelji Ćazima i Katice Kardašević: otac joj je bio informatičar i privatni poduzetnik, a majka voditeljica poklon-galerije.
Tim poslom se bavila sve dok Mirela, koja je tada imala pet godina, usred Domovinskog rata, nije oboljela od LeggCalve-Perthesove bolesti.
"Riječ je svojevrsnoj atrofiji kuka kod djece. U mojem slučaju je brzo napredovala, pa mi je desni kuk čak tri puta operiran, zbog čega sam mjesece provela u gipsu od stopala do trbuha. Možete zamisliti kako sam se osjećala prikovana za krevet, dok su se moje vršnjakinje vani zezale, trčale, skakale i igrale gumi-gumi. Meni je jedina utjeha bio mačić Miki", govori.
Nakon treće operacije liječnici su Mirelinim roditeljima nagovijestili da im se kći možda nikad više neće moći normalno kretati, ali je ta crna prognoza njima bila apsolutno neprihvatljiva i s njom se nisu željeli pomiriti.
"Mama je prestala raditi i potpuno mi se posvetila: vodila me na terapije, među kojima se najučinkovitijim pokazalo plivanje - nastavlja Mirela koja se jedino u bazenu osjećala ravnopravnom drugoj djeci. S vremenom je postala jedna od naših najboljih leđnih plivačica u kadetskoj i seniorskoj konkurenciji - u leđnim disciplinama tada je suvereno vladala Dubrovčanka Sanja Jovanović - te se na kraju potpuno oporavila od dječje bolesti na koju je danas podsjeća jedino veliki ožiljak na desnoj nozi.
"Plivanje mi je bilo terapija, a na kraju mi je donijelo poziv u reprezentaciju i sportsku stipendiju na Sveučilištu Arizona u Tucsonu, gdje sam studirala marketing", kaže Mirela. Život u Sjedinjenim Državama na prvu ju je osvojio, baš kao i bivši suprug, kolega s fakulteta, koji je za sveučilišnu momčad igrao američki nogomet.
Mlada i neiskusna, Mirela je, kaže, bez razmišljanja uletjela u brak i majčinstvo, ne sluteći da će s dvojicom sinova u pelenama ubrzo ostati sama.
"S vremenom sam shvatila da Amerika za mene nije obećana zemlja, dok suprug nije mogao zamisliti naš zajednički život u Zagrebu i Hrvatskoj. Prije osam godina se definitivno vratio kući i sinove otad ne posjećuje", nastavlja Mirela, koja je u šoku od razvoda paralelno završavala magisterij, samostalno prehranjivala obitelj radeći od kuće preko interneta za američku marketinšku kompaniju te podizala sinove.
Sve to ne bi uspjela bez podrške roditelja koji su joj, kad god je to bilo neophodno, preuzimali brigu o Romelu i Nahlu, što i danas čine. A djed Ćazim je njezinim sinovima postao zamjenska figura oca. Nakon traume razvoda, neprospavanih noći, umora i suza Mirela je shvatila da se mora posvetiti i sebi, a ne samo drugima. Tako je ponovno počela rekreativno plivati, a na bazenu je primijetila ronioce pod vodstvom Ivana Drviša.
Najtrofejniji svjetski trener ronjenja na dah odmah je prepoznao Mirelinu darovitost i natjecateljski potencijal, a ona je uz njega prevladala urođeni strah od dubine te u ronjenju otkrila osjećaj nesputane slobode i upoznala svoje pravo “ja”.
"Treniram šest puta tjedno, preko ljeta u moru, a ostatak godine u bazenu. Zapravo živim spartanski po točno utvrđenom rasporedu s dovoljno sati sna i režimom prehrane bez mesa, šećera i minimalnom količinom soli. Uvijek sam u deset u krevetu pa prva odlazim iz društva kad navečer izađemo. No, sav taj trud i svi ti napori mi se višestruko vraćaju jer za mene ne postoji ljepši osjećaj od zarona", govori Mirela, koja ronjenje opisuje kao svojevrsnu meditaciju u oazi vječite tišine u bestežinskom stanju.
Zahvaljujući tom iskustvu lakše se nosi i s izazovima života na kopnu, pogotovo kako su joj sinovi sve stariji. Obojica treniraju košarku i nedavno su dobili poziv da se priključe Vučićima, Ciboninom podmlatku.
"Romelo i Nahlo plivaju i pomalo rone sa mnom, no momčadski sportovi s loptom su im mnogo draži, što je sasvim primjereno njihovoj dobi", smije se Mirela, čiji je sportski uzor legendarni NBA košarkaš Kobe Bryant. Njegov mentalitet crne mambe, kako ga je prozvao, svodi se na konstantno pomicanje vlastitih granica - u sportu i svakodnevnom životu. Mirela Kardašević usvojila ga je u vodi, mjestu odakle je život na Zemlji potekao i gdje ga je ona u vlastitom slučaju i ponovno pronašla.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....