Sarajevskog glumca Senada Bašića (61) mnogi znaju kao Faruka iz popularne humoristične serije "Lud, zbunjen, normalan", ali u filmu našeg redatelja Pave Marinkovića "Bosanski lonac", koji je nedavno svjetsku premijeru imao na Sarajevskom filmskom festivalu, pokazao je da odlično igra i dramske uloge. Naime, Bašić u filmu glumi Faruka Šegu, neuspješnog bosanskog pisca kojem prijeti deportacija iz Austrije ako ne dokaže da je pridonio tamošnjem kulturnom životu.
"Neki dan sam nekome pričao da nemam pojma o čemu je riječ u ovom filmu. Bilo je davno kada smo ga snimali. Nosio sam jedan divan ljetni kostim, a sa snimanjem u Austriji smo počeli 20. rujna i nitko nije očekivao da će preko noći temperatura s 27 stupnjeva pasti na nevjerojatnih pet stupnjeva. Hladan vjetar i kiša i naš entuzijazam donijeli su mi ozbiljnu upalu pluća. Srećom, brzo smo prešli u Zagreb. Vidio sam da mi stanje nije dobro - završio sam na Rebru gdje sam proveo 21 dan. Nisu mi nikako mogli sniziti temperaturu, a nama su u tom trenutku ostala još samo četiri dana snimanja. U zadnji tren mi je jedan liječnik promijenio svu terapiju i temperatura je pala", govori Senad Bašić, koji je znao da je film nastao prema iskustvu Pave Marinkovića.
No, prije problema s upalom pluća glumac je posjetio liječnika zbog promuklosti. Napravljena mu je bronhoskopija, jer su liječnici željeli otkloniti mogućnost raka pluća, i tada su mu na lijevoj glasnici otkrili leukoplakiju, tzv. leziju usne šupljine, pa su mu savjetovali da napravi lasersku operaciju.
"Kako u Sarajevu nisu mogli izvesti taj zahvat, jer nisu imali ni laser ni liječnika koji bi me mogao operirati, otišao sam u Zagreb. Ta mi je glasnica triput operirana. Dobro se sjećam posljednje operacije 2019., kada sam se probudio iz narkoze i počeo šaptati, na što mi je dr. Bilić rekao: "Ne šapći, već govori", prisjeća se Bašić.
Budući da je glas glumčevo najmoćnije oružje, logično je da se Bašić pitao hoće li se moći nastaviti svojom profesijom. Upravo je to pitanje postavio svome liječniku, koji mu je duhovito odgovorio da uvijek može glumiti pijanca ili starce.
"Ispočetka mi je bilo jako teško jer glas nam je osnovno sredstvo za rad. Gubitak glasa me podsjetio na Bona Voxa koji je onomad pred punim Koševom izgubio glas. A i kada vidim kako je Al Pacino izgubio svoj glas, tješim se, baš kao i veliki Laurence Olivier. Morao sam izbaciti alkohol, ali od cigareta još nisam odustao. To mi je zadnji porok", kaže.
Bašić je vrlo popularan i nerijetko ga ljudi zaustavljaju na ulici kako bi se fotografirali s njim i malo porazgovarali. Vrlo dobro zna da glume nema bez publike, da ako nema ljubavi između izvođača i njegove javnosti, nema ni umjetnosti. A on je svoje ljubavi odavno osvojio: uz glumu kao poziv i profesiju, tu je njegova supruga Jasna, kći Hana i sin Skender te dvoje unučadi, 19-godišnja Ena i dvogodišnji Arijan. I Sarajevo iz kojeg nikada nije htio otići, ni kada je bilo najteže. Razumije dobro slogan Sarajevo Film Festivala, tijekom kojeg smo razgovarali za Gloriju, "Sarajevo Mon Amour", ali i pjesmu Kemala Montena - "Sarajevo, ljubavi moja".
Na svoje dvoje unučadi je posebno ponosan jer, kako kaže, s njima nadoknađuje ono što s djecom nije stigao napraviti jer je bio prezaposlen, a uostalom bio je i rat koji je sve dodatno otežavao. Na unuku Enu koja studira psihologiju na međunarodnom fakultetu u Sarajevu jako je ponosan. Naime, nakon sedam godina provedenih u Berlinu kao dijete ipak je odabrala rodni grad za nastavak obrazovanja i života.
"Bolji sam djed nego otac, kao da želim kompenzirati kroz unuke ono što nisam dao svojoj djeci. A djeca su mi sada odrasla. Sin je imao dvije godine kada je počeo rat, kćer je imala pet. Četiri godine se uopće nisam stigao baviti njima", kaže Senad Bašić te dodaje da se, kao svaki Sarajlija koji je ostao u tom gradu za vrijeme rata, nerado prisjeća tih dana.
"Sjećam se svoje zadnje predstave u Kamernom teatru, tada sam živio na Ilidži i na povratku kući sam bio sam u autu. Bila je to jedna gotovo mistična atmosfera i osjećao se nadolazeći užas. Ipak, nikada nisam htio otići iz svog grada. Bilo mi je isuviše nepravedno to što se događalo. Uvijek se sjetim Goethea kada o tome mislim, a koji je rekao da pravde nema ni na nebu ni na zemlji. Ljudi kao mi smo prokleti, i vjerujemo u pravednost.
I možda se upravo iz tog razloga specijalizirao za uloge u komedijama, jer su upravo komičnost i komedija uvijek bili svojevrsni antibiotik u kazalištu.
"Beskrajno sam zahvalan onome tko mi je prvi dao da igram komediju. Igrao sam ih više nego drama. Na komedijama čovjek može zaraditi i osigurati svoju egzistenciju. Život je bolje doživljavati kao igru nego kao terete", kaže Senad Bašić.